Vislava Šimborska o tome šta čitanje čini za ljudsku dušu Poljska pesnikinja i nobelovka Vislava Šimborska piše o tome zašto treba čitati i kakve koristi imamo od tog jedinstvenog hobija.

Krakow, 2. Festiwal Czeslawa Milosza, Kosciol Bozego Ciala, III wieczor poetycki Fot. Tomasz Wiech

“Knjiga je srce koje kuca samo u grudima drugog”, napisala je Rebeka Solnit o tome zašto čitamo. Za Galileja “knjige su način na koji možemo steći nadljudske moći”; za Kafku to je “sekira za smrznuto more u nama”; za Karla Sagana “dokaz da su ljudska bića sposobna za magiju”, za Džejmsa Boldvina “način da promenimo našu sudbinu”.

Kao i većina veličanstvenih ljudskih iskustava, čitanje nam donosi nešto neizmerno važno i neverovatno nagrađujuće, pa ipak teško za iskazivanje rečima. Opisati jezikom neizrecivo zadatak je pesnika, naravno, tako da je u potpunosti za očekivati da nam velika poljska pesnikinja i nobelovka Vislava Šimborska (1923 – 2012) pruži jednu od najiskrenijih i najlepših artikulacija onoga što knjiga čini za ljudsku dušu.

Neobavezno čitanje: prozni delovi zbirka je tekstova u kojoj nam Šimborska pruža uvid u to kako činjenica da smo sami u univerzumu treba da nas učini boljim nadzornicima čovečanstva, a odatle potiče i ovaj pasaž:

Ja sam staromodna i mislim da je čitanje knjiga najveličanstvenija razonoda koju je ljudska vrsta do sada osmislila. Homo Ludens pleše, peva, izvodi smislene pokrete, zauzima poze, sređuje se, otkriva i izvodi složene obrede. Ne želim da umanjim značaj ovih distrakcija – bez njih bi ljudski život proticao u nezamislivoj monotoniji i, verovatno, disperziji i porazu. Ali ovo su grupne aktivnosti, nad kojima se nadnosi manje ili više primetan dašak kolektivne gimnastike. Homo Ludens sa knjigom je slobodan. Slobodan makar onoliko koliko je sposoban da to bude. On sam osmišlja pravila igre, koja su potčinjena samo njegovoj znatiželji. Dozvoljeno mu je da čita inteligentne knjige, od kojih će imati koristi, kao i one glupe, iz kojih će takođe možda nešto naučiti. Može da prekine čitanje knjige, ako zaželi, počevši čitanje neke druge s kraja, napredujući nazad prema početku. Možda će se smejati na pogrešnim mestima ili će zastati kod reči koje će mu ostati zauvek. I, na kraju, slobodan je da – a ovo mu nijedan drugi hobi ne može obećati – prisluškuje Montenjove razgovore ili skokne do mezozoika.

Maria Popova
(prevod: Danilo Lučić)

izvor: brainpickings.org

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: