“Čast mi je i zadovoljstvo što sam dobitnik ove nagrade koja nosi ime po velikom piscu Meši Selimoviću koji je i formativno važan za moje pisanje i čijim se knjigama stalno vraćam. Bio je i jako važan kod pisanja ovog romana jer tko od pisaca može bolje pisati o traumi od njega”, rekao je Damir Karakaš, autor romana Okretište, dobitnik značajnog regionalnog priznanja sa imenom velikog pisca na nedavno završenim Međunarodnim književnim susretima Cum grano salis u Tuzli.
Ovo je i godina kada se obeležava četiri decenije od smrti Meše Selimovića (1910 – 1982), autora Tišina, Derviša i smrti, Tvrđave i još desetak romana, knjiga priča, studija i eseja. Tim povodom prenosimo ovde, hronološkim redom, intervjue koje je pisac davao od 1972. do 1974. godine različitim medijima: zagrebačkoj reviji Start, Islamskim informativnim novinama Preporod iz Sarajeva i Radio Beogradu.
Za razliku od Ive Andrića, Selimović je, kako je rekao sredinom te decenije u navodno bunkerisanom intervjuu (iako nije baš najjasnije zašto bi bio), “mislio da pisac mora da reaguje na sve stvari oko sebe u vremenu u kojem živi”. Širinu njegovog interesovanja pokazuju i ovi intervjui. Kao zahvalan sagovornik, bio je spreman da govori o najrazličitijim temama: od svakodnevice, televizije, ženske mode, hipika, seksualnosti i brze vožnje do jezika, pisanja, književnih uzora i najdubljih pitanja ljudske egzistencije.
***
Novinar Starta Aleksa Vojinović razgovarao je sa Mešom Selimovićem u Sarajevu i taj razgovor objavljen je u avgustu 1972. godine. Štampana verzija je digitalizovana i može se pronaći na sajtu Yugopapir.
Dostojanstveno odmjeren, i u kretnjama, i u govoru, zavaljen u svoj nepomućeni mir poput derviša u tekiji, Meša Selimović nije se niti jednoga trenutka izlagao kušnji da ga se ishitri, zaskoči ili zbuni. Njegove sentencije izvirale su stalno jednakim mlazom: on ih nije izgovarao, on ih je – pisao. Činilo se da vrijeme stoji, i valjda bi bilo tako da se kolutovi s magnetofonskom vrpcom nisu vrtjeli.
Sjedimo u piščevu kabinetu. Knjige od stropa do poda, knjige s njegovim krupno otisnutim imenom i prezimenom, knjige koje je Jugoslavija nagradila gotovo svim priznanjima koja se daju literatima. (“Ja sam redovan član Akademije BiH, redovan član Srpske akademije nauka i umetnosti, počasni doktor Sarajevskog univerziteta, dobio sam Orden Republike, imam ratna odlikovanja…”)
Negdje napolju, iza zatvorenih prozora vri Sarajevo na pripeci, željno hlada i daška vjetra. U Selimovićevu stanu kao u čardaku, tiho, dremljivo, na stolu kahva u fildžanima, pregršt čokoladnih kolačića, u čašama sok od višnje.
Djelujete kao veoma miran, veoma staložen čovjek. Jeste li duboko u sebi zaista takvi, ili je to samo prividno?
Ne, ne. Ja jesam stvarno miran.
A malo prije ste kazali da zbog nekih stvari niste mogli spavati?
Ljudi nisu dali da budem miran…
Znači, niste flegmatične naravi?
Ne to, nego bio sam dovođen u takve životne situacije u kojima bi ostati miran značilo ostati idiot…
Kako vam uspijeva sačuvati svoj spisateljski mir u ovom današnjem zahuktalom i dinamičnom vremenu?
I ja pripadam ovom vremenu i ovom načinu života, taj način života zahvata i mene. Međutim, koliko mogu nastojim ga se otresti, ali to ne mogu ovi moji koji žive oko mene, moje kćeri. Kad se u kući otvori i radio i tranzistor, televizor, magnetofon, gramofon, i sve to trešti, sve to svira, stvara buku u kojoj čovjek ne čuje samog sebe. Osim toga, ja stanujem u ulici gdje je promet nevjerovatno živ… Meni to, međutim, više ne smeta. Možda je tragično, ali je tako, meni smeta tišina. Dakle, ono što je prirodno to danas postaje neprirodno, odnosno smetnja. Nedavno, kad smo se žena i ja vraćali iz Sokobanje i stigli u Beograd, činilo nam se poslije one tišine kao da je nastupila kataklizma, da se svijet ruši. Užasna buka, vazduh prljav, smog. Trećeg dana već smo se bili navikli.
Ipak radite u takvom ambijentu?
Mogu, ništa mi ne smeta. Meni nedostaje ovo, ova zvučna kulisa. Mi imamo na Hvaru vikendicu, ali nerado idemo tamo. Suviše je mirno, onda idemo u Dubrovnik.
Ne čini li vam se da ljudski duh dosta gubi živeći u takvim uvjetima?
Uopšteno uzevši gubi mnogo, jako mnogo, ali takvo je vrijeme da je duh zanemaren. Neki dan čitam kako glavni urednik televizije kaže: mi proizvodimo informacije i zabavu! Ja se zaprepastio da tako nešto govori jedan od najodgovornijih ljudi na televiziji. A to je tako! Danas ljudi najviše traže zabavu i informacije od svih sredstava komuniciranja. Te informacije proizvode se u tolikom broju da smo svi mi kapacitirani njihovim obiljem, i to informacijama istog tipa. To je ono što se zove manipulacija ljudima. Danima se slušaju jedne te iste stvari i čovjek htio-ne htio postaje rob toga.
Danas je vrlo teško zadržati nezavisnost, gotovo da je to nemoguće. Čovjek je postao predmet manipulacije. Zatim tu dolazi bitka za standard: čovjek u njoj čak nesvjesno učestvuje. Takmiči se hoće li imati automobil ove ili one vrste, vodi računa o onome što posjeduje njegov komšija. K tome, reklama! Njen uticaj je upravo katastrofalan. Čovjek juri kroz život kao lud… Zato se događa kod nas, a i u svijetu, da ljudi od petnaeste do dvadeset i pete godine nešto čitaju, ali poslije tih godina, kad počinju da se bore za život, za životnu poziciju, oni višu nemaju vremena da čitaju, i čovjek postaje sve prazniji i prazniji…
Takvo stanje odražava se neminovno i u današnjoj literaturi. Ima starijih pisaca koji tvrde da je sve rečeno, sve napisano?
Svaki onaj koji piše ne misli tako. Ne bi pisao da je sve to rečeno. Naime, možda je rečeno kao misao, ali jedna opšta misao živi u drugom kontekstu u jednom vremenu, i svi je mi nalazimo ili tražimo, svoj izraz za tu opštu misao. Ja, na primjer, ne mogu izmisliti mnogo, stvarno, zato što se čovječanstvo ne mijenja mnogo. Mijenjaju se institucije, mijenjaju se forme, eventualno spoljašnje, ali suština se ne mijenja. Zaista je teško reći nešto novo poslije Platona. Ali je moguće pronaći nov izraz.
Televizija guta sve
Pa, kakva je po vašoj ocjeni, ta današnja literatura?
Što se literature tiče, pa i umjetnosti u cjelini, danas ona sve više postaje nešto što je staro, anahrono, ja to zovem srednjovjekovnom ručnom djelatnošću…
Zbog čega?
Kao suprotnost serijskoj proizvodnji. Recimo televizija danas preuzima sve, guta sve, kao stvarno moćan i sugestivan medij. Mislim da je vrlo teško da jedan roman izdrži tu konkurenciju. Znate, kad se roman čita neophodno je imati ogromno mnogo vremena, ogromno mnogo volje da čovjek ostane sam sa sobom. Danas ljudi ne vole da ostanu sami sa sobom. A televizija im pomaže da ne budu sami, da ne misle na svoja egzistencijalna pitanja…
Televizija preuzima ulogu sedativa?
Da, pilule za smirivanje. Ljudi lakše odlaze na posao narednog dana, nisu preopterećeni. Druga je stvar što čovjek ne zna da bi mu bilo lakše kad bi se posvetio svojim saznavanjima, tom ostajanju sa samim sobom. Lakše bi podnosio tegobe u životu jer bi stekao nezavisan duh i mogućnost da se odbrani od ovoga ludog tempa. Vidite, kad bi se to moglo, samo ja ne znam kako je to moguće da se čovjek obrani od te brzine koja stvarno vodi u neuroze, u rasulo i rastrojstvo duha, bila bi to fenomenalna stvar. Ali nitko se time nije pozabavio…
Zašto?
Zato što ne znamo kako je moguće pronaći neki srednji put između istočnjačke nepokretne meditacije i zapadnjačke dinamike koja prodire i proizvodi neprestano sve novije i novije produkte. Zaista, kako je moguće pronaći srednji put a da pri tom ne izgubimo sebe i svoj standard? Ili čovjek treba da digne ruke od standarda i od komfora na koji je navikao, pa da onda može da se vrati sebi i da bude nezavisan, ili da bude čovjek koji meditira, pa da bude siromašan u onom što je spoljašnje, ali da ima svoj mir.
Nije li to što ste kazali gotovo neprihvatljivo?
Na žalost. Čim čovječanstvo, odnosno jedan njegov dio, odnosno jedan narod krene putem civilizacije, zaustavljanja nema.
Gdje bi u tom kaosu bilo mjesto mladom čovjeku?
Ja sam vrlo zabrinut za mlade ljude. I to iz mnogih razloga. Prvo, mi stariji koji držimo poziciju u društvu, a sve ih držimo mi stariji, mi propisujemo tim mladim ljudima način života, znači mi im propisujemo starački način života, a to je apsurd. Ne dozvoljavamo da oni sami imaju svoj način mišljenja, svoje puteve, da unesu nekakvu svježinu i da oni sami budu autori svoga budućeg života – ne, mi njima već danas stavljamo pečat na njihove buduće korake. A ako se ogriješe o to što mi propisujemo, mi smo čak spremni da im odredimo kazne. Dakle, vršimo tešku presiju, i psihičku, i administrativnu, zakonsku.
Ali mladi ne bi bili mladi kad ne bi protestirali, bunili se?
Mladi se brane, točno. I od toga luđačkog tempa i od naših propisa. Od nas starijih ljudi, više nevitalnih, oni se brane prvo formalnim stvarima, kao što su duge kose, šareno odijevanje, nekakvi neobični plesovi, nekakve pjesme koje nisu za staračko uho, pojačane elektrikom. Ponegdje, poneki dijelovi omladine pokušavaju se odbraniti anarhizmom od svih tih uticaja. To bi bili hipiji, zatim lijeve i ultralijeve organizacije, ili uvjerenja, ili kako god hoćete…
A koji bi bili za osudu?
Oni treći! Čini mi se najgorim – prilagođavanje. To je glajhšaltovanje, to je uklapanje u korake i staze očeva. Mislim da je to najgore.
Koliko ste vi imali udjela u odgoju svojih kćeri koje su danas već odrasle djevojke?
Svakako da sam uticao na njihovo vaspitanje, ali posredno, jer moje kćeri žive u atmosferi, čisto mi je nezgodno reći, to je odlična atmosfera, smirena, tiha, pa i atmosfera ljubavi, eto tako. Kako će biti njihovim muževima, to ne znam, jer njihovi zahtjevi prilično su veliki. Traže ljubav, razumijevanje, širinu, ono što ja pružam svojoj ženi. Ja sam pomalo, kako se to kaže, papučić, to priznajem, nije me uopšte stid toga…
Vaša supruga kaže da niste papučić. Po čemu vi smatrate da jeste?
Ja, na primjer, sve što treba da učinim prvo povjerim svojoj ženi. Onda vidim kako ona reagira na to, pristaje li ili ne pristaje. Ja vjerujem u žensku intuiciju. Ja vjerujem da su žene mnogo inteligentnije nego muškarci. Samo, mi se pravimo, mi se jako pravimo da smo mnogo pametni, a nismo. One su finija bića, finija ustrojstva, mnogo finija nego mi. Ali mi smo, eto, nekako navikli na tu vlast, pa sebi i pridajemo suviše velik značaj. Pomagati ženi nije ni grijeh, ni sramota. Ja sam, recimo negdje poslije rata, kad sam došao u Sarajevo 1947. godine, išao na pijacu s otvorenim cekerom i nosio krumpir tako da su ga svi mogli vidjeti, a drugi muškarci, koji su također kupovali krumpir, luk i ostalo, krili su povrće u zatvorenim aktntaškama. Meni je uvijek bilo sasvim normalno pomagati ženi u kućnim poslovima.
I danas to radite?
Kad sam bio mlađi, bilo je toga više. Recimo, smiješno je, ali ja sam najradije volio mesti iako smo imali u kući usisač. Ja uhvatim metlu i s užitkom metem cijeli sat vremena, pa čak i kada više ne treba, kada je već sve pometeno. Zamislim se i ne znam šta metem, radim mehanički. Međutim, moja dobra volja ipak nije bila uvijek dovoljna, padalo je na moju ženu mnogo toga više…
Ja obično nemam poruke. Mislim da je to nedopustiva pretencioznost. Poruke imaju proroci, vođe naroda, a pisac ima svoje iskustvo. Koliko ste dugo u braku?
Dvadeset i pet godina.
Kako ste se upoznali sa svojim suprugom?
To je bilo vrlo interesantno. Došla mi u Beogradu u kancelariju jedna lijepa mlada žena i mislila da će ondje zateći brkatog partizana opasanog pištoljčinom. A kad tamo, ugledala mladog čovjeka u košulji nasmijanog. Tako smo odmah uspostavili nekakav kontakt, bez riječi. Ja sam odmah bio uhvaćen.
Jeste li to odmah i priznali?
Pa, drugi put sam već priznao. Ja sam bio inicijator drugog viđenja, i nisam se prevario, srećom. To je moja velika šansa, kao da sam birao po nekom testu, strogom testu. Upravo tako kako sam mogao zamisliti. Prvo, bilo mi je važno da moja izabranica bude lijepa, zatim malena kao kontrast meni visokom. Meni visoka i krupna žena nikako ne konvenira zato što valjda meni treba suprotno… Osim toga, ja volim malo da vladam, a nešto veliko, krupno, teško je savladati.
A kakav ste vi u svojim očima?
Vrlo pažljiv i zahvalan partner, ali imam dosta zahtjeva. Samo jedan izuzetno dobar čovjek kakav je moja žena mogao je da izdrži sa mnom toliko godina. Ona je sve to lako podnijela, i moju razmaženost, i ostalo…
Vaš porok?
Pa, pravo da vam kažem, ja sam zadivljen svojim svetačkim statusom: malo jedem, ne pijem uopće, ne pušim, žene rado volim samo pogledati, jer prije svega volim svoju ženu, jedino ponekad poželim nekome neko malo zlo. Ne baš veliko… Eto tako…
Kakvo zlo, na primjer?
Da se barem malo zadavi, neki zalogaj da mu stane u grlu. Inače kivan sam na sebe jer sam već zašao u godine i zaboravljam ono što su mi ljudi zlo učinili. Više nemam mržnje, i to mi je jako krivo. Mržnja je divna stvar.
Nije li odsustvo mržnje vezano vašim odlaskom u penziju?
Ne, ne, ne. To su godine, to je u stvari opadanje vitalnosti. Mržnja, to je stimulans! Ona aktivira, ona navodi na akciju, nije to loša stvar. To se vidi naročito u književnosti. Ima pisaca koji su pisali pod tim impulsom, motivirani samo mržnjom. Ja mislim da i vi znate neke od tih pisaca.
Jeste li i prije živjeli tako mirno kao sada?
Uglavnom jesam, samo što sam više trčao. Nikome nisam mogao ništa odbiti, tako da je to ponekad bilo pomalo blesavo. Znalo se dogoditi da sam isplazio jezik nizašto. I desilo se da sam doslovce pao posve iznemogao. Bilo je to poslije jedne turneje gdje sam u toku jednoga jedinog dana imao dva čitanja i razgovora s publikom. Ubitačan tempo. Onda sam to prekinuo i legao u bolnicu. Ali nisam mogao sebi pomoći, činilo mi se uvijek da će netko nešto izgubiti. A ništa u stvari. Poslije sam vidio da niti tko šta gubi, niti išta dobija…
Šta obično poručujete svom čitaocu?
Ja obično nemam poruke. Mislim da je to nedopustiva pretencioznost. Poruke imaju proroci, vođe naroda, a pisac ima svoje iskustvo. Ako netko iz toga izvuče za sebe neko iskustvo, dobro je. Ili ako postavi sebi neko pitanje na koje ne zna da odgovori…
Kako ste se prihvatili pisanja?
Nemam pojma. Ja imam običaj kažem da nisam izabrao literaturu, nego da je literatura izabrala mene. Nisam žurio da krenem tom stazom. Literatura, to je trka na veoma duge staze, to je maraton.
Počeli ste pisati poslije rata?
Ne, prije njega, samo to je na sreću propalo…
Mislite da je bilo loše?
Sigurno, potpuno sigurno.
Je li toga bilo više?
Pa, jest! Bilo je dosta, ali srećom to su ustaše sve popalile. Poslije rata, odnosno u ratu, počeo sam nešto pisati, srećom je i to propalo.
Na koliko je jezika dosad prevedeno vaše najpoznatije djelo Derviš i smrt?
Hajdemo, polako: ruski, ukrajinski, poljski, slovački, češki, mađarski, rumunski, bugarski, turski, arapski, albanski, kod nas na slovenački, sad su u toku prijevodi na francuski i njemački. U našoj zemlji knjiga je izašla u jedanaest izdanja.
Na svojim svakodnevnim dvosatnim šetnjama Sarajevom svakako uvijek ponešto otkrivate, uočavate neke promjene, na primjer žensku modu.
Ja mislim da je ženska moda uvijek bila u pravu. Recimo ta mini-suknja. Ja nisam protiv nje, a mislim da su svi mladi za nju. Čini mi se da je u psihologiji nove mode, sadašnje, današnje, otkrivanje vlastitog tijela. Bilo je čudno, baš strašno ono vrijeme, čini mi se gotovo smiješno, ne gotovo, nego sigurno licemjerno da se sakriva i članak na nozi…Sad nema, brate, sad se otkriva sve što ima da se otkrije, i gotovo. Šta tu da se mistificira!
Je li to po vama u redu?
Sasvim! Sasvim! Ja ne volim nikakve tabue. Malo sam bio u sukobu s jednim starijim kolegom koji smatra da u jednom određenom društvu tabui moraju postojati. Ja smatram da ne moraju.
Ima neke romantike u tim tabuima?
Jeste, ima romantike u tome, točno. Ali zar je romantika ako se suknja vuče po zemlji, a tamo iza vrata odmah skida?! To je svejedno…
Related
Šta čitaju oni koji pišu: Lazar PavlovićA kad se radi o tzv. seksualnim tabuima?
Meni se sviđa deviza po kojoj zreo i odrastao čovjek ima pravo da učini sve što hoće, a što ne nanosi štetu drugome. Zabrane stvaraju licemjernu ličnost dvostrukog morala. Mislim da će čovjekovo oslobođenje ići tim putem oslobađanja od svih nepotrebnih zabrana, tu su i seksualne zabrane koje idu do apsurda. Ja nisam za to da se promiskuitet odvija sasvim nekontrolisano, jer to ruši ljudsko dostojanstvo. Jedna normalna veza između dvoje ljudi koji se vole i koji se svjesno upuštaju u taj odnos znajući šta žele, najnormalnija je stvar koja uopšte postoji. I prije braka, i u braku, sve je to njihova potpuno privatna stvar.
Kakvi su pretežno vaši izrazi, po vašoj ocjeni?
Dosta stilizirani. Ne volim direktan govorni jezik, osim u situacijama kad namjerno hoću da dam atmosferu. To je dosta rijetko. Inače izbjegavam neposredni način, ne volim ni psovku, ni ružnu riječ…
Međutim, psovka je dosta česta u današnjoj suvremenoj literaturi? I ne samo psovka nego i slobodniji opisi?
Ja mislim da su tu dvije stvari: postoji jedna – komercijalna strana, a postoji i nešto drugo – prikrivanje netalenta. To je moje privatno mišljenje. Recimo, kad literati ili filmski radnici ili umjetnici pribjegavaju takvim detaljima. To buktanje prostote može se protumačiti i svojevrsnim revoltom. Kao da žele prosto da vam bace prostotu u lice kad već ne mogu nešto drugo…
Teško zaspim kada pišem
Ipak je svakodnevni život satkan jednim dijelom i od takvih detalja, naravno zavisno čiji su!
Psovka može doći kao garnirung, kao saft, kao verifikacija nečeg što je zaista istinito. Čitam neki dan, Krleža je bio na predstavi i kad je Milena Dravić opsovala s pozornice, on je izašao. Ja lično ne bih otišao s takve predstave, ali vjerojatno bih se isto tako nelagodno osjećao kao on. Nije lako naći sredinu između lijepog izraza i istinitog životnog izraza. Tu je problem svih pisaca.
Pričaju da volite brzu vožnju?
Volim brzine. Pojurio bih ja i sa stotinu i dvadeset na sat, ali ne da žena. Smetaju mi spora kola, volim startne automobile.
Koja kola imate?
Fiat 125. Dobar auto.
Znači, ipak vas je zarazila dinamika vremena?
Ne poričem… Samo vozim oprezno, jako oprezno. Doduše, u posljednje vrijeme sve rjeđe.
Idu li svi na prstima u stanu kad pišete?
Ne. Ja pišem izolovan u svojoj sobi, niko ne ulazi, niko mi ne smeta. Ne čujem ništa od buke i ništa mi ne smeta. Tih dana napravimo podjelu rada: žena mi ispriča političke događaje, a kćeri svu umjetničku kritiku i novosti iz te oblasti. Vrlo teško zaspim kad pišem, jer u meni se sam od sebe nastavlja automatizam stvaranja određene slike, i to prelazi i u san koji postaje oskudan, nervozan, tako da moram da uzimam sedative.
Za takav način rada potrebno je svakako veliko razumijevanje okoline?
Da, to su izuzetne situacije. Čovjek koji piše nalazi se u posebnom stanju, to više nije drugo stanje, nego valjda treće stanje. Užasno je dekoncentrisan za sve obične stvari, usredsređen je monomanski samo na ono svoje, tako da je rastresen, užasno rastresen, i jedva da može da shvati ono što se oko njega dešava… Tako je sa mnom, ne znam kako drugi rade.
Imate li određene likove, svoje likove?
Pa, ne bih mogao reći baš tako, mada me najviše interesuju intelektualci. Dakle, prije svega ljudi koji razmišljaju.
U kakvim vas situacijama zanimaju ti likovi?
Obično u dilemama, najviše moralnim. U prelomnim trenucima života, kad treba da se opredjeljuju za humanizam ili za antiljudski čin. To su mi najmilije i najzanimljivije teme.
Ne utječete li na kćerke da krenu vašim stopama?
Ne, nipošto.
Zbog čega?
Ja mislim da je najveća tragedija ovog svijeta čovjek koji piše, a nema dara. To je muka i za njega i za društvo i za porodicu, to je strašno. A ako ima dara, nikad nije kasno da ga ispolji. Nisam dozvolio da djevojke počnu da pišu u nijednoj njihovoj dobi, jer lako se može dogoditi da mlad čovjek stekne o sebi mišljenje koje nije realno. Ja sam radio u izdavačkoj djelatnosti pa znam kako je to. Imam loše iskustvo, teško iskustvo. Takvi obično ne završavaju škole, jer zamišljaju da su genijalni. Prezire se sva sistematičnost, sve u životu, svaki red. Šta obično nastane od tog nazovi genija? Kafansko pričalo. Jednom riječju, tragedija.
Ne vozim auto tako često kao ranije
Dakle, šta u prvom redu zahtijevate od svojih kćeri?
Široko obrazovanje i diplomu! I u tome sam uspio. Međutim, nisam siguran da bih im i poslije nje dozvolio da se bave literaturom. Užasan je to posao, jako težak.
Slažu li se vaše kćerke s vašim mišljenjem?
Ne, ne. Meni se desilo nešto interesantno s mlađom kćerkom. Ja joj govorim, objašnjavam, nikad neću reći tako treba, objašnjavam, iznosim argumente, a ona, ne znam o čemu je bio razgovor, ona sluša i kaže: “Tata, nisi dovoljno argumentovao!” I sad ja moram pronaći još neki argument da bih je ubijedio da sam u pravu.
Kako podnosite svoje šesto desetljeće?
Sa zdravljem je sve u redu. Ima nekih izvjesnih stvari koje čovjek više ne može raditi, to je jasno. Ako ne smijem ići na more, na sunce, to nije zato što sam mlad, ako već ne vozim auto tako često kao ranije, u pitanju je ipak nešto, neki razlog. To što polaganije govorim, pa uvijek sam tako govorio, i kao profesor.
Vas malo viđaju u gradu?
Jedino za svakodnevne šetnje.
Sami šetate?
Ne, sa ženom.
Od čega se sastoji ta vaša obavezna šetnja?
Ništa određeno. Gledamo izloge, obično sa ženskom robom. Idemo cik-cak ulicom. Cijelog života htio sam se našetati do mile volje…
Odlazite u kinematografe?
Ne, imam kino u kući, televizor.
Zadovoljni izborom filmova?
Ni govora, televizijski izbor filmova više je nego loš. Ali to mi umiruje savjest pa nemam takve brige…
Kakve ljude najviše volite?
Zavisi da li za literaturu ili u svakodnevnom životu.
Recimo, u svakodnevnom životu.
U životu najviše volim dobre ljude, samo oni su meni sasvim nezanimljivi za književnost.
U kakve sebe uvrštavate?
Kako za koga! Nisam ja nikakav svetac, znam dosta oštro da repliciram kad sam izazvan, pa me neki izbjegavaju. Ali ja nikad ne počinjem. Uvijek odgovaram. Tako da mi je savjest mirna. Žao mi je da sam bio prezauzet pisanjem, pa su mnogi ostali pošteđeni. Šta ću, tako je ispalo. Inače, kad stignem obično se revanširam, barem verbalno.
***
Sarajevske Islamske informativne novine Preporod prenele su na svoj portal deo intervjua objavljenog 1972. godine u štampanom izdanju ovog glasila, kada je pisac, “iako deklarirani komunista i ateista, bez imalo zazora pristao da odgovori na naša pitanja kada je javni govor u Preporodu bio proskribiran”.
Poštovani Selimoviću, vi ste do sada odgovarali na bezbroj pitanja koja su Vam postavljali različiti ljudi, tako da mi sada pretpostavljamo i mogućnost ponavljanja nečeg već rečenog. Međutim, ovo prvo pitanje, koje to i nije, traži od Vas da kažete nešto što do sada niste rekli, a što ste, možda, već odavno trebali da izgovorite, ali to je sticajem okolnosti zapreteno sve do današnjeg dana.
Moram priznati da prvo pitanje , “koje to i nije”, ne razumijem potpuno. Šta je to što do sada nisam rekao a što spada u moj domen interesovanja? Zato ne znam. Inače, u svakom čovjeku, pa i u meni, zapretano je mnogo nejasnih stvari. Otkrivam ih pišući; pa nešto otkrijem, ali će ogromna većina ostati nesaznata ili samo naslućena.
Govoreći o svome radu na Tvrđavi i upoređujući je sa Dervišom rekli ste: “…Prilično je sigurno da će to biti ista preokupacija kao u Dervišu, samo drugačijim sredstvima ostvarena, drukčije intonirana. Pa opet ista jer će govoriti o mome osjećanju života kao kompleksnoj viziji. Jer sve mogu da izmijenim, manje ili više stil, kompoziciju, fakturu rečenice, osnovni ton pričanja, ali moje životno iskustvo i moja filozofija ostaju isti”. Znači li to da čovjek čitavog svoga života može pisati samo jedan roman?
Negdje sam rekao, pa i napisao, da svi romansijeri svijeta pišu jednu knjigu, o suprotnosti svojih želja i ideala i stvarnog života. Razlike su u individualnom pristupu, uglu gledanja načinu viđenja. Međutim, objektivniji uvid u stanje kakvo je bilo nekad i kakvo je sad, i kod nas i svijetu, uvjeriće nas da je duhovnost danas na višem nivou nego ikad, ili bar da je češća, rasprostranjenija, čak ako i pristanemo da je površnija. Mi se, recimo, tužimo na mali broj čitalaca knjiga, a zaboravljamo da danas u Jugoslaviji ima preko 70 izdavača sa tiražom od 2.000.000 primjeraka, a prije rata u Jugoslaviji je bilo pet-šest izdavača koji su štampali knjige u 200.000 do 300.000 primjeraka.
Uporedite, zatim broj nepismenih (nekad, ne tako davno, 75 odsto prema 25 odsto danas, mada je i to previsok procenat), broj pozorišta, koncerata, slikarskih izložbi itd. Svugdje se vidi napredak. Govori se o velikom duhovnom interesu ljudi u doba renesanse, na primjer. A zaboravljamo da je tim duhovnim interesom bio obuhvaćen veoma tanak broj ljudi, a da je ogromna masa naroda bili daleko od toga, a da je 95 odsto naroda bilo nepismeno, da se živjelo u najtežim uslovima. Pa ipak, tačno je da je današnji svijet obuzet euforičnom potrebom potrošnje i prazne zabave. Ta vladavina stvari i primitivne estrade ponekad daje današnjem svijetu izgled potpune praznine, i prirodno je što smo nezadovoljni takvim stanjem.
U čemu je izlaz? U širenju kruga obrazovanih, u podizanju kulturnog nivoa što šireg kruga ljudi, u suzbijanju malograđanskog mentaliteta. Utješno je što je sve veći broj mladih koji ne pristaju da žive prazno i koji traže više duhovne vrijednosti, da u njima uživaju, pa čak i da ih stvaraju.
Jednom ste rekli da tek u Dervišu ono što ste znali i ranije nosili postalo je prisno Vaše: “… stekao sam hrabrost koja mi je nedostajala, oslobodio sam se predrasuda, ustručavanja, racionalnih aranžmana, izbila je potreba za iskrenošću koja znači nežaljenje ni sebe ni drugih i da je sve postalo lako”. Je li to Vaša poruka i koje su opasnosti toga oslobođenja?
To je književno, spisateljsko oslobađanje. A vjerovatno i svako drugo.
Rekli ste, takođe: “Sloboda mu daje (Životu) dubinu, mnogostrukost i složenost”. Gdje su granice te slobode? Živi li čovjek često sa lažnim uvjerenjem u slobodi?
Sloboda je stanje u kojem čovjek sve čini bez prinude, ali da ne naškodi drugome.
Nisam protiv religioznog osjećanja ako nije isključivo
Šta mislite o religiji kao obliku simboličnog komuniciranja ljudi u cilju objedinjenja duhovno-materijalnog kreativnog djelovanja u kontekstu sve dinamičnijeg života i sve tjesnijeg ljudskog staništa?
Lično ne osjećam nikakvu potrebu za religijom kao ličnim uvjerenjem ili oblikom komuniciranja, jer sam odavno ateista. Ali nisam protiv religioznog osjećanja ako nije isključivo, ako ne odvaja ljude, ako ih ne navodi na nasilje makar i u mislima. Ne mogu da budem protiv religioznog ubjeđenja već i radi toga što je moja majka bila vrlo religiozna, i sve do svoje smrti, prije nekoliko godina, klanjala pet vakata dnevno. Iako komunista, složiću se sa svakim vjernikom koji iskreno i djelotvorno želi saradnju svih ljudi svijeta.
Vi ste jedan od prvih kod nas koji u svom djelu koristi mudrosti Kur’ana časnog. Da li mislite da On pruža šire mogućnosti za takav rad?
Koliko ja znam, u mome romanu Derviš i smrt prvi put je u evropskoj literaturi široko citiran Kur’an, dok je to s Biblijom učinjeno bezbroj puta. Na žalost, na našem jeziku ne postoji dobar prevod Kur’ana, i ja sam citate slobodno stilizovao, čuvajući samo Kura’nski duh. Dok ne dobijemo dobar književni prevod, Kur’an neće biti jači podsticaj u literaturi, mada bi to mogao po svome misaonom i poetskom potencijalu.
***
Selimović je u razgovoru sa Nadom Marinković, novinarkom Radio Beograda, 1974. godine takođe govorio o romanu Derviš i smrt, kao i o odnosu autobiografskog i literarnog, odnosu prema književnim uzorima, pisanju i čitaocima. Ovo je transkript razgovora, a audio zapis iz arhive ove kuće može poslušati na sajtu.
Druže Selimoviću, Vaš poznati roman Derviš i smrt, kada se pojavio, imao je veoma snažan odjek, koliko kod književnih krugova koji su taj roman proglasili najboljim romanom te godine, kao i kod čitalačke publike. U čemu leži uspeh te Vaše knjige?
Teško je odgovoriti u čemu je uspjeh, jer kad bi čovjek znao to, onda bi mogao da ponovi, a meni je to teško i da učinim i da kažem. Mislim da je uspjeh u tome što je pronađena jedna intonacija, jedan način kojim je izražen životni intenzitet određene sredine. Problemi su savremeni, tako da su čitaoci našli sebe i svoje vrijeme u tom romanu. Mislim da je to, ako ima tajne, onda je u tome. Naravno, postoje u svakom, pravom djelu književnom dva elementa – jedan je autentični, jedan je univerzalni. Autentični element to je zavičaj, kraj u kojem se čovjek rodio i koji poznaje. To je miris, zavičajni miris, to je boja neba, osobina kraja, osobina ljudi, mentaliteta, sve ono što je neponovljivo, što je samo na tom prostoru moguće. Prema tome, sigurno je to odraženo u mom romanu, a to ne bi bilo dovoljno za razumijevanje izvan te sredine da ne postoji i drugi element univerzalnosti.
Koliko ima autobiografskog u Vašim delima?
Principijelno govoreći, autobiografskog uvijek ima jako mnogo. Ja spadam u onu vrstu pisaca koji znaju da pišu samo o sebi. Ili se snalaze u materijama koje su im bliske, ali koliko je direktno autobigrafskog, to je jako teško reći, jer to je transformisano toliko da je nepotrebno čak tražiti, tragati za onim gdje je početak. I čak mislim da je i štetno, jer književno djelo treba da stoji samo za sebe, bez obzira na život autorov, ono je nezavisno potpuno. Ne treba ga opterećivati ničim autobiografskim, odnosno biografskim.
Postoji li pisac, postoji li knjiga koju biste posebno izdvojili kao presudnu u formiranju Vaše književne ličnosti?
To je Dostojevski. To je Zločin i kazna, roman koji je cijeli moj život preokrenuo. Vrlo mlad sam čitao to, jako mlad, još u gimnaziji. Poslije toga, za mene više ne postoji pisac tog ranga, tek je Tomas Vulf mi se prikazao u sličnom svjetlu kao Dostojevski. Naravno, ima mnogo pisaca koje volim, ali to su dva pisca koja izdvajam između svih.
Vaši likovi razmišljaju vrlo često i vrlo intenzivno o večnim temama, o ljubavi, o smrti… Kakav je Vaš odnos prema ta dva pola ljudske egzistencije?
Pa, upravo sada radim na tom problemu u ovom novom svom romanu, veliki roman, savremeni. Upravo sam naišao na tu temu o smislu života. Život, može se posmatrati upravo na taj način, smisao može da bude u nečemu izvan života, onda je to Bog ili, uopšte, nekakva transcedencija, što mene ne zadovoljava ili smisao u životu. Ako je u životu, gdje je? U svakom slučaju, smisao je u životu koji znači intenzitet, koji sam sobom označava intenzitet, i to humani intenzitet. Ništa od onoga što je neljudsko ne može dati smisao životu, to je posjedovanje predmeta i moć nad ljudima i tako dalje. To su sve stvari koje ostavljaju prazninu u čovjeku, a samo doživljavanje ljubavi, ljudskog odnosa, uopšte svakog odnosa koji znači angažovanje, puno ljudsko angažovanje, to može da stvori u čovjeku bar misao, bar varku, bar iluziju o smislu.
Da li mislite na čitaoce dok radite?
Ne. Ja ne mislim ni na kog. Ja na čitaoca mislim poslije, kada je sve napisano, onda mi je veoma, veoma stalo da me čitaoci čitaju. Ali, dok pišem ja ne mislim apsolutno ni na kog, ni na kritiku, ni na čitaoce, ni na onog kog može biti pogođen time, ni na sebe. Jednostavno, ponašam se tako kao da je pisanje – i jeste tako! – emanacija. Kritički element je upleten, uključen, ali nije dominantan. Tako da je to jedna vrlo složena, psihoanalitički jako komplikovana rabota.
Priredio; Matija Jovandić