Darko Cvijetić: Mržnju tako brižljivo čuvamo u baštama Darko Cvijetić o formi svog novog romana, narativnim perspektivama, ratnim razaranjima i razorenim sudbinama i onome što je – ako je – iza svega ostalo.

Darko Cvijetić odranije je poznat našoj čitalačkoj publici, čiju pažnju je pridobio prošlim romanom Schindlerov lift, po kome je postavljena istoimena predstava u sarajevskom Kamernom pozorištu, u režiji Kokana Mladenovića. Prošle godine objavljen je Cvijetićev novi roman Što na podu spavaš, koji je dospeo u najuži izbor za NIN-ovu nagradu, što je i jedan od povoda za ovaj intervju. U pitanju je fragmentarni antiratni roman, jedan od najreprezentativnijih ex-yu romana o građanskom ratu u Bosni. Što na podu spavaš sastavljen je od pisama i ispripovedan prepoznatljivim lirskim stilom koji prepoznajemo kod Cvijetića i kao prozaiste, i kao pesnika i kao reditelja u pozorištu Prijedor.

Što na podu spavaš ne pokušava da razvrsta učesnike rata u Bosni, da povuče linije između namera, krivica i stradanja strana koje su bile uključene. Reklo bi se suprotno – kao da baš pokušava da istakne i oslika haos, pometnju i konfuziju usred kojih su se gubile glave. Nije li možda on baš zbog toga kost u grlu naših naroda koju još uvek iskašljavamo?

Potpuno je nevjerojatno da život potrošite, a da se ta konfuzija, pometnja, nametnuta osjećanja žrtve, nikako i nikad ne smiruju. Ljudi danas govore sulude matrice koje su davno potrošene, koje spadaju u prošlo stoljeće! Iste riječi o “njima” govorene su tada, u rovovima, svakih dvadesetak godina. Pa se dogodila pauza u kojoj smo mi rođeni. S razvrstavanjem ulijevo. Roman kao kost za grlo. Zanimljivo je kako čitatelj mijenja svoje lice u odnosu na svoju nacionalnost. I dva su stava – “dobro je da se ne puca” do “slušaj, sutra da se zapuca ja bi’ mu oko izvadio”! De, čovječe, lezi, vidi, na podu spavaš.

Forma koju ste odabrali za roman o građanskom ratu u Bosni je fragmentarna. Kao da u ovom slučaju zbir rata nije ni manji ni veći od svojih elemenata, već se do tog zbira ne može ni doći. Kako ste odlučili da roman struktuirate nelinearno, bez jedinstvenog toga pripovedanja?

Pišem poeziju, i to me fascinantno discipliniralo. Ništa se bolje ne može svojem jeziku, nego da se na njemu piše poezija. Njoj sam ostavljao fikcijske dionice, njome oduzimao faktima snagu – da su samo ono što se dogodilo. U građanskom ratu nema strane. Događaju vam se antičke scene pred očima, a ne vjerujete, ne vjerujete da je to moguće, (da se “rokate” s onima na brdu, ispod trešanja, u neki baš lijep dan.) Fragment omogućava čitatelju da oko detalja sam konstruira sliku, da osmisli odjeću, boju očiju nekog lika. Glumci pitaju – a jel ovako hodao, jesi li moj lik izmislio ili je fakat bio na trećem? Fragment je kao lego kockica, možete je staviti u koju hoćete figuru. Krhotina nekog događaja koja se u sretanju s drugom krhotinom pretvara u još više nesporazuma.

Druga stilska odlika romana jeste da je epistolaran, sastoji se iz niza pisama iz te bolne prošlosti koja ostaju možda kao poslednja svedočanstva o njoj. Reklo bi se da su vas više interesovala ukrštanja individualnih sudbina, pa čak i kada su potpuno haotična, nego nekakva generalna faktografija tog rata?

Izvrsno ste to izdvojili. Pismo je lažno uvijek. I uvijek stiže na vrijeme. Žižek je o tome sjajno govorio.
No, pismo svi zamišljamo vrlo dokumentarnim, zar ne? Trikovi su to koji dolaze iz imaginarija kazališta. Obiteljska slika je svojom datošću nametnuta sudbina svakoj individualnoj.
Sve dogođeno je i obiteljska historija. Pa i Hamlet je obiteljska historija, pa i prva napisana drama bila je o ratu, bit će i posljednja. Ukrštanja sudbina poput Anđelove i Botine, doticaji filma Gluvi barut u imaginarij američkog dječaka koji nosi u sebi kap krajiške limfe.
Očevo pismo u vojsku, s deset njemačkih maraka sljepljenih s tekstom. Dokument i parapriča.

Vaš junak Bota na jednom mestu piše: “Moj kalašnjikov je taj dan progovorio. Bio je bez riječi danima i bojao sam se te cijevi, i riječi naguranih joj u grlo. Kada je serija rafala počela udarati u zid garaže, podigao sam pušku i sastavio prvu rečenicu.” Da li je pogrešno reći da ova knjiga prikazuje rat kao oblik smrtonosne komunikacije?

Nipošto pogrešno. Smrtonosna komunikacija je vrlo precizna odrednica.
Rafalno sastavljanje prve rečenice je vrh nerazumijevanja. Odjek pucnja, može se čuti u ratu koji se događa kasnije. I meci mogu dolaziti iz već dogođenog rata. Sve se dodiruje.

Različiti junaci i junakinje knjige, svako na drugačijem mestu i u drugačijoj prilici – na ratištu, u zbegovima, u nekom ludom čekanju – “gleda nebo pun minut”. Šta njima stane u taj minut neba?

Svatko sebi sazidava molitvu.
I svatko iste riječi tumači drukčije.
Možda je Minut Neba pomirenje među riječima. Neizgovorivost nade.

Da li je ono što kaže vaš alter ego, takođe pisac, u romanu “Netko mora ostati (…) brinuti o našim ostacima” sve što pisac i književnost mogu da učine? Ili je više nego dovoljno što “mrtvima daje glas koji se nije čuo dok su bili živi” (Selvedin Avdić)?

Zanima me problematiziranje ostataka.
Reinterpretacije pojedinačnog, koje su u krajnjoj suprotnosti sa “zvaničnim narativom” o dogođenom. Arheološko rekonstruiranje sobe, na osnovu dvaju ostataka s možebitnog ognjišta. Jedna moguća priča o nama, koja je nenadano pošla po zlu.

Pred kraj romana, otvorili ste još dve problematike: kako raspad SFRJ i rat u Bosni vide stranci i kako ih vide naša pokoljenja koja ih nisu doživela. Ima li po vama nekih upadljivih sličnosti između te dve vizure?

Bilo je doista zanimljivosti koje donosi izmjena očišta, izmjena pozicije i oslobođenost ili zazidanost u neku drugu ideologiju i povijest. Mi smo im vrlo zanimljivi, jer sebe tako ozbiljno doživljavamo, mržnju tako brižljivo čuvamo u baštama. Bit ćemo zanimljivi sopstvenoj unučadi u čudovištvu svojih iluzija.
To će im pomoći da lakše zidaju sliku o sebi. Isto vrijedi i za strane gledatelje.
Spavanje na podu ne ovisi o količini postelje.

Pitanja: Danilo Lučić

Kritku Cvijetićevog romana obavljenu na našem portalu pročitajte ovde.