David Albahari: Umetnik je izgnanik (2) Pisanje je, uvek i jedino, samo pokušaj da se dosegne neizrecivo, rekao je David Albahari u razgovoru sa Mihajlom Pantićem.

David Albahari foto; Youtube/David

 David Albahari, jedan od naših najznačajnijih pisaca, preminuo je 30. jula 2023. u Beogradu u svojoj 76. godini. Tim povodom prenosimo ovde njegov razgovor sa kolegom piscem i prijateljem Mihajlom Pantićem, u kojem Albahari priča o svojim počecima, uticajima, odnosu prema jeziku i pisanju, književnim formama, (porodičnoj) istoriji, rokenrolu i književnosti, tradiciji i postmodernizmu, “stvarnosnoj prozi” i stvarnosti kakva ga je okruživala. Razgovor je prvobitno štampan u Sarajevskim sveskama (2003), a duža verzija objavljena je dve godine kasnije u tematskom broju časopisa Gradac, kao i na piščevom sajtu, odakle ga prenosimo uz Pantićevu saglasnost. (Prvi deo može se pročitati ovde.)

***

Pantić: Ako nema istorije, ostaje preokupiranost jezikom. I kada izostanu rasprave o Bogu, dakle, o numinoznim pitanjima, njih takođe počnu da supstituišu rasprave o jeziku. Sa Jovicom Aćinom ponekad raspredam tu temu. Ako nema Boga, ostaje nam samo jezik, takav stav su nam u nasleđe ostavili modernisti, oni koji su došli posle Ničea. A nakon Beketa, primakli smo se ćutanju, jezik kao da je izgubio ontološki potencijal. Svet se prepustio masovnom brbljanju, jezik je izgubio svoju esencijalnost.

U stvari, u gotovo svim svojim knjigama ti raspravljaš o jeziku, najčešće varirajući ideju o nemogućnosti da rečima preneseš ono što bi zapravo želeo da kažeš, da jezikom konstituišeš viziju apsolutno ispunjene egistencije. Stalno ponavljaš kako više ne veruješ u reči (što je stav rane postmoderne), kako je jezik mrtav i nemoćan, a sa druge stane njime se posvećenički baviš, jezik je, baš kao pesniku, jedna od tvojih glavnih tema. Kako izlaziš na kraj sa tim paradoksom?

Albahari: To je paradoks s kojim se živi, to jest govori i piše, kao što, recimo, stanovnik neke totalitarne zemlje može da kaže: “U totalitarizmu nema života”, ali se ipak ne ubija nego živi dalje. Naravno, moguća je tišina, ali tišina je bar na ovom nivou ljudske komunikacije u još većoj meri podložna pogrešnoj interpretaciji, pa tako pribegavam manjem zlu, to jest, govorim i pišem. Rana postmoderna je, kako ti kažeš, to uzela kao jedan od osnovnih stavova, nastavljajući tamo gde je pozna moderna stala. U stvari, ništa nije lakše nego konstatovati da je književnost najnerazvijenija od svih umetnosti, te da je ona jedina grana umetnosti u kojoj se kao kvalitetno prihvata delo koje kao da je napisano pre, recimo, dvesta godina.

Jedan od šablona i današnje književne kritike je da za nekoga, koga želi posebno da pohvali, kaže da piše kao Tolstoj! Tako je, na primer, Džon Apdajk nedavno u prikazu u Njujorkeru ocenio novi roman kanadsko-indijskog pisca Rohinstona Mistrija. Ali to je, u stvari, ćorsokak iz kojeg doista nema izlaza, jer jezik zapravo ne može da se menja, vokabular može da se širi, ali gramatička osnova jezika je nepromenjiva. I tu je možda problem: jezik je konačan dok je svet beskonačan, a književnost se služi jezikom, ali zapravo želi da prikaže svet. Drugim rečima, na početku svakog pisanja mora stajati svest o tome da je krajnji rezultat pisanja unapred osuđen na neuspeh. Otuda je pisanje neka vrsta sizifovskog truda, mislio o tome pisac ili ne.

Pisanje je, uvek i jedino, samo pokušaj da se dosegne neizrecivo. Naravno, ima pisaca koji su tragali za izlazom, kao što je to učinio Džojs, ali u tom slučaju krajnji rezultat je stvaranje nekog ličnog jezika (kojim je napisano Finenganovo bdenje), što zapravo znači da niko osim pisca ne može da pročita to što je napisano. Ja sam, međutim, odlučio da, ako treba, jadikujem nad ograničenošću jezika, ali da nikada ne pređem granicu razumevanja, odnosno da suviše ne “eksperimentišem” i tako svoju prozu načinim teško čitljivom. To jeste kompromis, ali nije ništa gori od mnogih drugih kompromisa na kojima se naši životi zasnivaju.

Pantić: Da, sada smo kod važne promene. Ti si dugi niz godina, recimo, od svojih književnih početaka pa do proze Cink, insistirao na minimalističkom geslu: manje je više, dosledno negirajući prisustvo velikih tema politike i istorije u svom pripovedanju. Potom se dogodio preobražaj, ne radikalan već vrlo postepen: velike teme koje favorizuje svaka književnost modernih vremena, isprva neosetno, pa zatim sve vidnije, počele su se javljati i u tvojim pričama (docnije i u romanima). čini mi se da tome ima više razloga: uticaj zbivanja iz tvoje biografije, najpre smrt roditelja koja nas preobražava i upozorava da smo mi na redu, potom politička kriza i rat na prostoru bivše Jugoslavije, sunovrat srpskog društva 90-ih, najzad, tvoje preseljenje u Kanadu.

Albahari: Preobražaj koji pominješ odvijao se postepeno, ali u sebi nalazim samo dva „krivca”: raspad Jugoslavije i udaljavanje od rodnog tla, to jest moj odlazak u Kanadu. Smrt mojih roditelja, sama po sebi, nije me vodila prema istoriji. U Cinku sam, setićes se, jadikovao nad činjenicom da je moj otac živeo u istoriji, a da je ja uopšte ne osećam. Sada se to, naravno, može videti kao znak moje političko-istorijske naivnosti: Cink sam pisao u drugoj polovini 80-ih, kada je sve već vodilo ka usmrćivanju Jugoslavije i obnovi istorije, a ja to kao da nisam primećivao.

Mamac je bio zamišljen kao knjiga-ogledalo, kao odraz Cinka, i da sam je pisao u nekom drugom trenutku i na nekom drugom mestu, ona bi verovatno imala sličnu fragmentarnu formu. Smrt moga oca za mene je predstavljala okončanje porodične priče, one stvarne i one koja se prelila u moju prozu. U stvari, sada pomišljam da je Cink nastao u onom paradoksalnom osećanju istovremenog oslobađanja i još dubljeg zatočeništva: što više nema oca, sve više osećaš da mu nepovratno pripadaš. To osećanje se ponovilo i nakon majčine smrti, ali onda sam, u izvesnom smislu, bio spreman, mada se čovek nikada ne može u potpunosti pripremiti za smrt roditelja.

S obzirom na to da sam Mamac pisao u drugoj životnoj situaciji, kada sam već popustio pred nadiranjem istorije, sve je u njemu podređeno istorijskim hirovima. U Cinku sam verovatno još uspevao da se nosim sa istorijom, otuda fragmentarnost i zaokruživanja malih celina, dok toga nema u Mamcu. Tu je istorija bujica, neprekidni pasus iz kojeg, kada se jednom u njega uđe, nema izlaza.

Pantić: Onda se usledile godine ludila, raspala se zemlja u kojoj smo odrasli i čiju smo kulturu smatrali za svoju, nezavisno od toga kako je ona nacionalno određena. Ivo Andrić, Miloš Crnjanski, Krleža i Meša Selimović, Vitomil Zupan, na primer, ili Ranko Marinković, pa Kad su cvetale tikve Dragoslava Mihailovića i Kišova Grobnica za Borisa Davidoviča, Kovačević/Šijanove groteske Ko to tamo peva i Maratonci trče počasni krug, Sidran/Kusturičini filmovi, slike Voja Stanića, Safeta Zeca i Vlade Veličkovića, Korni i YU grupa, Indexi, Bijelo dugme, Buldožer, Leb i sol, beogradski i zagrebački novi talas, nabrajam samo ono čega se namah sećam, više nisu bile vrednosni vrhovi jedne složene, ali celovite multikuture.

Stigle su godine krize, rat, jedna evropska država koja je imala smisla naprosto je dekomponovana na morbidan način, ostavljajući za sobom, u nama ovo nije lament! dugotrajne, traumatične posledice tog raspada. Kako gledaš na sve to?

Albahari: Raspad zemlje? To je gotova priča, ne znam vredi li joj se više vraćati, pogotovo što, za razliku od priča koje mi pišemo, u njoj se više ništa ne može promeniti. Za mene se ta priča završila osećanjem gubitka, pre svega zbog toga što je poražen jedan mogući nadnacionalni identitet, koji je za mene zbog mog porekla, a i zbog mog razumevanja sveta – bio mnogo veći od prostog zbira raznih nacionalnih identiteta koji su ga činili. Raspadom tog identiteta, odnosno povratkom na izolovane nacionalne identitete, načinjen je korak nazad, iskoračeno je zapravo iz toka istorije, i celo to područje od tog trena kaska za svetom. Jednom će ga sustići, u to nema sumnje, ali tek kada se oslobodi dominacije uskonacionalnog identiteta, što je zapravo paradoks, ali takvi su hirovi istorije, ništa se tu ne može.

Pominješ godine krize, ali nisam siguran šta to uopšte više označava. Zar „kriza” ne traje i dalje? Ukoliko misliš na devedesete, na početak devedesetih dok sam još bio u Beogradu, one su naprosto protekle u borbi za preživljanje. Kada sam otišao, i kada sam se sa te grdne daljine osvrnuo, kriza se više nije dešavala meni već nekom drugom.

S obzirom na to da sam bio zastićen i bezbedan (lomovi srca se ionako nikada ne računaju), nije red da o tome govorim onima koji su nastavili i dalje da trpe. No, kao i mnogima, u tim godinama se desio preloman trenutak za mene, trenutak nakon kojeg ništa više nije bilo isto. U proleće 1992. godine, uoči početka rata u Bosni, organizovali smo odlazak sarajevskih Jevreja, i među novim izbeglicama u Beogradu našao se i moj poznanik, filozof. Pozdravili smo se, a on mi je rekao: “Samo sam došao da dovedem majku, i odmah se vraćam. Znaš, tamo su sve moje knjige”. Naravno, nije se vratio, i nekoliko meseci kasnije otišao je negde u Evropu, i verovatno je i dalje tamo.

Ali te večeri, kada sam se vratio svojoj kući, ušao sam u svoju radnu sobu, pogledao po policama i ormanima koji su stenjali pod teretom knjiga, i osetio krajnji besmisao bilo kakvog posedovanja. Posle toga, kada se ukazala mogućnost, bilo je lakše otići.

I otišao sam.

Pantić: Nema kritički nastrojenog srpskog intelektualca koji se, početkom i tokom devedesetih godina nije pitao da li da ode iz zemlje ili da ostane u njoj. Mnogi su otišli, mnogi su ostali. Tako se stvorila naročita klima raspolućenosti: oni koji su otišli počeli su da objašnjavaju zašto su otišli, oni koji su ostali počeli su da objašnjavaju zašto su ostali.

Ukrstile su se različite perspektive, pojavili su se novi stereotipi i nove neoprezne generalizacije, isključivost koja se ponekad pretvarala i u netrpeljivost je samo dodatno otežavala katastrofalno loše stanje srpskog društva, znatan deo srpske intelektualne elite u zemlji nije razumevao šta mu se događa, pristajao je na koruptivnost, na manipulaciju, na služenje vlasti.

Oni koji su otišli, sa druge strane, često su pristajali na stereotip postkomunističkih disidenata. Ti si otišao u Kanadu, kloneći se političkih proklamacija bilo koje vrste.

Albahari: Odlazak za Kanadu je plod slučajnosti, ali odmah se čovek može zapitati da li je bilo šta slučajno? Bilo kako bilo, kada sam polazio u jesen 1994. godine, doista nisam verovao da ćemo se u Kanadi zadržati više od godinu dana. Ispalo je drugačije, prvo zbog toga što sam ja dobio jednu stipendiju za pisanje, potom je i moja supruga dobila posao, povratak je odložen, avionske karte su bačene, deca su pošla u školu, i tako, odjednom, premda je sve išlo postepeno, shvatili smo da smo sada ovde. U odnosu na mnoge druge naše doseljenike, ovaj tip kulture nam nije bio stran, tako da se u nama nije razvijao nikakav unutrašnji bunt prema novoj sredini i neminovnim razlikama.

Teško je, nema zbora, ostaviti sav svoj prethodni život za sobom, ali kada je taj čin praćen osećanjem oslobađanja od raznoraznih pritisaka koje je čovek morao da trpi i uloga koje je morao da igra, onda se i uspomene lakše gule sa sebe. Da mogu da biram, možda bih voleo da budem na nekom drugom mestu (negde u Evropi), ali u međuvremenu sam razvio neku vrstu strasti prema ovom kraju i predivnim Stenovitim planinama koje ispunjavaju moj zapadni horizont, tako da ne pomišljam na novu promenu.

Nisam, naravno, izgnanik u doslovnom smislu te reči; ne nameravam niti pokušavam da postanem deo ovdašnje književnosti; sedim, jednostavno, na ovoj velikoj daljini od mog rodnog kraja i jezika, osluškujem taj jezik i pišem knjige. Za nekog ko je smatrao da pisac treba da bude samo pisac, a ne i javna figura, ovo je kao ostvareni san. Naravno, nijedan ostvareni san ne ispunjava se u potpunosti, ali to je već neka druga priča.

Pantić: Vrlo žive relacije tvoje proze sa piscima i delima svetske književnosti verovatno su dobrim, ako ne i presudnim delom, plod tvog prevodilačkog iskustva. Bez obzira na to što biti prevodilac u Srbiji (kao i drugde, uostalom, ali u Srbiji u drastičnijem vidu) znači uglavnom zavisiti od porudžbina izdavača i urednika, drugim rečima, uglavnom ispunjavati profesionalne zadatke, a tek retko i nuditi nešto što je u najdubljem saglasju sa prevodilačkim ličnim afinitetima, ti si, zaista ne znam kako, ipak u tom neprestanom snalaženju između onoga što je zanatska narudžbina i onoga što je sopstveni ukus, ipak napravio jedan probran i sistematičan prevodilački opus.

Prevodio si knjige Vladimira Nabokova, Sola Beloua, Džona Apdajka, Tomasa Pinčona, Pitera Kerija, I. B. Singera, Sema Šeparda, Roberta Kuvera, Majkla Vajldinga, Šermana Aleksija, Margaret Etvud… Odjednom sam sklon da tvrdim kako postoji izvesno saglasje između tvoje autorske poetike i prevodilačke poetike, recimo u tretmanu jezika, i interesovanju sa književnost koja ne prepisuje nego stvara novi svet.

Rekao bih da si pripremajući se za prevodioca, realizacijom te pripreme, upotpunio i sopstvenu spisateljsku vokaciju. Kako gledaš na tu vezu, a uz to mi reci nešto i o tehnici svoga pisanja (o pripremama, o dolasku do teme, o radu na tekstu, eventualnim verzijama).

Albahari: Prevođenje je verovatno najbolja moguća škola pisanja. S jedne strane, ono uključuje nastojanje da se što dublje prodre u sam način stvaranja drugog autora, a s druge neprekidno podstiče na obnavljanje i usavršavanje sopstvenog stila i jezika.

Sasvim je sigurno da je, na primer, moj prevodilački rad na pričama američkih metaprozaista ili novih (tokom 70-ih i 80-ih godina) australijskih pripovedača, ali isto tako i rad na poeziji Marka Strenda, Rasela Edmonda i drugih pesnika, bitno uticao na moju pripovedačku poetiku. Uostalom, moje prevodilačko interesovanje prvenstveno je bilo okrenuto traganju za onim delima i autorima koji iz raznih razloga nisu do tada bili predstavljeni našim čitaocima. Otuda o sebi mislim kao o “informativnom prevodiocu”, za razliku od “dubinskih prevodilaca”, poput Kolje Mićevića i Branimira Živojinovića, koji – premda su i oni ponekad “informativni prevodioci” – uglavnom rade na prevodima klasičnih i ključnih dela na naš jezik.

Takva okrenutost prevođenju podrazumeva i stalnu razmenu ideja sa prevodima na kojima radim, neku vrstu dijaloga u kojem strani autor govori svojim delom, a ja mu, nakon prevoda, odgovaram nekom svojom novom pričom. U krajnjoj liniji, tokom prevođenja prevodilac radi isto što radi i pisac dok piše svoju priču, odnosno postaje neko drugi i preuzima neki tuđi glas kojim pripoveda priču.

Razlike, bar za mene, postoje u nekim tehničkim aspektima: lakše se, naime, oslobađam dovršenog prevoda (posle prve prevodilačke ruke, sledi definitivno sređivanje teksta, i to je to) nego dovršene priče. Napisana, priča mora da odleži; potom joj se vraćam i čistim je od svega što mi se učini nepotrebnim; nekad je ispisujem nanovo, potpuno menjajući njenu strukturu, što u prevodu, jasno, ne smem da radim; nekad ništa od nje ne bude; ali kada je jednom proglasim dovršenom, onda je više ne menjam.

Uzgred, da bih napisao priču, potrebno mi je da se negde u meni ni dan-danas ne znam gde je to mesto u meni uobliči njena prva rečenica, bez obzira da li u tom času imam neku predstavu o tome šta bi ta priča trebalo da bude. Posle prve rečenice, sve ide samo od sebe, i najčešće sam samo pisar koji zapisuje nečiji diktat, ali koji ne preza od toga da dopiše i svoj komentar kad treba, pa i onda kada ne treba.

Pantić: Kako si otišao?

Albahari: Sada mi se čini da sam u samom činu odlaska – u oktobru 1994. godine – bio bez ikakvih osećanja, jednostavno zbog toga što, kako sam već pomenuo, nisam ni pomišljao da taj odlazak može duže da potraje. Verovao sam da ćemo se vratiti posle godinu dana, koliko je trajala stipendija koju sam, kao “boravišni pisac” (writer-in-residence), dobio na Kalgarijanskom univerzitetu, i to me je činilo spokojnim. Posle, kada je prošla ta godina i kada smo odlučili da ipak ostanemo, bilo je kasno za osećanja, što je dobro, jer bi ona ionako samo vodila u nostalgiju, najgoru boljku koja čoveka može da snađe kad je daleko od doma.

Postojalo je još nešto: tokom 90-ih, sve do mog odlaska, veoma često sam odlazio u inostranstvo, uglavnom zbog poslova vezanih za rad Saveza jevrejskih opština Jugoslavije, na čijem čelu sam se tada nalazio. Većina tih putovanja, zbog čuvenih “nepravednih sankcija”, odigrala se preko budimpeštanskog aerodroma, i svaki prelazak mađarske granice, i suočavanje sa nemarnošću i zluradošću, činio me je beskrajno nesrećnim. Bilo je teško, gotovo nemoguće, ne osećati se kao čovek drugog reda, nekakav ljudski otpadak, smrad koji hoda.

Nekada su Jevreje, pomišljao sam, obeležavali žutim šestokrakim zvezdama, a sada su Jugoslovene obeležavali crvenim pasošima – i kao što je jedan pogled na žutu zvezdu kazivao znatiželjnome da je suočen sa ništavnim jevrejskim bićem, tako je i jedan pogled na taj crveni pasoš kazivao cariniku (graničnom policajcu, recepcionaru u hotelu, činovniku u banci…) da pred sobom ima gubavca koji ne zaslužuje nikakvo poštovanje. Drugim rečima, kada mi se ukazala prilika da na neko vreme (kako sam u prvi mah pomišljao) odem malo dalje od tog kužnog područja, dočekao sam je raširenih ruku.

Nisam hteo da pobegnem od te nesrećne zemlje koja se davila u vlastitom otrovu, hteo sam samo malo da se od nje odmorim i ponovo steknem svoj dignitet, svoje pravo da svakome slobodno pogledam u oči.

Pantić: I šta te sačekalo kada si došao?

Albahari: Svet severnoameričke kulture, to sam već rekao, nije mi bio stran Ameriku sam posetio nekoliko puta pre 1994. godine, a u jesen 1986. proveo sam četiri meseca u Ajovi, kao učesnik Međunarodnog programa za pisce tako da nisam strepeo ni od kakvih kulturnih i društvenih stresova koji obično opsedaju nove doseljenike.

Moj najveći šok zapravo nije bio povezan ni sa jednim aspektom novog sveta, već je poticao iz onoga što sam ostavio za sobom. Naime, odjednom sam se zatekao u okeanu spokoja i mira. Dani koji su u Beogradu proticali u histeričnoj jurnjavi za namirnicama, neprekidnoj zvonjavi telefona, menjanju deviza, sustizanju spisateljskih i prevodilačkih rokova, odjednom su, u Kalgariju, postali dani mira, dani kojima sam bio jedini gospodar, i u kojima sam mogao lagodno da se rasipam slobodnim vremenom.

S jedne strane, osećao sam se kao osoba kojoj se upravo ostvario najdraži san, dok sam se, s druge, istovremeno osećao kao zavisnik kome je uskraćen njegov redovni narkotik. Tresao sam se u iščekivanju telefonskog poziva (a telefon nije danima zvonio u našoj novoj kući), u očekivanju pisma (a poštar je samo ubacivao reklame i račune u naše sanduče), u osluškivanju zvona na vratima (a dolazili su samo Jehovini svedoci). Jednostavno govoreći, trebalo mi je vremena da shvatim da sada imam vremena za sve što želim da uradim, i od tog trenutka počeo sam drugačije da gledam na svoje odsustvo iz sveta u kojem sam ranije prebivao. Oslobodio sam se zavisnosti, bio sam „čist”, mogao sam da sednem i ponovo počnem da pišem.

I to sam uradio: seo sam, i počeo da pišem.

Pantić: Odlaskom u Kanadu desilo se nešto zanimljivo u prijemu tvojih knjiga kod srpske čitalačke publike. Od pisca koji je u ranijoj (jugoslovenskoj) fazi svog rada slovio kao, ipak, pisac jednog tačno određenog tipa, čiju su prozu čitali ljudi sličnih interesovanja, i u velikoj meri, drugi pisci, dakle, pisac sa jasno izdiferenciranom poetikom koja je prepoznata kod uglavnom mlađe kritike (u to vreme bejah i ja mladi kritičar) i relativno uskog čitalačkog auditorijuma, sa knjigama koje si napisao u Kanadi postao si vrlo čitan pisac, kod svih slojeva čitalačke publike, a nezavisno od afinititeta koji ta publika ispoljava. Tome je svakako doprinela i NIN-ova nagrada za roman Mamac (1996).

Taj preokret u interesovanju publike je za mene donekle engimatičan. Jedan elitni, ekskluzivan pisac tihog glasa, bez tematske konjukture, bez afera bilo koje vrste, bez medijske pompe (znam za tvoju averziju prema TV-u), odjednom izdaje sabrana dela i dobija nagradu nacionalne biblioteke za najčitaniju knjigu godine. Kako gledaš na tu promenu u prijemu tvojih knjiga, čini mi se da je samo deo odgovora u tvojoj književnoj promeni: fakat je da si postao otvoren za ceo jedan egzistencijalni horizont nepoznat u tvojim ranijim knjigama; iskustvo stranstvovanja, postojanje u drugoj kulturi, marginalizacija umesto pripadanja eliti, potom i priča o velikim entitetima, o čemu ćemo, verujem, još govoriti…

Albahari: Ne umem da objasnim taj preokret u interesovanju širih čitalačkih slojeva za moju prozu, ali uveren sam da do njega ne bi došlo da nisam dobio NIN-ovu nagradu za Mamac. Voleli mi to kao pisci ili ne, nagrade imaju tu moć, i to se pokazalo bezbroj puta na nacionalnom i međunarodnom planu. Dakle, vođena publicitetom i reklamom (što je, ipak, krajnja svrha nagrada, zar ne?), kao i u slučaju bilo kakvog proizvoda, publika se odlučuje da proba i kupi hvaljeno delo. Tako se „otkrivaju” pisci koji su pre toga, kako kažeš, imali određeni ugled među drugim piscima i kritičarima, ali nisu bili previše čitani. Ne znam da li postoji drugo objašnjenje, jer sam uveren da se kao pisac ni najmanje nisam promenio, odnosno da Mamac ni u kom slučaju ne iskače izvan okvira moje poetike.

U stvarnosti sam i dalje okoreli posmodernista, ali to sada krijem kao neku masonsku tajnu

Međutim, morao sam da promenim nešto drugo svoj nastup pred publikom, jer kada sam se prvi put suočio s novim krugom čitalaca (na nizu promotivnih nastupa u Srbiji i Crnoj Gori u proleće 1997) i oduševljeno im rekao da su oni zapravo pročitali nenapisanu knjigu o majci (što je, u stvari, bila moja osnovna namera u Mamcu), video sam mnoštvo zbunjenih pogleda koji su isto kazivali: “O čemu on to priča kada smo lepo pročitali knjigu o njegovoj majci?” Nije vredelo objašnjavati, nije ni bilo potrebno objašnjavati; trebalo je, shvatio sam, da prestanem da pričam o postmodernizmu, što sam i učinio, bar pred čitaocima. U stvarnosti sam i dalje okoreli posmodernista, ali to sada krijem kao neku masonsku tajnu.

A postoji još jedan faktor koji je odigrao svoju ulogu – mislim da smo ga već pominjali – činjenica da čitaoci ipak radije u ruke uzimaju roman nego knjigu priča, čak i onda kada je u pitanju relativno kratak roman zapravo i pisan kao kratka priča. Moguće je da su i drugi elementi odigrali neku ulogu, ali to će neko drugi videti bolje od mene. Sva ta gungula oko Mamca bila mi je pomalo šokantna, pa me je čak naterala da za neko vreme odustanem od svog tvrdokornog stava prema pojavljivanju na televiziji. Sada sam ponovo „neprijateljski” raspoložen prema televiziji, kojoj ne poričem moć ubeđivanja, ali me odbija svojom slepom samouverenošću da svet postoji zbog nje, a ne ona zbog sveta.

Pantić: Mislim i dalje o tome – verovatno zato što se više ne viđamo nekoliko puta sedmično, kao početkom 90-ih godina, nego jednom u dve-tri godine, pa ne možemo to da proverimo ni u razgovoru, a u prepisci uvek ima nešto preče – kakve je dubinske reperkusije imao tvoj prelazak u Kanadu i život u toj zemlji na ono što pišeš.

Otvorio si svoja interesovanja za dužu formu koja je, s vremenom, hteo ne hteo, prepoznata kao roman, a u tim romanima si, uz snažno i već odranije postojeće, saglasno novim okolnostima iznova ospoljeno pitanje identiteta, odjednom pošao tragom ispitivanja onoga što te u ranijim fazama tvoga rada uopšte nije zanimalo, mislim pre svega na politiku i na istoriju. Već smo ponešto o tome rekli, ali se ja i dalje pitam, pa pitam i tebe, da li tzv. jaki književni entiteti (makar ih ti reletivizuješ i pišeš o njima iz perspektive “slabe misli”) ipak iziskuju dužu književnu formu.

Reci mi nešto i o toj formi, o dugom, nezaustavljivom megapasusu, o sintaksi koja kulja, koja ne staje sve dok se njena unutrašnja energija ne isprazni, a što jeste kontrapunkt tvom interesovanju za apsolutnu sažetost, koju si ipak sačuvao kao jednu od trajnih konstanti svog rada.

Albahari: Dolazak u Kanadu doprineo je svojevrsnom oslobađanju od uloge koju pisac, hteo to ili ne, mora da igra u kontekstu svoje književnosti. Otuda, pretpostavljam, i sloboda da se u većoj meri posvetim dužoj formi, premda sam se u toj formi već okušao pre odlaska, u Kratkoj knjizi. Sada primećujem da Kratka knjiga i Snežni čovek, moj prvi “kanadski” roman, nisu vremenski i prostorno definisani, što tumačim kao nesposobnost pripovedača da se orijentiše u vremenu i prostoru, kao reakciju na haos koji je zahvatio moj (i naš) do tada uredan svet.

U kasnijim knjigama stvari i pojave su preciznije definisane, jer to naprosto zahteva istorija. Međutim, nisam uveren da je moje interesovanje za istoriju toliko neuobičajeno i pre toga, mene je zanimao trenutak, segment života koji je deo svakodnevice. Kada je oživljena istorija postala deo svakodnevice, pisati o njoj u stvari je značilo pisati isto što i ranije: o onome što se upravo zbiva. Nisam se promenio ja (ili bar tako mislim); promenila se stvarnost oko mene. A formu dugog pasusa sam odabrao pre svega zbog toga što omogućava dužinu i povećani obim pripovedanja.

U izvesnom smislu taj dugi pasus i dalje je fragment neke imaginarne veće celine, neke totalne priče, što me ostavlja u uverenju da nisam izneverio svoju raniju poetiku fragmentizacije proznog teksta. (Osim toga, iako to nikada nisam uradio, omogućava lepu igru na književnoj večeri – ustaneš i kažeš da ćeš sada pročitati jedan pasus iz svoje knjige, i onda pročitas celu knjigu.) Taj dugi pasus je takođe najbliži nekom stvarnom izgledu čovekovog govora, u kojem nema podele na pasuse i dijaloge, i koji traje onoliko koliko može da traje. On je i neka vrsta klopke za čitaoce, jer je relativno lako ući u njega, a veoma teško iz njega izaći, te se može sagledati kao nekakav naizgled pravolinijski lavirint. (Mnogi čitaoci su mi potvrdili da im je bilo teško da naprave pauzu u čitanju neke od mojih jednopasusnih knjiga, jer ih je upravo taj neprekinuti pasus terao da čitaju dalje.)

Naravno, pisanje u takvim velikim pasusima nije moj izum; prozu pisanu u takvim velikim, zbijenim pasusima nalazimo kod Bernharda, Kafke, Foknera, Kertesa, Markesa, Saramaga i mnogih drugih pisaca. Takav prozni tekst je poput valjka: kada jednom krene, ništa ga ne može zaustaviti.

Pantić: Iz onoga što govoriš prirodno ishodi priča o tome šta ti uopšte znači čitalac, kako ga zamišljaš i da li ga uopšte zamišljaš? Kakvi su tvoji čitaoci u Kanadi, a kakvi u sredini koja govori jezikom na kojem pišeš? Znam da si imao zanimljive susrete sa čitaocima, iznenađuju li te svi oni načini na koje ljudi čitaju i tumače tvoje knjige?

Albahari: U izvesnom smislu, moj odnos prema čitaocima je dvostruk s jedne strane, oni me ne zanimaju, dok s druge strane, gajim izuzetno poštovanje prema njima. Čitaoci me ne zanimaju dok pišem, odnosno ne pomišljam šta će neko bilo ko, bilo kakva vrsta čitaoca misliti o tome što pišem, jer na kraju krajeva pišem samo i jedino za sebe. Drugim rečima, ako zadovoljim sebe onim što pišem, onda mi je sasvim svejedno šta će drugi čitaoci reći o tome.

Međutim, kada ono što sam napisao ne bude više samo moje (a zbog čega stalno iznova objavljujem – to doista nemoj da me pitaš, jer ništa mi u tom procesu nije jasno), onda sam spreman da odgovorim na svaki zahtev i svako pitanje čitalaca. Ako sam nekada i zamišljao nekog idealnog čitaoca, sada to više ne činim, jer sam shvatio da idealan čitalac ne može da postoji, odnosno, da je sâm autor najbliži tom idealnom posvećeniku, te da ne mora da ga traži dalje od svoje radne sobe. Na širem planu, čitaoci su na neki način svugde isti, premda postoji dosta razlika.

Osnovna razlika između, recimo, kanadskih i srpskih čitalaca proističe zapravo iz same strukture književne večeri. Kod nas, gde je književno veče zapravo kritičarsko veče i gde pisac veoma malo čita, preovladava ozbiljna atmosfera, postavljaju se “teška” pitanja i očekuju se podjednako “teški” odgovori, tako da sve često više nalikuje na neku komemorativnu sednicu nego na skup ljubitelja lepe reči.

U Kanadi, posle veoma kratkog predstavljanja, koje traje samo dva-tri minuta, pisac čita bar četrdesetak minuta, katkad i ceo sat, tako da mora, hteo to ili ne, da se preobrazi u zabavljača. Ovdašnja publika se rado smeje, glasno komentariše neke rečenice tokom čitanja, i više je okrenuta “lakoći” pitanja i odgovora.

Međutim, ni tamo ni ovde, bar za sada, nisam naišao na nekog “neobičnog” čitaoca, nekoga ko moju prozu čita na neki iščašen ili neuobičajen način. Sretao sam čitaoce koji su mi govorili kako im je neka od mojih knjiga mnogo značila u određenom životnom trenutku, i moram priznati da mi je, na neki način, bilo neprijatno. Nije lako biti odgovoran ni za svoje odluke, a kamoli za tuđe.

Pantić: Sasvim druga, mada ne toliko daleka tema, jeste književni život. Sećam se jedne Bartelmijeve rečenice, u kojoj on otprilike kaže da voli da prati to što njegovi savremenici rade jer postoji ozbiljna verovatnoća da će neko od njih smisliti nešto pametno.

Bio si jedan od najaktivnijih protagonista srpske književne scene 70-ih, 80-ih i dela 90-ih godina, nije ti teško da se setiš one gungule u koju su stali, pomešani, u ritmu izvan svačije kontrole, časopisi, prevodi, žiriji, konkursi, promocije, uređivanje knjiga, kontakti sa stranim piscima. Kada si živeo taj dinamizam, često smo pričali o tome kako nam drugi jedu vreme, a sa druge strane, ne može se bez toga, ako želiš da si unutra, u književnosti. šta je za tebe značio književni život, evo, ja ne mogu bez njega, a tek sa njim mi nikako nije lako, sve je to oblik bezizlaza sa kojim svakoga dana moram iz početka da zaključim ugovor o uzajamnom podnošenju…

Albahari: Verovatno je neophodno da svako u većoj ili manjoj meri prođe kroz razne oblike književnog života, s tim što mi se čini da je najvažnije steći neko iskustvo u radu redakcije književnog časopisa. U tom smislu, iskustvo koje sam stekao radeći u redakcijama Vidika i, naročito, Književne reči, ima za mene neprocenjivu vrednost.

Takođe je značajno iskustvo u radu neke staleške književne organizacije, što je za mene bio rad u upravama Udruženja književnih prevodilaca Srbije i Srpskog PEN centra. Dinamičnost tih iskustava, kontakti koji se pri tom uspostavljaju, razumevanja koja proističu iz angažovanja na raznim zadacima i projektima, predstavljaju značajne podsticaje koji se, jednom realizovani, šire dalje u sve bogatijim račvanjima.

Međutim, vremenom se sve to pretvara u neku vrstu automatizma, u igranje uloge koju su nam zapravo nametnuli drugi, te u nekom trenutku – a taj trenutak je različit za svakog od nas – ta vrsta angažmana, do tada korisna, postaje zapravo najveća smetnja i najbolje je napustiti poprište. Nije to lako učiniti, jer se učešće u književnom životu preobrazilo u svojevrstan narkotik i čoveku se čini da neće moći da opstane bez njega. Nema, naravno, tog narkotika bez kojeg se ne može ići dalje, pa se isto tako može odustati od aktivnog književnog života – teško je u početku, ali posle se pokazuje sve više i više prednosti tog izbora.

Nikada nisam verovao da pisac ima neku ulogu, bilo kakvu ulogu, osim da sledi inspiraciju kada se pojavi, ako se pojavi, ili da ćuti ukoliko nema nadahnuća na vidiku

Ja sam, da tako kažem, “krizirao” kada sam došao u Kanadu, no, s vremenom sam postajao sve “čistiji”, sve slobodniji, sve mirniji, i sada se, daleko od “razuzdane književne gomile”, veoma dobro osećam. Nije to savet koji smatram obaveznim za sve pisce – ipak je, na svu sreću, svako od nas različit i svako treba da traga za svojim rešenjima (i nema sumnje da je dobro što neki pisci celog života ostaju aktivni u samom središtu književnog života) – ali bi svaki pisac, ako ništa drugo, bar trebalo da pazi da ne bude uvučen u ralje “književne čaršije”, tog nesretnog ali neizbežnog aspekta književnog života.

Pantić: Za kraj, ako kraja ima, reci mi kako u ovom trenutku gledaš na svoj književni opus, da li si ga takvim zamišljao kada si počeo da ga pišeš, šta misliš da je najbitnije u njemu, koje knjige smatraš tačkama promene, šta, po tvom mišljenju karakteriše tvoje priče i romane, i kakvo mesto te knjige zauzimaju u tvom životu. Opiši mi tu evoluciju, i pokušaj da opišeš gde se trenutno u pisanju nalaziš.

Albahari: Kada pogledam unazad, ne uspevam da pronađem trenutak u kojem sam pomislio: “Biću pisac”. Možda takvog trenutka nikada nije ni bilo? U svakom slučaju, nije bilo trenutka u kojem sam video pred sobom svoj književni život i opus ili sačinio plan za njihovo ostvarenje, plan kojem sam se kasnije u potpunosti posvetio. Jedna stvar je, jednostavno rečeno, vodila u drugu, ali bi najiskrenije bilo reći da ni sada ne znam zašto se sve tako desilo. Ako pokušam da na sebe i ono što sam uradio pogledam “nepristrasnim” okom, vidim nekoga ko – kada se već našao u vrtlogu književnog života – najviše energije posvećuje radu (spisateljskom, prevodilačkom, uređivačkom) na poboljšanju odnosa prema kratkoj priči kod nas.

U tom smislu, Opis smrti vidim kao svoju prvu bitnu knjigu, knjigu koja je, zahvaljujući Andrićevoj nagradi, zainteresovala čitaoce, ali i koja predstavlja kraj prve faze mojih spisateljskih interesovanja.

Zbirkom Fras u šupi otvorio sam novu fazu još radikalniju fragmentizaciju i ogoljivanje teksta, još dublju povezanost sa elementima “masovne kulture”, još napadniju metatekstualnost. Ta faza je za mene završena zbirkom Pelerina, a naredna, koja i dalje traje, otvorena je mojim prvim “pravim” romanom, Kratkom knjigom.

To je faza dužih tekstova, relativno mirnijeg pristupa formi i jeziku, i naravno, faza zainteresovanosti za neke teme koje nisu ranije bile prisutne u mojoj prozi, o čemu smo sasvim dovoljno govorili. Ne znam da li postoji još neka faza koja me čeka u budućnosti, a iskreno govoreći, to me i ne zanima. Kada mi se piše, pišem, a kada mi se ne piše, ne pišem – to je celokupna “filozofija” mog stvaralaštva.

Nikada nisam verovao da pisac ima neku ulogu, bilo kakvu ulogu, osim da sledi inspiraciju kada se pojavi, ako se pojavi, ili da ćuti ukoliko nema nadahnuća na vidiku. Moje knjige govore o mojim bolovima i radostima, o mojim nastojanjima da shvatim svet, da se snađem u lavirintu svesti, da otkrijem strukturu jezika, da na trenutak budem neko drugi ili upravo onaj koji jesam, i – gledano iz te perspektive – čine me srećnim. I to je, bar za mene, sasvim dovoljno.

(kraj)

Pročitajte još:

Kako čitati kratku priču, predavanje Davida Albaharija

David Albahari; Za mene je književnost i dalje veliko igralište

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: