Čehovljeva dela nagoveštavaju dolazak modernizma, kao i sve ambivalentnosti koje dolaze sa modernim vremenom. Osećaj izgubljenog doma, lutanje, traganje za poreklom i identitetom, nostalgija, čežnja za smislom i strepnja pred natkriljujućim osećajem besmisla života i kulture. U Čehovljevim delima karakteristično je odsustvo događaja, pri čemu se događajnost i napetost formiraju upravo oko tog odsustva – osećanja odsustva koje će dominirati modernizmom. To je iskustvo lišenosti koje se ne može imenovati; rupa u smislu koja se ne može ispuniti. Čehov, međutim, uspeva da prenese ovo iskustvo i kroz dečju literaturu, ma koliko ono bilo neobuhvatljivo rečima, neprikazivo i ambivalentno.
Čehov za decu
Pisac treba da bude ravnodušan kad piše tužne priče. Pisac može da plače i da uzdiše nad svojom pričom, može da pati zajedno sa svojim junacima, ali ja smatram da to treba da čini tako da čitalac ništa ne primeti. Ukoliko je pisac objektivniji, utoliko jači utisak ostavlja.
Naravno, napisati savršeno objektivnu priču bilo bi sasvim nemoguće. Naprotiv, Čehovljeva objektivnost je distanca, prostor koji ostavlja između sebe i čitaoca, ili, drugim rečima, sloboda koju ostavlja čitaocu da vidi, oseti, misli, zaključi ili apsolutno ništa ne zaključi. Prepuštanje priče doživljaju jedne keruše omogućava Čehovu da ostvari distancu od svega što zna, misli i oseća lično i time ostavi nedorečenim ona bitna mesta na kojima je čitalac sam pozvan da upotpuni značenje. Ono što je značajno jeste dvostruki zahvat te perspektive koji čini priču, ne samo zanimljivom deci, već i ozbiljnom.
Naime, Kaštanka nam otkriva svet kroz oči nekoga ko o životu ne zna mnogo niti razume njegove hirove, a zatim ni njegovo društvo kome mora da se prilagodi. Kao ni dete, Kaštanka nema uvid u društvene okolnosti koje su uobručile sudbinu i narav njenih gazdi. Ona se naprosto raduje, tuguje, strahuje, umiljava i demonstrira svoj „veliki talenat” ne bi li dobila nešto hrane i ljubavi, ali negde u procepu njene svesti i neobjašnjive stvarnosti koja je okružuje, Čehov nam istovremeno govori o iskustvu modernog čoveka.
Potraga za domom
Tema otuđenosti i izgnanstva i dalje zavređuje veliku pažnju kada govorimo o brojnim migracijama i iskustvima onih koji su prinuđeni da napuste svoje zemlje, pronalazeći azil u sredini sa kojom ne dele jezik i čiju kulturu još nisu usvojili. Čak i nakon prisvajanja kulture i njene hibridizacije, čoveku preostaje tuga za domom koji možda postoji još samo u imaginaciji.
Postupak oneobičavanja koji je postignut kroz perspektivu jedne izgubljene keruše nije tek u svrsi razobručavanja logike sveta u kome se našla, već nam otkriva i poziciju stranca, koji ne poznaje kulturu i jezik sredine u kojoj se obreo.
Ovakvo iskustvo se može sagledati i na širem planu kao jedno od dominantnih iskustava modernosti, karakterisano metafizičkim lutanjem i čežnjom za smisaonim utočištem koje se samo sluti, ali ne pronalazi. Tugu u srcu ne zadaje užasan događaj, već odsustvo nečega što je možda trebalo da bude. Ako smisaono utočište pronalazi, onda to čini samo u imaginaciji, odnosno umetnosti.
Dela koja je stvarao Čehov i sama predstavljaju često takvu strukturu u kojoj izostaje veliki događaj, a sva drama se koncentriše oko odsustva nečega što treba da bude. I sama Kaštanka nosi ovaj beleg modernosti u sebi kroz svoj naizgled jednostavan siže.
Postupak oneobičavanja koji je postignut kroz perspektivu jedne izgubljene keruše nije tek u svrsi razobručavanja logike sveta u kome se našla, već nam otkriva i poziciju stranca, koji ne poznaje kulturu i jezik sredine u kojoj se obreo. I pre nego što je zalutala i našla novi dom Kaštanka je bila mešanka, pas koji ne pripada nijednoj rasi. Ona je, kao i njen gazda – stolar Luka Aleksandrič, deo skrajnutog sloja društva, čija beda se nazire kroz procepe u njenoj svesti. Tako, na primer, još od prvih pasusa, na jedan posredan način saznajemo da je Luka Aleksandrič bio pijandura: „Mušterije Luke Aleksandriča su živele veoma daleko – toliko daleko da je, pre nego što bi došao do nekog od njih, stolar morao i po nekoliko puta svraćati u gostionicu kako bi se okrepio.” Za Kaštanku, međutim, to pijanstvo, grubost i povremeno nipodaštavanje ipak su znaci doma, za kojim će čeznuti u svojoj imaginaciji čak i pošto dospe u svoje novo društvo, gde je čekaju daleko bolji uslovi.
Pri prvom susretu sa svojim budućim gazdom Kaštanka dobija sasvim drugačiji tretman. Njegove prve reči su pune brige, pažljivosti i saosećanja: „Otkud ti ovde, psetance? Jesam li te povredio? O, sirota, sirota moja… Ali ne ljuti se, ne ljuti se… Izvini!” Za razliku od prvog gazde koji je zove „kujo jedna” i govori kako je „običan božji stvor i ništa više”, poredeći je sa tesarom naspram stolara, drugi čovek je tretira sa jednakim poštovanjem kakvo svako živo biće zavređuje. Bila je neuhranjena, a sada je udomljena, udobno smeštena i sita. Ipak, ona bi i dalje osećala tugu pošto ostane sama, a tugu bi potisnuo samo san o nekadašnjem domu.
Kao i modernom čoveku, Kaštankinu vrednost određuje tržište dok trenira da postane vrsna cirkuska zabavljačica.
Kada bi ostala sama, Tetka bi legla na svoj madrac i tugovala… Tuga joj se prikradala neprimetno i postepeno bi je obuzimala, poput mraka u sobi. Počinjalo je tako što bi kerušica izgubila svaku želju da laje, jede, juri po sobama, pa čak i da gleda stvari oko sebe, a zatim su u njenoj mašti iskrsavale dve nejasne prilike – da l’ psi, da l’ ljudi – ljupkog i milog, ali nepoznatog lika – kada bi se pojavili, Tetka bi mahala repom i činilo joj se da ih je negde i nekad znala i volela… I kad bi zaspala svaki put bi osetila kako mirišu na lepak, lak i strugotinu.
Njena otuđenost je, pored ovog osećaja neodređene tuge, određena takođe i njenim nepoznavanjem jezika i kulture u koju je došla. Prvo izdanje Kaštanke iz 1887. godine nosilo je naslov U učenom društvu, što upućuje upravo na ovo Kaštankino nerazumevanje nove porodice, koju čine gusan, krmača i mačor. Ne razumejući, međutim, njihovu funkciju niti jezik, ona ih vidi kao učenu gospodu – iako će se ispostaviti da su i sami deo tužnog sveta cirkuzanata, koji je prinuđen da zabavlja ne bi li preživeo u gradu.
Kaštanka čak dobija i novo ime – Tetka – pa time novi naslov Kaštanka skreće pažnju sa onoga što joj je strano, na ono što je njeno, njeno prvo ime koje je dobila u svojoj prvoj porodici. Ipak, ona se odaziva na Tetka i prilagođava se novim zahtevima društva, koje iz nje želi da iznedri „talenat” i „uspeh”: „Sasvim je sigurno – uspeh ti je zagarantovan! I Tetka se toliko navikla na reč ’talenat’ da bi svaki put kada bi je gazda izgovorio ona poskakivala i osvrtala se okolo kao da joj je to nadimak.”
Neposrednim jezikom se uvodi i tema smrti i žalosti koja je i sama izopštena iz javnog gradskog života.
U poređenju sa pređašnjim domom, gde je smatrana nižim bićem, u novom društvu ona postaje zvezda, mada ne razume zašto se to od nje traži; ona je samo srećna da kako-tako pripada. Od nje se traži uspeh kako bi vredela u društvu, i ona slepo sluša samo kako bi zadovoljila zahteve svoje nove porodice. Kao i modernom čoveku, Kaštankinu vrednost određuje tržište dok trenira da postane vrsna cirkuska zabavljačica. Njen novi vlasnik, koji je neosporno nežan, takođe je i sam prilika otuđenog čoveka, koji, umesto da se opija, pristaje na uzuse društva i gubi dodir sa sobom kad istupa pred publiku kao klovn.
Tetki se zamutilo pred očima i u glavi. Ta napuderisana, vrećasta prilika mirisala je na gazdu, glas joj je takođe bio poznat – gazdin, ali bilo je trenutaka kada su Tetku mučile sumnje i ona je tada bila spremna da pobegne od ove šarene prilike i da zalaje. Novo mesto, lampion u obliku lepeze, miris, preobražaj koji se desio gazdi – sve joj je to ulivalo neodređen strah i slutnju da će se, sasvim izvesno, sresti sa nekom vrstom užasa…
I u pijanstvu Luke Aleksandriča, Kaštankinim snovima o domu i poslu novog gazde, provlači se tuga bića izgubljenih na ulicama grada koji za njihovu ljudskost, ili već dušu, ne nalazi razumevanja i mesta. Ta tuga čini se kao da je stalno lišena događaja koji je prouzrokuje, i samim tim ostaje neuhvatljiva i nevidljiva za one koji je osećaju.
Tek se jedan događaj desi koji unese tugu i nemir – a to je smrt gusana Ivana Ivaniča. Kao kontrateža jednom ogrubelom gradskom životu koji ne mari za one koje pregazi usput, smrt jednog gusana je u privatnosti ovog malog društva izuzetno humanizovana. Neposrednim jezikom se uvodi i tema smrti i žalosti koja je i sama izopštena iz javnog gradskog života. Za Kaštanku je ovo prvi susret sa smrću, čiji neuhvatljivi smisao ona tek spoznaje: „Njoj se ponovo činilo kao da neko stran stoji u mraku. Najgore joj je bilo što ovog stranca nije mogla da ugrize, jer je bio nevidljiv i nije imao oblik.” Ubrzo, ipak, ona je ne spoznaje samo kao nešto van sebe, već kao nešto što može biti deo nje.
Na kraju, ipak, ona ponovo prepoznaje svog prvog gazdu u cirkuskoj publici i bez premišljanja napušta pozornicu i, zajedno sa njom, ceo novi život u kom se obrela, koji joj se sada činio kao „jedan dugi, zamršeni, teški san”.
Ono što je u ovom kraju iznenadilo Čehovljeve inače naklonjene kritičare, to je možda upravo ono što se nama danas čini nemogućim – vratiti se u doba nevinosti, prvobitno vreme pripadanja pre egzila. Kaštankin povratak stolaru kao da njen život „nikad nije bio prekinut”, za modernog čitaoca je egzistencijalno nemoguće iskustvo povratka kući. Uprkos tome, Kaštanka i dalje posreduje ovo iskustvo dečjoj publici, koja možda i dalje pripada svetu iz kog nije izgnana, a i ne treba.
Pročitajte i Čehovljevu autobiografiju u 200 reči.
Piše: Manja Topalović
Ilustracija (preuzeta iz knjige): Ekaterina Hlebnikova