Korespondencija: Vladimir Majakovski i Ljilja Brik Prenosimo vam šest pisama koje je Majakovski između 1924. i 1928. slao sa svojih pesničkih turneja Ljilji Brik, svojoj velikoj ljubavi sa kojom je, skupa sa njenim mužem, živeo u emotivnom trouglu.

Vladimir Majkovski je svoju poznatu poemu Oblak u pantalonama prvi put pročitao 1915. u kući Osipa i Ljilje Brik. Tako će otpočeti njegov ljubavni odnos sa Ljiljom, što je bila slabo skrivana afera, naročito s obzirom na to da je za nju znao, može se reći i podržavao je, Ljiljin muž Osip Brik. On je inače i finasirao štampanje prvog izdanja Oblaka u pantalonama na čijem početku je stajala posveta “Tebi, Ljiljo”! Ljilja Brik je sa poznatim sovjetskim pesnikom održavala odnos oko pola decenije, tokom kojih je Majakovski čak i finansijski izdržavao Brikove. Ona je tu aferu prekinula zbog posesivnosti i ljubomore Majakovskog. Prenosimo vam ovde šest pisama koje je Majakovski slao Ljilji Brik u periodu od 1924. do 1928, uglavnom sa svojih pesničkih gostovanja po SSSR-u i Evropi.

*   *   *

(Pariz, 20. oktobra 1928. g.)

Draga, mila, čudesna i rođena Mačkice.
Na žalost, ja sam u Parizu koji mi je dosadio do bezosjećajnosti, gađenja i odvratnosti. Danas odlazim na par dana u Nicu (izbili su poznanici) i izabraću gdje ću se odmarati. Ili ću se na 4 sedmice nastaniti u Nici ili ću se vratiti u Njemačku.
Bez odmora uopšte ne mogu da radim!
Razumije se, ni dana više od dva mjeseca neću ostati u tim, za mene slabunjavim, krajevima.
Stvari za sada ne polaze za rukom.
Piskator je za sada neostvariv. Pariških auspicija nema (sitna predavanjica), sve nade su “Malik” hoće da potpiše sa mnom ugovor u zavisnosti od kvalitete drame (intenzivno radim). S obzirom na to, za sada se samo oblizujem za automobilima – naročito sam išao da gledam salon automobila.
Rutmana nikako nisam mogao da nađem, kažu da je otputovao. Kavijara sam dao Gercfeldu da bi on Rutmanu dostavio cigarete.
Šalito je obećao da će poslati hroniku, iako je u nedoumici širio svoje ručice i umjesto komadića predlagao nekakav čitav kulturni film.
Od umjetnosti mogu da gledam samo kino i tamo idem svaki dan.
Slikari i pjesnici su odvratniji od ljigavih ostriga. Pokvarenih. To zanimanje se sasvim izrodilo. Ranije su fabrikanti pravili automobile da bi kupovali slike, a sada slikari prave slike samo da bi kupili automobil. Auto je za njih sve drugo samo ne saobraćajno sredstvo. Ali to saobraćajno sredstvo je ipak nezamjenjivo.
Da li je bio kod tebe Hajkic? On je premilo stvorenje.
Volim te i ljubim, rođena. Grlim Osku i cjelujem Buljku.
Tvoje Šten.
U telegramu je bilo Šten. berlinsko. Hvala za pismo.
Piši, malo moje!
20/X-28. g.

(Pariz, 9. novembra 1924. g)

Dragi-dragi, mili-mili,
voljeni-voljeni Ljiljek.

Već čitavu sedmicu sam u Parizu, ali ti nisam pisao zato što o sebi ništa ne znam – u Kanadu ne putujem niti me putuju, u Parizu su mi za sada dozvolili da se zadržim dvije sedmice (trčkaram u vezi sa daljim), a da li da putujem u Meksiko čini mi se da bi to bila beskorisna stvar. Pokušaću opet da uspostavim vezu s Amerikom radi putovanja u Njujork.
Kako ja živim ovo vrijeme ni sam ne znam. Moje osnovno osjećanje je nemir, nemir do suza i potpuno pomanjkanje interesovanja za sve ovdašnje. (Umor?)
Užasno bih htio u Moskvu. Kada se ne bih stidio tebe i redakcija, već danas bih krenuo.
Stanujem u Elzinom hotelu (29, rue Campagne Première, Istria Hôtel); nisam ti brzojavio adresu, jer Elza kaže da i na staru adresu pisma odlično dolaze. Doći će i do mene – ako napišeš. Užasmo sam zabrinut za tebe.
Kako je s knjigama i s ugovorima?
Zamoli Koljku da kaže “Percu” da ništa ne pišem ne zato da bih zabašurio avans, nego zato što sam, užasno umoran, svjesno dao sebi 2-3 sedmice odmora, a onda ću se odmah raspisati na sve strane.
Na stanici u Parizu niko me nije dočekao, jer je telegram došao tek 10 minuta prije mog dolaska, pa sam sa mojim poznavanjem francuskog jezika samostalno tražio Elzu. Smjestio sam se, ipak, u Elzinom hotelu, jer to je najjeftiniji i prilično čist hotelčić, a ja se čuvam i nastojim koliko mogu da se ne vucaram.
Elza, Andrej i ja veoma smo dobri prijatelji, od tebe i mene Elzi smo kupili bundicu, uvijek zajedno ručamo i doručkujemo.
Mnogo lutam s Ležeom, navraćao sam Larionovu, ali ga nisam našao. Osim pozorištâ, nigdje više nisam bio. Danas idem na ručak sa Elzom, Tamarom i Hodasevičima. Razumije se, ne s pjesnikom! Jednom je navratio Zdanevič, ali on je zaljubljen i nalazi se pod nekim ženskim krilcem.
Pod rukovodstvom Andreja ja se postepeno odijevam i čak sam dobio od mjerenja žulj. Ali za tu stvar ne osjećam nikakvo oduševljenje.
Već prvi dan boravka ovdje posvetio sam kupovini za tebe, naručili smo ti koferče – odlično – i kupili šešire, poslaćemo ih čim tvoj kofer od svinjske kože bude gotov. Parfeme sam poslao; ako dođu čitavi, takve iste ću slati postepeno.
Oski sabirem reklamni materijal i plakate. Ako dobijem odobrenje, malo bih putovao po francuskimn gradićima.
Užasno je teško bez jezika!
Danas sam u Bulonjskoj šumi vidio skotika i umalo da nisam zaplakao.
Bojim se da ne ispadnem provincijalac, ali nemam baš nikakvu želju za putovanje, i sve me vuče nazad da čitam svoje stihove!
Dosadno, dosadno, dosadno, dosadno bez tebe. I bez Oske nije dobro. Užasno vas volim!
Od svake Elzine slične intonacije padam u čeznutljivu sentimentalnu liričnost.
Mora biti da već odavno nisam pisao ovako bezbojnih pisama, ali, prvo, književno sam potpuno iscijeđen, a, drugo, nema baš nikakve vesele i životvorne samouvjerenosti.
Piši, sunašce.
Ukrao sam od Elze tvoje pismo (pišeš da ti je dosadno i da ćeš se dosađivati bez mene) i zaključao ga u svoj kofer.
Pisaću ti i slati telegrame (i ti!), nadam se da ću u predstojećim danima biti vedriji. I pisma će postati
vedrija.
Ljubim te, malo moje, poljubi Osku, potpuno vaš Vol.
Poljubi Ljovku, Koljku, Ksanočku, Maločku i Ljovina. Oni su sto puta pametniji od svih Pikasa.
Majakovsky
Paris (nije to Pâris!)
9. X-24. g.

(Pariz, 2. juna 1925. g.)

Dragi-dragi, mili
i najvoljeniji Ljiljonok!

Užasno se radujem što ti u svom pismu Elzi vodiš brigu o meni – da bih spavao, da bih se ponašao kao u svojoj porodici i da bih što prije putovao dalje a to znači da sam ja porodično psetance, i onda je sve dobro. Pišem ti tek danas zato što je u subotu, nedjelju i ponedjeljnik sve bilo zatvoreno, i ništa se nije moglo saznati o Meksiku, a bez Meksika nisam se mogao odlučiti da ti pišem. Moj brod, na žalost, ide tek 21. (to je najbliži). Sutra kupujem kartu. “Espagne” Transatlantique – 20 000 tona. Dobar striko iako ima samo dva dimnjaka. Skupo. Nastojim da ništa ne trošim i da živim od našeg lista, gdje se plasiram po 2 fr(anka) od retka.
Nastojim da učinim sve kako bi Elička što prije otputovala. Bio sam u konzulatu. Sutra ću poslati Elzu, i tada će brzojavno pitati Moskvu.
Ne pišem ti da mi je užasno dosadno samo da me – vajkalo ne bi grdila.
Izložba je veoma dosadno i ništavno mjesto. Takva neukusnost kakvu je čak teško zamisliti.
Takozvani “proljetni Pariz” ništa ne vrijedi – ovdje ništa ne cvjeta i svuda se samo popravljaju ulice. Prvo veče smo prohodali, a sada više nikuda ne izlazim, u 24 sata spavam 2 puta, jedem dupli doručak, perem se, i to je sve.
Sutra ću početi pisati za “Lef”. Ne sastajem se ni s jednim od starih poznanika, a od novih je najbolji Buzu – pseto Elzinih poznanika.
Kada mu kažu “umri!”, on legne s nogama uvis; kažu mu “jedi”, i on jede sve šta hoćeš, a kada ga vode na lancu, on se tako otima da domaćini moraju trčati, a on se samo propinje na zadnje noge.
On je bijel, sa jednim crnim uhom ima dugačku dlaku i veoma dugački nos. Głup je kao noć, ali nipošto ne bi potrčao sredinom ulice, trči samo po trotoarima.
Mastila je nestalo.
Doletio sam dobro. Nijemac preko puta je povraćao, ali ne na mene, nego na Kovno. Pilot Sebanov je odličan. Ispostavilo se da njemački direktori sami nastoje da se njim lete. Na svakoj granici on je pravio reveranse, pri susretu s drugim avionima mahao je krilima, a u Kenigsbergu se sa svojim aparatom zaustavio pred samim vratima carinarnice, svi se prestravili, a ispostavilo se da je on dobitnik prve nagrade za tačnost ateriranja.
Ako budeš putovala avionom, onda samo s njim. Poslije toga ja i on smo se čitavo veče gurali po Kenigsbergu.
Mačkice, piši – da dobijem prije nego što otplovim.
Čitav spisak stvari predao sam Elzi, i sve će ti biti dostavljeno. Od sutrašnjeg dana ćemo početi slati.
Piši mi da li je Oska dobio novac za sabr(ana) dj(ela).
Ljubim te, míli moj i rođeni Ljiljik. Voli me bar malo, potpuno tvoje
Štene
Poljubi Osika!
2. VI-25. g.
Molim te – piši!

(Baku, 20. februara 1926. g.)

Draga i rođena moja Kisica!
(To sam ja napravio od Kisa-mačkica — i Lisica.)

Ja sam sada u Bakuu, gdje sam vidio (a i prilikom putovanja) mnogo interesantnog, o čemu i žurim da ti pišem.
Prvo, od Krasnodara pa sve do Bakua s nama u vozu je putovao jedan veliki veoma stari majmun. Majmun je sjedio kod prozora i stalno žvakao. Ne dožvakavši, često se zaustavljao i ozbiljno i dugo gledao u planine, gledao začuđeno, beznadno i tužno kao Levin poslije gubitka na kartama.
A prije toga, u Krasnodaru, bilo je neobično mnogo pasa, o kojima sada i pišem pjesmu.
U Bakuu takođe nije bez životinja. Prvo, prekjuče je ispod prozora protrčalo zajedno jedanaest (tačno) kamila, trčale su pravo na tramvaj. Ispred njih je, podigavši ruke, natraške poskakivao čovjek u kaftanu, vikao na njih i nešto im dokazivao se vrate.
Jedva jedvice ih je vratio.
A preko od mene svaki dan u devet sati vidim jednog dobrog magarca s voćem. Što se tiče Regine Fjodorovne, nje već nije bilo, otputovala je u Moskvu.
Živim veselo: čim nešto – čitam “Lijevi marš” i nepogrešivo odgovaram na pitanja – što je futurizam i gdje je sada David Burljuk.
Sretnik Osja, i on živi punokrvnim i privlačnim životom: čitao sam o njegovom nastupu u Domu sindikata, a takođe proniknut gnjevom članku o kinoplakatu u “Sovjetskom ekranu”.
Predaj mu mnogo poljubaca. U telegramima ja ga ne ljubim zato što su telegrami ekspresni, mogu doći noću, a ne bih htio da ga noću uznemirujem radi nekih sitnica.
U utorak ili srijedu putujem u Tiflis i, čim završi čitanje, odmah u Moskvu. Dosadilo – masa besmislenosti. Priređivači mladi. Između čitanja ogromni intervali, i ni jedno predavanje nije usklađeno sa udobnim vozovima. Zato, mjesto u međunarodnom vozu, putujem položivši pod glavu šablonsko, udobnije, ali ne dâ mi se da čupam krpelje, pogos krpeljima zvijezda ogromno uho. Bez krpelja bi bilo udobnije, ali ne dâ mi se da čupam krpelje pogotovo kada se radi o 20 000 primjeraka.
Ovdje je proljeće. Na ulicama prodaju mimoze. Može se ići bez zimskog kaputa, ali tada je vrlo hladno. Lijevo od mene je neka uličica i u njoj je frizerski salon “Aelita”, i odmah sve na turskom, ali to izgleda strašno inostrano, jer tu je sada latinica: apoteka i odmah na njihovom – “Aptiq”, a mjesto nedjelje ovdje je uopšte – petak. Desno od mene je Kaspijsko more, u koje svakodnevno utiče Volga, a nema kuda da ističe jer je to more – jezero i njegovo stanje je bezizlazno.
Drago Sunašce, jako mi te je žao što sama moraś da petljaš sa stanom, a i zavidim ti jer je interesantno petljati sa stanom.
Rođena, veoma sam te poželio. Svakome je potrebno da ima nekog čovjeka, a kod mene taj čovjek si ti. Istina.
Ljubim te objema usnama i uz to svakom od njih bezbroj puta.
Potpuno tvoje Štenel-o (Azerbajdžansko)
20. II-26. g.

(Krasnodar, 29. novembra 1926. g)

Drago-drago, milo,
rođeno i voljeno malo mačkasto sunašce.

Divlje sam poželio tebe i užasno sam vas poželio sve zajedno.
Putujem kao lud.
Već sam čitao u: Voronježu, Rostovu, Taganrogu, opet u Rostovu; sada sam u Krasnodaru, večeras ću već ne čitati nego hripati – molim organizatore da me ne voze u Novorosijsk, a oni mole da putujem još i u Stavropolj.
Teško je to čitanje. Čitam svaki dan, na primjer, u subotu sam u Novočerkasku čitao od 8.30 naveče do 12.45 poslije pola noći; molili su me još da nastupim u 8 sati ujutro na univerzitetu, a u 10 sati u konjičkom puku, ali sam to morao odbiti, jer sam u 10 sati otputovao u Rostov i u RAPP-u čitao od 1.30 do 4.50 a u 5.30 već sam čitao u radionicama Lenjina. To nikako nisam mogao odbiti: to je bilo za radnike i besplatno!
Rostov – takođe, nije ruža!
Šetajući sa mnom ulicom, lokalni hroničar mi je rekao:
“Kažu genije i zlo su nezdruživi, a kod nas u Rostovu oni su se združili.” U prevodu to znači da su se kod njih prije nekoliko mjeseci prolomile i u jedno spojile kanalizacione i vodovodne cijevi! Sada više ne piju običnu vodu nego savjetuju da se pije kuhana, i to ne kasnije od 4 sata poslije kuhanja, jer, kažu, stvara se nekakav “talog”.
Možeš, onda, zamisliti šta sam radio u Rostovu!
Pio sam narzan, umivao se narzanom i čistio se narzanom tako da još uvijek sav pištim.
Čaj i supu tri dana nisam ni vidio.
Takav ti je intelektualni život.
Sa duhovne i romantične strane, takođe, slabo.
Dogodio se samo jedan romantičan slučaj, pa i taj prilično čudnovat. Poslije nastupa u Novočerkasku pozvao me je sebi u kabinet tamošnji profesor hemije i usrdno me častio vlastitim vinom od vlastitog grožđa i sve u menzurama i epruvetama i uz put mi čitao svoje 63-godišnje pjesme. Pošto je vino bilo odlično, a meze nikakvo, osim raznih “mangana i anhidrida”, vrlo brzo sam se razveselio i počeo se ljubiti sa tim, u poeziju zaljubljenim, hemičarom.
Retorte su veoma tanke i ako ih prosto staviš na sto, kako se pokazalo, one se razbijaju; ja sam to brzo uvidio i povukao sam svoju plosnatu čašu, ali sam u ruci vidio samo futrolu – čašu su za uspomeni ukrali studenti, tako univerzitet nije imao nikakvog gubitka, ali, zato se ja još više bojim Rostova i sasvim sam razoružan.
Moraću da kuham narzan i perem posuđe, samo ne znam kako ću znati kada zavri narzan kad uvijek i šumi i pušta mjehuriće?!
Opasno je živjeti, kao što kaže spisateljica Elza Triole.
To su svi događaji. Jesi li dobila parica? Poslao sam ih poštom da ti ih donesu pravo u krevet. Još ne znam da li ću u Kijev, jako je potrebno i jako mi se ne ide.
Ako ne odem u Kijev, u nedjelju-ponedeljak ću biti u Moskvi, a ako odem – u utorak-srijedu.
Ne zaboravljaj me, moje rođeno, ja te užasno volim i ja sam užasno tvoje
Štene.
Poljubi Oska.
Krasnodar,
29. XI — 26. g.
Osik, pazi na Lef. Ljubim te.
Tvoj pom. Vol.

(Pariz, 7 maja 1927. g.)

Moj čudesni, dragi i voljeni Ljiljik.

Čim sam upao u “Istru”, čak ni šešir još nisam skinuo, a već su mi donijeli tvoje pismo. Divlje sam se obradovao i dalje sam se već ponašao prema tvojim uputama –  brinuo sam se o Elzi, mislio na kola itd., itd.
Moj život ovdje je sasvim bljutav i nevjerovatno dosadan. Sve činim da bih maksimalno skratio rokove boravka u ovim dosadnim inostranstvima.
Danas imam veliko veče ovdje u Parizu. Flakserman će navratiti kod mene (on je ovdje u vezi s raznim auto-aviaposlovima). Večeraćemo, i idemo da čitam. Devetog putujem u Berlin, a odatle u Moskvu preko Varšave (za sada ne daju vizu – samo tranzitnu).
U Pragu me ruka zaboljela – toliko sam napotpisivao svojih knjiga. Autogrami – to je čehoslovačka bolest, nešto kao skupljanje maraka. Česi su me odlično dočekali, bilo je veliko veče, predviđeno na hiljadu ljudi – međutim, prodali su sve karte, a onda su počeli prodavati i kupone, a kada je prodana polovina kupona, ljudi su se jednostavno vraćali jer se više u salu uopšte nije moglo ući.

Preuzeto iz knjige Bez bijelih zastava koju je objavilo izdavačko preduzeće “Veselin Masleša” iz Sarajeva 1975. godine, a preveo ju je Derviš Imamović.

Pročitajte i tekst o ruskim futuristima u dva dela, kao i tekst o stvaralaštvu Nikolaja Gogolja.

 

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: