Ruski koreni američke kriminalističke priče Ako je Dostojevski, autor predgovora prvog ruskog izdanja detektivskih priča E.A. Poa, bio autor (i) kriminalističke proze, onda je Gogolj bio preteča kriminalističke priče, a obojica su uticali na američke krimiće.

Kad sam bio klinac i kada su moji vršnjaci čitali knjige poput Hardijevih dečaka, Doktora Dulitla ili Džonija Tremejna (ovo je bilo mnogo pre Harija Potera i Stivena Kinga), otkrio sam čudnog ruskog pisca po imenu Nikolaj V. Gogolj. Ako ne računamo Nabor u vremenu, prvo književno delo “za odrasle” koje sam pročitao bila je Gogoljeva pripovetka “Nos” (1836) – u pohabanom džepnom izdanju koje sam pronašao na polici svoje starije sestre.

Priča o običnom činovniku koji se jednog jutra budi i otkriva da mu je nos nestao s lica me je odmah osvojila; nos se zatim pojavljuje u nečijem hlebu, da bi kasnije bio viđen kako šeta ulicama Sankt Peterburga, odeven kao činovnik višeg ranga od čoveka kome je pripadao. To me je potpuno kupilo, iako tada nisam razumeo suptilne nijanse priče. Zatim sam pročitao Gogoljevu dužu pripovetku “Šinjel” (1842), o siromašnom činovniku iz Sankt Peterburga po imenu Akakije Akakijevič, kojeg kolege ismevaju zbog pohabanog kaputa. Štedeći novac godinama, on konačno uspeva da kupi nov, prelep šinjel. Naravno, ubrzo ga na ulici napadaju razbojnici i otimaju mu ga. Kada zatraži pomoć od nadređenih, oni ga ismevaju i odbacuju njegov slučaj. Na kraju, on se razboli i umire. Ubrzo potom, u gradu se pojavljuje duh koji krade šinjele građanima Sankt Peterburga. To je čudna, originalna i inventivna priča, za koju je Vladimir Nabokov rekao da je „najveća ruska pripovetka ikada napisana.“ Ja sam mislio da je to samo sjajna kriminalistička priča.

Tek mnogo kasnije pročitao sam Gogoljev crnohumorni roman Mrtve duše (1842), o aristokrati Čičikovu, koji smišlja genijalnu prevaru: nudi bogatim zemljoposednicima da otkupi imena umrlih kmetova kako bi na papiru imao ogromno, mada izmišljeno, imanje. Roman je istovremeno urnebesan, apsurdan i zabavan. I nemilosrdno satiričan prema pretencioznosti ruske birokratije i srednje klase. Tek kad sam krenuo na fakultet i studirao ruski jezik, zaista sam ga shvatio.

Gogolj nije bio pisac kojeg su moje kolege, koji nisu studirali rusistiku, poznavali. Ali jedan ruski pisac kojeg su svi znali bio je, naravno, Fjodor Dostojevski. Obično se smatra da je upravo Dostojevski izvršio najdugovečniji uticaj na kriminalističku i detektivsku prozu na Zapadu – posebno kroz Zločin i kaznu i Zapise iz podzemlja. Što je zanimljivo, jer Zapisi iz podzemlja uopšte nisu roman o zločinu, dok u Zločinu i kazni od samog početka znamo ko je ubica – spojler: to je Raskoljnikov. (Ne znamo samo njegov pravi motiv.)

U svom eseju o prevodu Dostojevskog Džozefa Frenka, Dejvid Foster Volas piše o glavnom istražitelju Porfiriju Petroviču, „ingenioznom, nekonvencionalnom detektivu iz Zločina i kazne… bez kojeg verovatno ne bi postojala komercijalna kriminalistička fikcija s ekscentrično briljantnim policajcima.“ Akademik Mark Najt čak tvrdi da je Porfirije Petrovič poslužio kao inspiracija za detektiva iz priča Dž. K. Čestertona, oca Brauna – „istražitelja koji rešava zločine kombinacijom neprilagođenosti, pronicljivosti, intuicije i iznenađenja, pored konvencionalnijih metoda, bez senzacionalizma i egocentričnosti.“

Možda jeste tako; nisam čitao dovoljno Čestertona da bih imao mišljenje. Ali Zapisi iz podzemlja su sigurno dali osnovu onome što se u XX veku naziva „psiho-noarom“ – gde poremećeni protagonista ubica u dugim monolozima racionalizuje svoje postupke, uz brutalne sociološke opservacije. Odatle dolazi lik Lua Forda iz romana Ubica u meni Džima Tompsona (Tompson, koji je bio opsednut Dostojevskim, nazvan je od strane jednog poznavaoca noara „Dostojevski sa buvljaka“).

Anonimni pripovedač u Zapisima iz podzemlja izjavljuje sledeće: „Najbolje je ne raditi ništa! Najbolja stvar je svesna inertnost! Dakle, živelo podzemlje!“ Odbija da postane još jedan radnik u „mravinjaku“ društva. Veliki Čarls Vilford, majstor bizarnog, komičnog noara osamdesetih iz Majamija, u jednom eseju je primetio da je „paralisani junak“ prisutan u svim noar pričama potekao upravo iz Zapisa iz podzemlja: „frustrirani, beskrajni i nemogući pokušaj da se pobegne iz okova sopstvenog identiteta u slobodu koja jednostavno ne postoji.“

Ali Zločin i kazna, Zapisi iz podzemlja (i Braća Karamazovi) nisu nastali iz ničega. Dostojevski je pomno čitao Edgara Alana Poa – napisao je i predgovor za prvo rusko izdanje Poove kriminalističke proze. Ugledni harvardski proučavalac ruske književnosti Donald Fenger utvrdio je da je Dostojevski bio pod jakim uticajem Gogolja. Gogoljeva proza, istovremeno komična i briljantna, ponekad apsurdna, eksplodirala je kao supernova na ruskoj književnoj sceni sredinom XIX veka, ostavljajući snažan utisak na savremenike i naslednike. Dramaturškinja Laura Henri Buda nazvala ga je „kumom ruske književnosti“, tvrdeći da je „Gogolj uveo revoluciju u rusku prozu.“ Junak (ili bar glavni lik) Mrtvih duša, prevarant Čičikov, juri ulicama Sankt Peterburga u svojoj kočiji, obuzet svojim tokom svesti, nagoveštavajući Raskoljnikova iz Zločina i kazne kako luta kroz Hejmarket, dok mu sumanute misli proleću kroz glavu.

Ako Dostojevskog smatramo piscem kriminalističke proze (a ja bih ga bez problema tako nazvao), onda bi Nikolaj Gogolj, moglo bi se reći, bio preteča kriminalističke i saspens priče. Jedna od njegovih najboljih pripovedaka “Portret” prvi put je objavljena 1837. godine. (Nakon niza loših kritika, Gogolj ju je značajno preradio i ponovo objavio 1842.) To je faustovska priča o neuspelom slikaru Čartkovu, koji kupuje neobičan portret lihvara sa zastrašujuće živopisnim očima. Kasnije, okvir slike puca i iz njega ispadaju zlatnici, donoseći Čartkovu bogatstvo i ulazak u visoko društvo, u kojem na kraju rasipa svoj talenat i nezaustavljivo srlja ka propasti. Ali portret lihvara nastavlja da prelazi iz ruke u ruku među slikarima, uništavajući njihove karijere i živote. Priča neodoljivo podseća na roman Oskara Vajlda Slika Dorijana Greja (1890). Dok Čartkov teži popularnosti, Dorijan Grej želi večnu mladost. Obojica dobijaju ono što žele zahvaljujući hipnotičkoj, zlokobnoj moći slike, ali ih to na kraju uništava. Da li je Vajld pročitao Gogoljevu priču, nije poznato, ali Portret je prvi put preveden na engleski 1847. godine.

Gogolj je očarao Dostojevskog, a Dostojevski je zatim očarao čitavu generaciju ruskih pisaca kriminalističkih priča, od šezdesetih godina XIX veka pa sve do Oktobarske revolucije 1917. Jedno od uticajnijih dela, objavljeno u časopisu Dostojevskog “Epoha”, bila je neobična i snažna novela Ledi Magbet Mcenskog okruga iz 1865. godine, koju je napisao Nikolaj Leskov. To je priča o strasti, prevari i ubistvu, ispričana upečatljivo konverzacijskim tonom – poput grube, rane verzije Dvostruke obmane Džejmsa M. Kejna.

Postoji čuvena ruska izreka „Svi smo mi izašli ispod Gogoljevog ‘Šinjela’”apokrifno pripisana Dostojevskom, ali suštinski tačna. Gogoljeve nadrealne, a istovremeno realistične priče postavile su temelje ruskoj kriminalističkoj prozi u kasnoj carskoj eri i Dostojevskom… a od njega dalje, sve do Dešila Hemeta, Rejmonda Čendlera, Džejmsa M. Kejna i savremenih pisaca.

Naravno, književne tradicije nisu dijagram uticaja ili nasledni niz kao iz dinastija. One žive u našim glavama – mreža poveznica koja se formira dok čitaoci i pisci na svoj način stupaju u dijalog s pričama. Džojs Kerol Outs jednom je nazvala Džejmsa Elroja „američkim Dostojevskim“, na šta je Elroj odgovorio: „Ja sam američki Dostojevski, a nikad ga nisam ni čitao.“ Ali nije baš ni odbio tu počast. Dijalog između prošlosti i sadašnjosti nikada ne prestaje. Na kraju, pronalazimo ono što nam je potrebno da bismo stvorili ono što želimo – poput Akakijevičevog toplog šinjela. A ako je šinjel dobar, uvek će biti drugih koji čekaju da ga preuzmu.

Tekst: Joseph Finder
Izvor: crimereads.com
Prevod: Danilo Lučić

Pročitajte i tekst “Nikolaj Gogolj i njegovi svetovi žarkog besmisla” o tome kako se stvari svet ukrštao sa fiktivnim svetovima koje poznati ruski pisac stvarao.

 

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: