Alan Mur: Definitivno sam završio sa stripovima Uvek ću voleti strip i diviću se tom mediju, ali su industrija stripa i sve te stvari povezane sa njom postale nepodnošljive, kaže Alan Mur, tvorac "Nadzirača" i "V kao Vendeta", povodom svoje prve zbirke priča koju je upravo objavio u 69. godini.

Zaljubljen sam u književnost prilično dugo, kaže Alan Mur. Razgovara sa mnom iz svoje kuće u Northemptonu, a povod je izlazak Iluminacija, njegove prve zbirke kratkih priča, koju je objavio u 69. godini. “Ali kada sam počeo profesionalnu karijeru to je malo palo u zapećak jer su se dešavale druge stvari”. To “druge stvari”, za one koji nisu upućeni u Murov rad, zapravo znači elegantno preletanje preko njegove 40 godina duge karijere u zabavnoj štampi tokom kojih je postao verovatno najcenjeniji strip scenarista na planeti.

A opet, koreni su mu uvek bili u književnosti: za svoje najpoznatije delo, Nadzirači (Watchmen), naslov je preuzeo od Juvenala, a Ligu izuzetnih džentlmena (The League of Extraordinary Gentlemen) ispunio je kanonskim likovima iz avanturističkih priča iz 19. veka. Dakle, iako Mur glasno negoduje protiv nostalgije, kratke priče su neka vrsta povratka kući, u biblioteku u koju je ušao sa pet godina, na mesto gde je, nakon što je prerastao Enid Blajton i Prosto Vilijama, brusio zube na naučnoj fantastici i fantastici.

Mladi Mur progutao je Edgara Rajsa Barouza, Edgara Alana Poa, Reja Bredberija, H. P. Lavkrafta i, posebno, Mervina Pika. Romani iz serijala Gormengast su, kaže, “verovatno bile prve knjige gde sam počeo prosto da shvatam šta možeš pišući da uradiš: kako da potpuno predstaviš kompleksno okruženje i one skoro fluorescentne likove koji ti zauvek ostanu u sećanju”.

Priče u Iluminacijama streme prostorima ka kojima su vodili Pik i ovi drugi pisci. Raznolike po formi i atmosferi, svaka od njih mali je podvig u građenju sveta. Nije to čak ni legenda donosi paranormalno biće koje se infiltriralo u skup ljubitelja paranormalnih iskustava. U Mesto, mesto, mesto advokat za nekretnine predstavlja mesiji njegovu novu nekretninu (kuću u nizu istih zgrada u Bedfordu; prostor na kom je, ispostavlja se, prvobitno bio Rajski vrt) dok se oko njih odvija šljašteća biblijska apokalipsa. U Američkom svetlu: Posveti se, uz trik u stilu Blede vatre, poigrava fusnotama fiktivne pesme iz vremena bit generacije dok putuje ulicama San Franciska.

Foto: Promo/Bloomsbury

Neverovatno složeno visokoenergetsko stanje opisuje uspon i pad neke vrste civilizacije u prvim zeptosekundama posle Velikog praska. Hladno čitanje je priča o duhovima sa obrtima u maniru V. V. Džejkobsa. A naslovna priča, opis usamljenog sredovečnog čoveka i njegovog nostalgičnog povratka u primorsko odmaralište gde je provodio raspuste kao dete, zasnovana je na Murovom sličnom putovanju u Jarmut i nosi Bredbedijev štimung.

Ubedljivo najduža priča je Sve što možemo da saznamo o Tandermenu, koju možete da tumačite i kao Murov oproštaj od industrije stripa, više u smislu “hvala bogu već jednom” nego kao “ljubim te u mislima”. Mur u pogovoru objašnjava da je ta priča “prsla kao čir” i da je to pokušaj grubog ismevanja industrije pune prevaranata, perverznjaka, čudaka i večitih tinejdžera. U jednoj dugoj, upečatljivoj sceni protagonista hoda po stanu cenjene ličnosti iz te industrije posle njene smrti i shvata da je do kolena u pornografskim časopisima, i još gore.

Ali u njoj ima i zanesenog prisećanja, uz pulsiranje uspomena, na prvi susret deteta sa čarobnim ringišpilom petparačkih stripova 1950-ih: “ta tanana čuda koja su (…) ispunjavala fiksirani, razrogačeni pogled jednog dečaka”. I sam Mur odrastao je na sveskama DC Tompson stripova u sepiji kao što su Bino i Dendi (“Igl je bio namenjen deci iz srednje klase, pa ga mi baš i nismo imali u kući”): “Veoma lako sam bio zaveden već pri prvom pogledu na američke stripove koji su bili izloženi na uličnoj tezgi u gradu, a držao ju je gospodin po imenu Sid, koji je jako podsećao na već ostarelog Vila Ajznera. Tamo sam imao svoje prve zapanjujuće vizije svih tih… tih kolorisanih stripova o fantastičnim likovima”.

Njegova karijera u svetu stripa – Balada o Halo Džons, Čudovište iz močvare, Nadzirači, V kao Vendeta, Liga izuzetnih džentlmena i Iz pakla su najpoznatiji – već je jako dobro dokumentovana, a i davna je prošlost, pa je ne bismo mnogo mešali ovde. Ne treba ni govoriti o tome da je, pokazujući umešnost i ambiciju kao malo ko od njegovih savremenika, promenio taj medij, ali se borio, baš kao i tvorci Supermena Sigel i Šuster pre njega, za prava na ono što je stvorio. Njegove rasprave sa DC komiksom (između ostalih) postale su deo folklora u toj industriji. “Definitivno sam završio sa stripovima”, kaže. “Nisam već pet godina napisao nijedan za objavljivanje. Uvek ću voleti strip i diviću se tom mediju, ali su industrija stripa i sve te stvari povezane sa njom postale nepodnošljive”.

Ta vrsta infantilizacije, to navaljivanje na vreme kad je sve bilo jednostavnije, na uprošćenu stvarnost, često ume da bude prethodnica fašizma

A sada sa zgražavanjem gleda i kako je superherojski žanr, u kom je nekada radio, progutao kulturu. “Stotine hiljada odraslih stoje u redovima da bi videli likove i scene stvorene da bi zabavljale dvanaestogodišnje dečake, a uvek su to i bili dečaci, pre 50 godina. Zaista nisam ni pomišljao da su superheroji stvar za odrasle. Mislim da se ta zabluda izrodila iz onoga što se događalo 1980-ih – za šta i sam moram da podignem ruku i priznam da snosim značajan deo krivice, iako to nije bilo namerno – kada su počele da se pojavljuju stvari kao Nadzirači. Bilo je tad užasno mnogo naslova poput “Stripovi su odrasli”. Sklon sam tome da pomislim: ne, stripovi nisu odrasli. Bilo je nekoliko naslova koji su bili zreliji nego što su ljudi navikli. Ali većina stripova bila je ista kakva je oduvek i bila. Nisu stripovi odrasli. Pre bih rekao da je stvar bila u tome da su stripovi nailazili na emotivnu (ne)zrelost publike koja im je išla u susret”.

Mur smatra da to nije samo infantilno, nego i opasno. “Rekao sam negde oko 2011. godine da mislim da će, ako milioni ljudi budu stajali u redovima da bi videli novi film o Betmenu, to doneti ozbiljne i zabrinjavajuće implikacije u budućnosti. Jer ta vrsta infantilizacije, to navaljivanje na vreme kad je sve bilo jednostavnije, na uprošćenu stvarnost, često ume da bude prethodnica fašizma”. On ukazuje na to da su, u vreme kada je Tramp izabran 2016. godina i “kada smo mi sami pomalo čudno skrenuli u našim politikama”, mnogi među najgledanijim filmovima bili oni o superherojima.

Sada su nam potrebni protesti, verovatno više nego ikada pre

Supermen, kreacija dvojice jevrejskih klinaca iz radničke klase, originalno je bio “dobrano njudilovski Amerikanac”, ali se preobratio, baš kao što je i “rani, vrcavi i anarhični Miki Maus jako brzo modifikovan u stanara predgrađa koji nosi košulje sa kratkim rukavima i ima dvojicu sestrića”. Mura makar sa zadrškom bodri to što je jedna od njegovih kreacija, maska Gaja Foksa koju je nacrtao Dejvid Lojd za V kao Vendeta, prihvaćena kao simbol otpora: “Ne mogu da stanem iza svega što će ljudi koji tu masku nose kao svoj znak možda uraditi u budućnosti, naravno. Ali oduševljen sam kada vidim da su je usvojili pokreti koji protestuju širom sveta. Sada su nam potrebni protesti, verovatno više nego ikada pre”.

Njegov oprez zbog promena u kulturi za kakvim smo posegli proširena je i na oblast digitalnog. On se toliko kloni novih tehnologija da razgovaramo fiksnim telefonom, pa ne mogu ni da mu vidim lice sa bujnom bradom odakle se pomaljaju njegove reči sa blagim northemptonskim naglaskom. “Kada je onomad internet postao glavna stvar, rekao sam sebi da to ne zvuči kao nešto što mi je potrebno”, kaže.

“Imao sam osećaj da bi tu tek trebalo i drugom cipelom da se stane na pod, a ispostavilo se da je, kad je o toj tehnologiji reč, tu bila puna garderoba Imelde Markos cipela koje je trebalo da taknu pod. Pomislio sam da bi, ako će već celo društvo da se podvrgne ogromnom društvenom eksperimentu, onda bila dobra ideja da makar neko ostane van te Petrijeve posude”. Umesto toga, on s tim izlazi na kraj preko pomoćnika koji zna sa internetom. “On može da me snabde pornografijom, slikama slatkih maca i uvredljivim porukama ljudi”.

foto: promo

Mur ne samo što se kloni interneta, nego – a to će se nekima činiti još ekscentričnijim – nema dilema oko toga što se bavi magijom. On početak toga smešta neobično precizno u novembar 1993. godine. Pošto se napio u bajkerskom pabu za svoj 40. rođendan, najavio je “prilično gromoglasno” da će postati mag.

Sledećeg jutra sam se probudio i pomislio: ‘O, čoveče, sad to moram i da uradim, zar ne?’ Nisam znao šta to znači postati mag. Ali sam pomislio da ima neke moći već u tome što sam to obznanio.” Njegovi magijski eksperimenti saglasni su sa pogledom na svet kakav se očitava u njegovom celokupnom delu. Čovekova percepcija je (kao što kognitivne nauke potvrđuju) tek delimična: vidimo svet onako kako nam je u adaptivnom smislu korisno da ga vidimo, a ne onakvim kakav zaista jeste.

Magija je, za Mura, konzistentna sa njegovom umetnošću i politikom i kaže da su se te tri oblasti prožimale u šamanskoj praistoriji. “Sva kultura oko nas koju vidim po mnogo čemu mi izgleda kao raščlanjen korpus magije”. Još od nastanka civilizacije, kaže on, nastojimo da svet bolje razumemo tako što ga parčamo u delove kojima možemo da baratamo. “Taj proces fragmentovanja, analiziranja i redukovanja verovatno je otišao dokle je mogao, pa sad imamo podeljena društva, podeljena učenja. Pojedinačno gledano, imamo rasparčane psihologije (…) Mogli bi da napravimo i veću štetu kao vrsta ako ne pokušamo da taj raščlanjeni korpus ponovo sklopimo”.

Alan Mur foto: Youtube/BBC Maestro

Jedan od njegovih stripova s početka 2000-ih godina, Prometeja, bio je pokušaj da izrazi takav pogled na svet. “Sad nemam vlasništvo nad tim (još jedna žrtva njegovog sukoba sa DC-jem, prim. nov.) ali je to bio, i još jeste, jako dobar rad. Mislim da nudi primer ili osećaj magijskog iskustva, bar nekih tema, prosto na nivou neuronske povezanosti kakvu sugerišu neki delovi u Prometeji. Mislim da vas oni mogu dovesti u blago izmenjeno stanje. A to, rekao bih, celokupna umetnost i treba da radi. Verovatno sam prilično neizmenjen pripadnik psihodelične levice iz 1970-ih godina, koja je imala prost plan: hajde da ubacimo LSD u vodovode i tako prosvetlimo svakoga. Srećom, pre nego što sam mogao to da sprovedem u delo jebeno sam odrastao i shvatio da je to bila jeziva zamisao. Međutim, ideja o prosvećivanju ljudi kao načina da se promeni društvo verovatno mi je ostala najjača direktiva”.

Tu direktivu sada ispunjava sa obnovljenim entuzijazmom. “Zaista uživam u tome da prosto pišem proznu fikciju, jer mi se čini da je to, na neki način, najčistiji medij”, kaže. “Imaš 26 slova i interpunkcijske. A sa tim možeš da opišeš ceo univerzum”.

Piše: Sem Lit
Izvor: The Guardian
Prevod: Matija Jovandić

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: