Lorrie Moore neće dobiti Nobela Spisateljica i urednica Ivana Rogar predstavlja nam kratak osvrt na stvaralaštvo književnice Lori Mur (Lorrie Moore).

Njezini likovi u nastojanju ostvarivanja veze ili udaraju o razne počesto bizarne i smiješne prepreke ili lebde u limbu usamljenosti iz kojeg se nemaju snage maknuti. Njihova zapažanja o životu uvijek su začinjena neodoljivim gorko-slatkim umakom od oštroumnih dosjetki koji se lijepi za sve stranice knjige. Američka suvremena kniževnica Lorrie Moore dosad je bila najpoznatija prema britkim pripovijetkama te je glasila za jednu od najboljih suvremenih kratkopričašica. Zbirke priča koje je napisla uključuju Self-Help (1985.), Like Life (1990.) i Birds of America (1998.) za koje je primila prestižne nagrade (O. Henry Award i Rea Award između ostalih). Teme koje joj se provlače kroz pisanje su teško građenje međuljudskih odnosa i svijest nepripadanja svijetu. Moore se okušala i u dužim pripovjednim oblicima, kratkim romanima: Anagrams (1986.) i Who Will Run the Frog Hospital (1994.), no ta dva djela bila su ipak prekratka da je kritika i publika prestanu turati u nasilu sklepanu ladicu autorice kratkih priča. Međutim, ladice su oduvijek bile popularne jer zapanjačkom umu pomažu da sagleda svijest kao sustav.

Mnogi američki kritičari su nazadnjačkom stilu procjenjivali da zacijelo nije u stanju napisati dugačko djelo, dajući pritom prvenstvo važnosti romanu i zanemarujući da su neki od najboljih svjetskih književnika pisali prvenstveno kratke priče. Taj krležijanski kompleks Moore je “pobijedila” zeznuvši kritičare romanom od čak 336 stranica. A Gate at the Stairs [vrata pred stepenicama], roman o godini dana u životu dvadesetogodišnje studentice Tassie, pokupio je lovorike na svim frontama te je bio čak među finalistima nagrade PEN/Faulkner. Moore je i tu, dakako, ostala vjerna svojem stilu pa je roman, poput pripovjedaka, pun gorko-slatkog umaka u kojem se krčkaju igre riječima, britke dosjetke, oštroumna i duhovita politička zapažanja i komentari suvremenog društva. Tu se isprepliću teme rase (Tassiejina poslodavka, koja usvaja dijete druge boje kože, smatra da je zbog toga junakinja), odrastanja (Tassie gaji ambivalentne osjećaje prema majčinu čudnovatu načinu odgoja), političkih pitanja (smije li se šaliti s događajem od 11. rujna?), a ponovno u srži priče je problem emotivnog stanja likova, njihova nemogućnost otvaranja i prepuštanja sretnom odnosu ili pak, s druge strane, osjećaj zapuštenosti i nevoljenosti koji leži neprimjetno kao talog na srcu. Iz tih često začudnih emocionalnih pozicija Moore konstruira sjajan roman koji secira svijest protagonistice, razotkriva nijanse njezinih nadanja i strahova te joj toliko zaobljava osobnost da se čini kao da joj možemo pružiti ruku i poručiti: “Drži se!” Osim što raznim dosjetkama i anegdotama pruža dobru zabavu, roman ostaje dugo u sjećanju kao jedno od onih djela koja nas navode da doista osjetimo trpkost tuđe neispunjene nade, tuđe emocionalne brazgotine i razočaranja. Premda to rijetko činimo.

Premda Moore doista piše vrhunsku prozu koja se može mjeriti s najvećima, ona je jedna od onih spisateljica koje neće dobiti najveće književno priznanje, Nobelovu nagradu. Naime, ona se svjesno usredotočuje na sitnice iz pojedinačnih života, nema grandioznih stremljenja. Neće kao okosnicu djela stavljati važne povijesne događaje (Hemingway, Steinbeck) niti će pisati o važnosti tolerancije različitosti (Pamuk, O’Neill), neće iznaći novu filozofiju i napraviti zaokret u poimanju života (Sartre, Camus), niti će stvoriti sasvim novu književnu poetiku (Beckett, Pirandello, Simon) niti će monumentalnim djelom prikazati duh epohe (Mann). Moore će pričati o sitnicama što sačinjavaju život pojedinca koji globalno ne znači ništa. No taj dar da te sitnice ubode kirurški precizno, što ćemo osjetiti na jednoj intuitivnoj razini kao pljusku posred lica, vjerojatno je veći od pretenzija nekih književnika da pišu o takozvanim važnim stvarima. Naime, pljusku ćemo osjetiti jer ćemo znati da je tim kirurškim zahvatom razotkrila našu vlastitu intimu i komplekse.

Piše: Ivana Rogar

 

 

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: