O skrivenom životu marginalija Marginalija, ona opaska, komentar ili napomena dopisana na belim obodima stranice knjige, da li pruža jedno novo čitanje, ili čak možda i gradi jednu novu knjigu?

“Svi smo mi zauzeli tu belu periferiju, kao da je naša”, napisao je Bili Kolins u pesmi “Marginalija”. Kolinsove reči, ushićene, čak i trijumfalne, zazvučaće nekome kao da su previše dramatične, možda čak i apsurdne; pa ipak, da se ne zaboravi, tiraniju “bele periferije” nije lako oduzeti onima koji je neguju. Naša kultura i nije baš uzdržana kada su u pitanju te van-tekstualne škrabotine, samo njihovo prisustvo analogno je vandalizmu ili, što je možda još gore, maglovitoj pobuni intelektualca; naša obuka, stoga, počinje veoma rano. Kod deteta koje voli biblioteku, ritual sa članskom kartom, pečatom i rokom za vraćanje knjige veoma brzo (a kod nekih i trajno) izjednačava knjigu sa materijalnom svetinjom: pisati po njoj bi bilo kao pristupiti narteksu. Stoga ćemo oprostiti Kolinsu njegovo veselo osvajanje margine (što je on na jednom drugom mestu okarakterisao, veoma lepo, kao “posaditi utiske duž ivice”); na kraju krajeva, kada je neko konačno i neopozivo zgrešio – recimo, da je kao tinejdžer krišom napisao “IRONIJA” u zlostavljan primerak knjige Oskara Valjda – čin čitanja mu se otvara kao papirni cvet u vodi. Tekst, na taj način obezličen, isprovociran, obogaćen, više nije kao misa, već je bliži bordelu, tabli, bojnom polju.

Šta znamo o skrivenom životu ove istorijom bogate, eminentne literarne prakse? Dok mi nastavljamo da obogaćujemo naše tekstove beleškama, krugovima, pentagramima, agresivno entuzijastičnim uzvicima, mrljama, otiscima i žvrljotinama, paralelni tekst, obuzet svojim sopstvenim narativnim potiskom, počinje da se javlja. Kakva je uloga ovih čitalačkih dnevnika koji nekako nisu ni javni ni privatni, već više limbički, bezočno šupljikavi, kao papazjanija od hijeroglifa, bajalica i drugog izobilja? Da li su marginalije, na kraju, zaista marginalne?

Mortimer Adler, u svom uticajnom radu “Kako pročitati knjigu”, iznosi delokrug marginalija:

Zašto je za čitanje neophodno obeležavati stvari u knjizi? Prvo, to vas drži budnim – ne samosvesnim, već pobuđenim. Drugo, čitanje je, ukoliko je aktivno, mišljenje, a mišljenje teži da se samoizrazi kroz reči, izgovorene ili napisane. Osoba koja kaže da zna na šta misli, ali da ne može to da izrazi rečima, obično zapravo ne zna šta misli. Treće, kada zapisujete svoje reakcije, to vam pomaže da zapamtite autorove misli.

Mnogo je mudrosti ovde, što je uobičajeno kod Adlera, iako mi se čini da poslednja rečenica nije završena. Ako marginalija pomaže čitaocima da zapamte autorove misli, mnogo bitnija funkcija joj je, rekao bih, što pomaže čitaocu da zapamti njenu odlučnost, reakcije, njene opaske i nedoumice. To je pružanje uvida ili besa, okoštalosti, zatočenosti u literarni ćilibar, gde mu se kasnije može pristupiti radi naknadnih promišljanja.

Knjiga je, na kraju krajeva, oblik konfrontacije i marginalije su neodoljiv motivator jedne vrste angažovane odbojnosti. Ovaj svadljivi brend književnog korektiva, bez obzira da li je nusprodukt revnosnog kritičkog angažmana ili najniže vrste ljubomore, istovremeno je neodoljivo čitljiv i često veoma duhovit. Semjuelu Tejloru Kolridžu, čije sabrane marginalije obuhvataju šest tomova, toliko se nije svidela “Jovanka Orleanka” Roberta Sautija, da je on stvorio jedan sistem uvredljivih skraćenica, koje je prema nahođenju koristio na marginama: Javna biblioteka Nujorka, koja poseduje ove tekstove, beleži sledeće – “J” (“discordant jingle of sound” (disonantno zveckanje zvuka, prim. prev.)), “L.M.” (“ludicrous metaphor” (blesava metafora)) i “S.E.” (“Sautijev Engleski”, idiom koji je, očigledno, iritirao Kolridža), između ostalih. Slično optužujuć, ali malo više razborit u insistiranju, bio je Dejvid Markson, čija je fragmentarna erudicija bila bremenita silovitim literarnim temperamentom. Pored određenog pasaža u knjizi “Mao II” Dona De Lila – “Ono što je zadržano u umetničkom delu je jedino što je danas ostalo rečito” – potonji romanopisac dopisao je, veoma rečito mora se priznati, “Sranje”.

Margine se, takođe, često koriste da demokratizuju uključenost čitaoca u tekst, da tako izjednače terene kao da sam akt čitanja dobije formu nezgrapne konverzacije, nečega toliko energičnog da liči na ispitivanje. U knjizi beležaka Dejvida Fostera Valasa, u kojoj je njegov kosi rukopis sapet u crveni lavirint od saća, daje se sjajan primer tog čitalačkog dinamizma. Oblaci njegovog razmišljanja, obilni do klaustrofobičnosti, mogu ostvariti prijatan efekat književne vrtoglavice: po čijim marginama se ovde piše, i ko to piše? Šta je tekst, a šta su komentari? Valas, naravno, koristi ono što je predimenzionirani oblik nečega za šta, ja mislim, većina čitalaca koristi margine: u pitanju je tekstualna kohabitacija kojom se uklanja pasivnost. Pošto nas više ne može zadovoljiti samo prelistavanje, počinjemo da bivamo ovlašćeni učesnici, sposobni i korektivni, ili žestoki i vatreni ljubavnici, koji ostavljaju poruke nadajući se da će autor – ili neki daleki čitalac – jednog dana nad njima zadržati.

I ovde nailazimo na jednu od najintimnijih i najempatičnijih dimenzija marginalija: da je to najčešće oblik neuspele privatnosti. Kada obeležavamo naše knjige, mi dodajemo određeno značenje tekstu-u-vremenu, jedno značenje za, u najmanju ruku, privremeno nedostupnog sebe – iako u mom čitanju, recipijent kome je to namenjeno je često tvorevina literarne fantazije. Komuniciram sa mrtvima, sa strancima koji možda poseduju ovu knjigu u dalekoj budućnosti i na koje ja želim da ostavim utisak. Ili, mora se priznati da je ovo obespokojavajuće, ponekad želim da zadivim samog sebe za deset godina od sad, što je čudovišna potreba da budem veliki u svojim očima kada ostarim. Ne radim ove stvari uvek svesno (ili, makar ne uvek); pre će biti da je u mojim marginalijama, žudnja živototvorni princip, potreba da se povežem – ili da dokažem nešto – neživima, neprisutnima, nerođenima.

Sa druge strane, ko može da odoli vrhunskom voajerizmu prema žvrljotinama stranaca? Tokom praćenja komentara i zagrada prethodnih čitalaca, opaski i sinopsisa, njihovih tangenti i otkrića, čitamo tekst dvostruko, osvetljen spektrom prisustva angažmana iz prošlosti. Knjižare su groblja uzgrednih epifanija, iščekivanje vaskrslog animizma sveže svesti. I bez obzira da li smo naklonjeni mišljenju negdašnjeg vlasnika ili smo sukobljenici u interpretaciji, književnost nas proganja svojom zavodljivom moći, koja je uslovljena vrednošću zaboravljenih tajnosti.

Takođe, kako samouvereno pravimo psihološke profile i intelektualne dosijee, bazirane samo na ovim lakonskim ostacima. Kada odbacimo opskurnost, njihove opaske ostaju generativne, sposobne da pruže neočekivano bogate kompozicije. Karakter se stvara pred nama: perut, kitnjaste mokasine. Životne banalnosti koje unižavaju stranicu – mrlja od kafe, fleka od ruske salate – postižu elokventnost koju je teško objasniti. Nipodaštavamo njihove pogrešno napisane reči. Divimo se njihovim poetičnim doskočicama. Trgnemo se kada vidimo da se mastilo istrošilo, vidimo tu poznatu frustraciju u onim nasumičnim spiralama na dnu stranice; zatim nova boja mastila (prosuđujemo o njihovom izboru) počinje da radi. Prisutniju, govorljiviju utvaru teško da ćemo naći.

Ukoliko, kao što je Džejms Vuds rekao u knjizi “The Broken Estate”, “svaka knjiga ima svoju realnost i svoj realizam”, marginalije nam obezbeđuju putokaze ka našoj realnosti. Čine prolaz  između knjige i života prohodnim, osvetljavaju hodnik kojim prenosimo i čuvamo mukom stečene uvide. Ove skromne oznake su šavovi i ožiljci nastali u službi čitanja, mesta na kojima smo bezglavo pojurili za svetlucanjem intuicije. Kada se uzmu skupa, obuhvataju jednu vrstu atlasa interesovanja, mapu sposobnosti literature da razbudi onu neodgonetljivu supstancu čitalačkog uma. Zaveštavajući naše reči, mi zaveštavamo sebe: tamo je, iznenada osvetljen, ispisan jedan život.

Dastin Ilingvort
(preveo: Danilo Lučić)

izvor: themillions.com

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: