Luiz Glik: Pisanje kao transformacija Reči i sintagme dolazile su niotkud; retko sam bila svesna toga šta znače ili kom kontekstu pripadaju, pisala je nobelovka Luiz Glik o tome kako je stvarala u eseju iz 2022.

Luiz Glik

Čini mi se da sam celog života htela da pišem. Intenzitet tog nastojanja, uprkos njegovoj neuverljivosti, upućuje na to da je ono pre emocionalno nego doslovno tačno. Mislim da mi se moj život nije činio mojim sve dok nisam počela da pišem.

Potičem iz porodice pričalica. Ali pričanje, u mom domu, nije bilo razgovor. Bilo je držanje banke. Nadvladavanje. Moja reč ima da bude poslednja. Samo jedna osoba mogla je u jednom trenutku da govori, što je značilo da se stalno upadalo u reč i prekidalo, jer je nestrpljenje da se progovori postajalo sve gorljivije i nemilosrdnije. Svi su hteli da pričaju. Niko nije želeo da sluša. Po tome sam baš ličila na majku, oca i sestru, iako je svako od nas imao svoj izraziti stil.

Malo-pomalo, rečenice koje sam imala u glavi sve više su zvučale kao rečenice kakve sam volela u knjigama: počinjale su na jednom mestu, a završavale se negde gde ne biste ni pomislili da će završiti, iako se, svaki put, činilo da zamisli teku sasvim prirodno jedna za drugom. Iznenađenje na kraju, kad bi se misao zaokružila, delovalo je skoro opijajuće: cela rečenica morala je ponovo da se doživi u tom svetlu; talasi neočekivanih otkrića i uvida. Paradoks. Ali prekinuti paradoks ne znači da je prosto uređen – on je suštinski izmenjen, ponekad u urednu, razumnu suprotnost onome što je trebalo da bude. Pošto nikada nisam uspevala da dovršim ono što sam htela da kažem, odgovor (u retkim trenucima kada bi ga bilo) nikada nije bio odgovor na moju misao, nego na uprošćenu predstavu u kakvu se ta misao pretvorila.

U meni se razvio osećaj da mi je ličnost, ona koju sam predstavljala svetu, među drugim ličnostima, naizmence nesigurna i nevidljiva. Nisam bila ubeđena da je govor dobar provodnik pravog ja, niti da ga izražava, jer u mom detinjstvu on to nije bio. Na papiru je bilo drugačije. Tu je moj glas zadobijao stabilnost i postojanost, osobine za kojima sam strasno čeznula, a nikada im se ni približila pri svojim interakcijama sa društvom. A i kako bih? Stabilnost i postojanost nisu svojstva govornog jezika.

Jako rano sam naučila da čitam. A tada sam počela i da pišem. Moj otac je takođe pisao. Pisao je vrcave, rimovane stihove, sklepane šaljive pesmice; njihov zvuk bio mi je u glavi od kad pamtim. Znala sam kako funkcioniše rima. Čula sam kako ritmički obrasci doprinose neobičnom osećaju celovitosti i neizbežnosti. Počela sam da pišem sopstvene verzije takvih pesama, sumorne, egzistencijalne pesmice, koristeći se rečnikom dostupnim jednom detetu od, recimo, pet godina:

Kad bi mace jele kosti
a psi mleko pijuckali;
Kad slonovi bi u svili
po celom gradu šetali;
Kad drozdovi bi klizali
niz breg i “juhu” vikali,
Kad bi sve to tačno bilo
Šta bi se s ljudima zbilo?

Sestra i ja smo pisale i knjige. Otac nam je bio pisar. Izmišljale smo priče, a on ih je zapisivao na listovima papira presavijenim u knjižice; potom smo, kada bi priče bile zapisane, sestra i ja crtale ilustracije na velikom prostoru ostavljenom za njih. Nijedna od tih knjiga više ne postoji, bar ne da ja znam, ali se sećam kako su izgledale. Sećam se radosti izmišljanja; sećam se zaokupljenosti, kada bi ceo svet iščezao.

Izmišljanje priča, izmišljanje bilo čega, činilo mi se najzanimljivijom i najdivnijom aktivnošću koju sam mogla da zamislim. A priča se, na neki način, činila važnijom od svega na svetu, verovatno zato što nije bila podložna promenama. Pretpostavljam da ljudi iz istog razloga veruju u Boga.

U pesmama koje sam tada pisala se zadovoljstvo poigravanja rečima stapalo sa nesputanom srećom stvaranja nečega što bi postojalo zasebno, nešto ubedljivije i trajnije od moje nepouzdane ljudske egzistencije. Te pesme su bile ja; predstavljale su me ili utelovljavale. Ali, istovremeno, i nisu bile ja; bile su nešto odvojeno, nešto što je moglo da bude proučavano, prilagođavano i usavršavano, za razliku od mog stvarnog, nesavršenog ja. Bila sam pisac; bila sam i čitalac. Moj imerzivni kreativni čin otvarao je analitičku distancu onako kako se završena pesma odvajala od svog autora. Nisam imala kontrolu nad svojim spisateljskim ja, koje se činilo ranjivim pred slučajem i hirovima, od čega sam neprestano strepela.

Ali kao čitateljka, kao kritičarka, imala sam beskrajnu kontrolu. Kontrolu, izdržljivost i snažnu posvećenost. Mučili su me nesavršeni detalji i konvencionalna zapažanja; te probleme pokušavala sam da razrešim, čak i kao dete. Taj proces, kasnije sam naučila, zove se revizija, iako mi je ta reč delovala previše smireno za jedan tako dugotrajan i često beznadežan trud.

Stvari koje sam tako neodložno zapisivala nisu bile fiksirane misli projektovane iz moje glave na list papira. Ono što sam smatrala mišlju bila je neka vrsta traganja, misije

Pisanje je skoro odmah postao oblik komunikacije koji mi je delovao najtačniji i najmanje opterećujući. Važni razgovori se rutinski pamte na različite načine. Od govora preostaje utisak koji pamćenje pojačava i iskrivljuje. Malo je verovatno da će dve osobe koje slušaju iste reči identično zapamtiti izrečeno. Tačne reči, svakako, neće biti zapamćene. Sa druge strane, pisana reč može da ostane zapamćena jedino tačno; ako napisana rečenica nije ponovljena precizno, reč po reč, onda ona nije zapamćena nego parafrazirana. Postojeći tekst će to potvrditi. U tom tekstu reči ne mutiraju, niti menjaju mesta. Značenje može biti dovedeno u pitanje, ali same reči opstaju uprkos raspravi i odstupanjima.

Ali sa kim sam komunicirala? Nejasno. Delimično sa sobom – učila sam šta sam, ili bar kako sam, mislila. Delimično sa strancima, svojim zamišljenim idealnim čitaocima, među kojima većina još nije bila ni rođena. Delimično sa budućnošću, sa vremenom kada neću postojati da bih samu sebe objasnila. 

Stvari koje sam tako neodložno zapisivala nisu bile fiksirane misli projektovane iz moje glave na list papira. Ono što sam smatrala mišlju bila je neka vrsta traganja, misije. Ali bilo je veoma komplikovano. To pisanje nije bilo kao retorika ili katarza. Bilo je to pisanje kao transformacija (ili sam želela da to bude.) Htela sam da doživljaj, često razočarenje ili povređenost, pretvorim u konkretan oblik koji će me, u svoj svojoj preciznosti i lepoti, istovremeno odeliti od tog iskustva i popraviti ga. Potreba za pisanjem na taj način bila je neprestana, ali sposobnost da uopšte pišem dolazila je i prolazila; često je u mom životu ne bi bilo godinama. Nije to bilo nešto oko čega bih mogla bilo šta da uradim.

Nisam, u smislu pisanja pesama, uopšte imala osećaj da sam ja ta koja upravlja procesom. Reči i sintagme dolazile su niotkud; retko sam bila svesna toga šta znače ili kom kontekstu pripadaju. Niti sam mogla da doprem do izvora tih fragmenata. Kakav god da im je bio izvor, bila sam ili njegova žrtva (kad ne bih ništa čula) ili njegova korisnica. Osećala sam se, kao dete, kao Jovanka Orleanka u priči koju je moj otac ispričao sestri i meni pred spavanje, uz izostavljanje spaljivanja. Jovanka, koja je čula glasove i spasla Francusku. I ja sam čula delove rečenica. Ali nisam imala predstavu šta mi govore.

Bila sam uzbuđena, ali i na mukama. Ono što sam čula bilo je sugestivno, proganjajuće, ali nerazumljivo. U svakom slučaju, često nisam čula ništa. Ali kad bih čula, bila bih obuzeta.

Moj zadatak bio je da otkrijem šta te reči znače. Ko ih je izgovorio. Zašto. Metod kojim su se te istrage sprovodile dobro je poznat psihoanalitičarima i njihovim pacijentima. Cilj se, u suštini, ne razlikuje mnogo. U svom najbitnijem smislu, cilj je uvek otkrivanje sopstvenog ja.

Metod su slobodne asocijacije. Ono što sam radila pri analizama bilo je podražavanje onoga što sam radila kao spisateljica. Analiza mi se činila kao uporedno traganje, sa stalnim preispitivanjem veza i promena, arhetipskih priča koje variraju, ili ne variraju, pri svakom prepričavanju; to praćenje misli bilo je poput pisanja, ali sa ključnom razlikom. Slobodne asocijacije pri pisanju, kada se pisanje zaista dešava, a ne samo priželjkuje, nose sa sobom euforiju; čini se kao da se misao uzdiže i širi ka nebu, panorama se proširuje, a građe dostupne pogledu je, kako se izdižete, sve više. A asocijacije tokom analize vode spiralno naniže. Ka poreklu. Ka osnovi. Ka predaji ili prepoznavanju, a kasnije, ponekad, ka jasnoći. Ali ne i egzaltaciji.

Ostaje čudan odnos prema pesmama koje sam do sada napisala. Iako napisane da bi stvorile ili potvrdile moje postojanje, one nisu, kada najzad budu završene, nastavljale to da rade

Postoji i druga razlika. Pri analitičkim asocijacijama sećanje je oruđe ili instrument. Sećanje se ispituje, a povezuju se i sećanja koja nisu hronološki poređana. Dešavaju se i druga putovanja, ali je ovo, prema mom iskustvu, centralno. To nije ono što se dešava pri stvaranju pesme. Sećanja mogu da zatitraju tu i tamo, ali su asocijativni skokovi vezani skoro isključivo za jezik, a oblik pesme je oblik koji nastaje iz implikacija i atmosfere određenih reči ili sklopova rečenica. Dakle, taj proces je na neki suštinski način apstraktan, neka je vrsta probijanja puta čija osnova nije u proživljenim događajima.

Ostaje čudan odnos prema pesmama koje sam do sada napisala. Iako su napisane da bi stvorile ili potvrdile moje postojanje, one nisu, kada najzad budu završene, nastavljale to da rade. Ukazivale su, kada sam ih kasnije čitala, na to da sam nekada postojala i razmišljala; nešto što je nekad bilo živo i posebno sada je bilo tiho ili je nestalo. Dakle, pesme su postale neka vrsta prekora, podsmešljivi podsetnici na ono čega više nema.

Koliko je sve ovo drugačije, po svojoj suštini i ishodu, od telesnog života. U snažnim telesnim doživljajima, u trenucima krajnjeg telesnog užitka ili ekstremnog telesnog bola, sopstveno ja potpuno nestaje ili se gubi. U oba slučaja je to nesvesni čin, za razliku od borbe da se bude, da se postoji, koja leži u osnovi potrebe za pisanjem.

Napisala sam kratku knjigu prošlog leta, u prozi, o paru bliznakinja koje žive svoju prvu godinu. Jednu od njih, uprkos tome što još ne govori, opseda zamisao o knjizi koju će jednog dana napisati – već je piše u svojoj glavi, iako ne zna reči. Ona se u mojoj knjizi zove Marigold. Njena sestra, manje ambiciozna, druželjubivija, ona koju je lakše voleti, zove se Rouz. A Marigold zna da mora da napiše svoju knjigu jer joj je potrebno da na svetu postoji nešto “što će je predstavljati kao što Rouz predstavlja Rouz”.
(2022)

Piše: Luiz Glik
Izvor: Njujorker
Preveo: Matija Jovandić

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: