Filip Larkin i pisanje jezikom običnih ljudi – intervju iz 1973. godine Povodom privođenju rada na oksfordovoj antologiji pesama XX veka, britanski pesnik Filip Larkin je pre pola veka govorio o svom pristupu životu i pisanju, potrebi za izolacijom i odnosu prema klasicima.

Filip Larkin (Foto: YouTube printscreen)

Univerzitet u Hulu je doslovno od crvene cigle[1]: zdepasti, jednolični, kvadratni blokovi sa crno obojenim prozorskim oknima i pedantnim zelenim travnjacima na koje nema šanse da biste ikada kročili. To ostavlja utisak nekakvih socijalnih stanova za učenje. Radna soba dr Filipa Larkina je veoma udobna – ispolirano drvo, visok plafon, tepih, apstraktna mrtva priroda, groteskna fotografija majmuna. Radni sto, dovoljan za šest direktora kompanija, sređen je sa promišljenim nemarom u svrhu svakodnevnih poslova. Bele tapacirane fotelje stoje sa strane i služe za razgovore u kojima ovaj bibliotekar ne mora da brani svoj položaj iza par metara bora. Čaj je Lapsang Souchong i slab je. Ambijent odiše besprekornom  otmenošću, što vas tera da šapućete, iako dr Larkin, pošto je nagluv, insistira da razgovarate kao da je udaljen šest metara.

Nekada je bilo mnogo zlatnih narcisa, sada su tu bršljen i božikovina. Dr (počasni, Belfast) Larkinova pesma Poseta crkvi (Church Going) je jedna od pesama najčešće stavljanih u antologije, odmah posle Venčanje na duhove (The Whitsun Weddings), koju je takođe on napisao. Larkin pretpostavlja da je njegov drugi tom pesama, Manje prevareni (The Less Deceived), prodat u oko 10.000 primeraka – a ovo je čovek koji godišnje napiše tri pesme i treba mu devet godina da skupi dovoljno za knjigu kod izdavača Faber & Faber. Samo jednom je javno čitao svoje pesme i to na nekoj žurci kada možda nije bio sasvim trezan. Odaje neodoljiv utisak nekoga ko se ne brine mnogo o poslu.

Sada antolog postaje antologičar objavljivanjem Oksfordske knjige engleskih stihova XX veka. Poslednje izdanje je uredio Jejts, a književna legenda je postalo koga sve nije uvrstio. Dr Larkin je izostavio neke uvažene ljude od pera – među njima je i Dejvid Džouns – a kritičari su to dočekali na nož. Ali on podseća da je Kingsli Ejmis primetio kako kritičari mogu da vam pokvare doručak, ali ne bi trebalo da vam pokvare ručak. U svakom slučaju, ovaj novi tom do kraja ide uzlaznom putanjom, kaže dr Larkin. Nameravao je da zatvori izbor sa 1963. godinom, ali je prekršio svoje pravilo kako bi izbegao da se završi sa užasnim prokletim cmizdrenjem. U prošlogodišnjem razgovoru sa dr Larkinom nalazilo se i obećanje da će izvršiti samoubistvo pre marta ove godine.

Filip Larkin je rođen u Koventriju 1922. To je bilo mesto gde svoje “detinjstvo nije utrošio” na “zaboravljenu dokolicu”, a svoje rano doba i dalje smatra prilično dosadnim i običnim, iako je bilo dosta savremene književnosti u kući. Nije smatrao ovo čudnim sve dok nije otišao na Oksford da uči engleski i u prolazu sreo Sidnija Kijsa, a nešto bolje upoznao i Kingsli Ejmisa. Ali Kingsli je sada javna ličnost i ne dopisuju se više toliko o poeziji.

Dr Larkin je usamljenik preterano senzitivan za jedan životni problem: smrt. Larkin predano proučava starce u autobusima i pita se zašto oni metaforički rečeno, ne vrište od užasa, kao što bi on radio. Ali da li je smrt prirodna završnica života sa kojom se suočavamo? Larkin daju jednu aluziju. Da ste osuđeni na smrt pred streljačkim vodom, ali vam je rečeno da nećete biti streljani danas, ni sutra, već nekada, zar ne biste mnogo razmišljali o svojoj nevolji? I tako nam dr Larkin pruža veliki nebeski streljački vod.

Ali Larkin još nije spreman da se pridruži crvima na groblju Cemetery Road. Poezija je, podseća, veoma pozitivan čin. Nije depresivan jer se odistinski depresivan čovek samo šćućuri u ćošku i postane katatoničan. On kaže da je pesma neka vrsta delanja i ako je vredi zapamtiti onda je to dobro delo. Bio bi veoma srećan da bude u grupi sa Hardijem i Hausmanom; čini se da oni govore kako stvari zaista stoje.

„Uvek postoji svest o pokušaju da se odmere efekti onoga što ste napisali, na nekoga ko možda nema iskustvo koje ste vi imali.”

Poezija Filipa Larkina predstavlja umetnost neutešnosti, niti je utešna jer joj nedostaje humanost utehe, niti je suicidna jer je jezik previše iskontrolisan da bi dopustio histeriju ili maničnu depresiju. Umetnost je u jeziku i u tome da se kaže ono što je malo ko od nas spreman da kaže. Naši odgovori, za koje verujemo da nas čine najvišim oblikom života, svedeni su na sumnju, tako da ljubav postaje „bezmalo ljubav“, a sam život postaje situacija u kojoj:

iako je naš element vreme,
mi nismo sposobni za duge perspektive
otvorene u svakom trenutku naših života.
One nas vezuju za naše gubitke, još gore,
Pokuzuju nam kako je nekada izgledalo ono što imamo,
zaslepljujuće potcenjeno, kao da smo,
tek postupivši drugačije, mogli da ostavimo to tako[2]

A ako je život smrt, ili u najboljem slučaju kretanje ka smrti, onda se i sam umetnički nered života može obezvrediti, tako da pesnik kaže:

Ne čitaj sada mnogo: kicoš taj
Što curu ostavlja na cjedilu prije
No što stigne junak, tip koji je
Strašljiv i bavi se trgovanjem
Odviše poznati izgledaju. Daj,
Naroljaj se: knjige teško su sranje.[3]

“Studija navike čitanja”, iz koje su preuzeti ovi stihovi, nije pesma koja je često ulazila u antologije. Možda bi to poremetilo elegantnu uobličenu preciznost koju je zacrtala pesma Poseta crkvi, a koju je A. Alvarez koristio da odredi „posleratnog Engleza iz države blagostanja; otrcanog i koji ne brine o svom izgledu; siromašnog – ima bicikl, a ne auto; neotesanog ali punog agnostičke pobožnosti; neuhranjenog, potplaćenog, prezaduženog, beznadežanog, dosadanog, uvrnutog.” Dr Larkin sada ima auto i izgleda dobro uhranjen, plaćen i oporezovan. Ipak, ono što je Alvarez imao da kaže u tom uvodu u svoju antologiju Nova poezija 1962, o „pokušaju da se pokaže da pesnik nije inspirisani čudak (…) on je isti kao naš prvi komšija“, ponavlja i dr Larkin.

„Uvek postoji svest o pokušaju da se odmere efekti onoga što ste napisali, na nekoga ko možda nema iskustvo koje ste vi imali. Ovo možda ne zvuči kao da je od naročitog značaja, ali isključuje vanredno veliki broj stvari koje su prilično uobičajene u poeziji. Ovime se odbacuju nejasnoće, izbacuje reference na književnost i mitologiju za koje ne možete biti sigurni da su poznate. To znači da pišete prilično jednostavno na jeziku običnih ljudi, koristeći opšteprihvaćeno značenje reči i koristeći opšteprihvaćene gramatičke konstrukcije i tako dalje. To je moja praksa.”

Ali romani dr Larkina, napisani tokom rata dok je bio u ranim dvadesetim, naišli su na onu vrstu kritike koja ne kvari doručak.

To je praksa koja se može učiniti kao rešenje za neki manji, laganiji stih. Udovoljavanje određenoj publici u pogledu jezika ili smisla značenja moglo bi se shvatiti kao pružanje publici onoga što publika želi, a samo u rekim, revolucionarnim slučajevima to je proizvelo umenost, ali svakako nikada visoku umetnost. Dr Larkin u svojoj poeziji uspostavlja jednu osnovnu temu čiji razvoj svesno obuzdava. Niko ne može zahtevati didaktički stih, ali se bar može nadati poeziji organskog rasta.

Godine 1943, ubrzo nakon što je došao sa Oksforda, dr Larkin se bavi bibliotekarstvom, zanimanjem koje je nekada izjednačavao sa loženjem kotlova. Loš medicinski nalaz ga je sprečio da ide u vojsku, a mucanje ga je sprečilo da predaje. Ministarstvo rada je predložilo državnu službu, ali je državna služba imala drugačiju ideju. On se povukao kako bi napisao svoj prvi roman, ali Ministarstvo rada je izvršilo protivudar vestima da je u toku rat. Dr Larkin je pratio oglase za posao u novinama “Birmingem Post” i postao bibliotekar u Gradskom okrugu Velington u Šropširu. U Hulu je već 17 godina.

Ljudi ga pitaju da li zaista voli Hul. Kaže da da i to očigledno ljudima bude iznenađenje. Ponekad misli da nema velike razlike u spoljnjem svetu sve dok može da ispuni neke osnovne potrebe – da ima mirno mesto za život i da mu ljudi ne smetaju. Na druženje sa drugima gleda kao na lep odmor od samoće, a ne obrnuto i smatra da mnogi pisci mogu da podnose ljude samo u malim dozama.

Ali romani dr Larkina, napisani tokom rata dok je bio u ranim dvadesetim, naišli su na onu vrstu kritike koja ne kvari doručak. Ti romani su, pored njegovih tekstova o džezu, njegova najomiljenija forma, ali smatra da uspešnog romanopisca moraju da zanimaju drugi ljudi, a misli da to s njime nije slučaj.

U All What Jazz, svojoj zbirci kritika jazz albuma objavljenoj pre dve godine, Larkin je u slobodnoj formi izrazio svoja razmišljanja o umetnosti u uvodu koji je možda nešto najstrastvenije što je ikada napisao. Osim što je Džejmsa Džojsa nazvao „udžbeničkim slučajem deklinacije od talenta do apsurda“, završio je svojom „suštinskom kritikom modernizma, bilo da su je izvršili Parker, Paund ili Pikaso:“

“Ne pomaže nam” napisao je „niti da uživamo niti da istrpimo. Dokle god smo spremni da budemo omađijani ili ogorčeni odvlačiće nam pažnju, ali svoj uticaj održava jedino time što još više omađijava i ogorčuje: nema trajnu moć (…) na neki način je to olakšanje: ako džez ploče treba da budu jedan dugačak vrisak, ako slika treba da bude prazno platno, ako predstava treba da bude dva sata seksualnog odnosa izvedenih coram populo[4], onda da završimo s njima, što pre to bolje, u nadi da će ljudske vrednosti tada moći slobodno da se ponovo uspostave.”

Tvrdite da nakon čitanja njegovih dela ostanete depresivni. On zauzvrat tvrdi da nije on izmislio smrt. Tačno, ali on o njoj mnogo piše. Kaže da se tradicionalno tvrdi kako pesnik treba da slavi život, ali to pomalo liči na onog sovjetskog pesnika koji mora da slavi brojke iz poljoprivredne proizvodnje. Dr Larkin mnogo razmišlja o smrti i čudi se što drugi ljudi ne razmišljaju o starcima u autobusima i streljačkom vodu.

Tekst: Raymond Gardner
Izvor: theguardian.com
Prevod: Danilo Lučić

Pročitajte i intervju sa Salmanom Ruždijem, ili tekst o tome kako su Vajld i Vitmen proveli jedno popodne zajedno.

[1] Redbrick (eng.) – Univerziteti sagrađeni od crvene cigle signaliziraju da su mlađi i manje prestižni od onih starijih, građenih od kamena, poput Oksforda i Kembridža. Tako da ova britanska kovanica upućuje na akademski status ovih institucija. (Prim. prev.)
[2] Preveo Danilo Lučić.
[3] Prepevali Marko Vešović i Omer Hadžiselimović. Izvor: Sarajevske sveske, br. 37-38
[4] Coram Populo (lat.) – javno, u javnosti, prim. prev.

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: