Metamorfoza Franca Kafke ili o banalnosti terora u svetu kojim dominira kapital (I deo) U kojoj meri pripovetka Metamorfoza odražava političke stavove Franca Kafke i šta je u njoj ekspresionistička specifičnost pogleda na moderni svet.

“Kada se jednog jutra Gregor Samsa probudio iz nemirnih snova,
zatekao je u krevetu sebe pretvorenog u ogromnog insekta.”

Vratite se i pročitajte ovu uvodnu rečenicu. Pokušajte, ako možete, da se odrodite od nje. Zamislite je u svojoj glavi. Dozvolite sebi da vas ta slika iznenadi. Budite se, u svom krevetu, nakon sna koji ne želite da više ikada posetite, tek da biste shvatili da nešto veoma nije u redu. Shvatate da ste sada, bez ikakvog objašnjenja, ogromno gmižuće stvorenje koje podseća na bubašvabu ili stenicu. Pustite istinu ove spoznaje da bude do kraja prihvaćena: konfuzija, panika, obeshrabrenje, potpuni ponižavajući užas. Znanje da će vaši najbliži i najdraži ustuknuti od gađenja kada vas budu videli i, moguće je, pokušati da vas unište. Da ste sada neopozivo van čovečanstva.

Valjan je razlog zbog kojeg je ova rečenica, i one koje slede na narednim stranicama, postala jedna od najpoznatijih u zapadnoj književnosti XX veka. Postoje važne debate o tome koliko je koji prevod ovog uvoda precizan, ali te poslednje dve reči – bez obzira da li se prevode kao “ogroman insekt” ili “čudovišna štetočina” – istog trenutka bivaju duboko onespokojavajuće i neodoljivo magnetične.

Prošlo je sto godina od kada je Metamorfoza prvi put štampana (Ovaj tekst je izvorno objavljen 31.10.2015. godine, na sajtu Jacobin. Prim. prev.). Franc Kafka ju je napisao 1912, kao diverziju od iznurujuće spisateljske blokade, dok je radio na jednom romanu.  Beskrajne prepravke i I svetski rat koji je bio u toku odložili su njeno objavljivanje za oktobar 1915. Devet godina kasnije, Kafka je mrtav i još uvek relativno nepoznat. Njegov najbolji prijatelj, Maks Brod, dobio je uputstva da spali spise svog pokojnog poverenika, koji su uključivali većinu radova koje pripisujemo Kafki. Brod se, na svu sreću, oglušio o poslednju želju svog umirućeg prijatelja (dok neki insistiraju na tome da nije postojala namera da te želje budu shvaćene ozbiljno.)

Skupa sa ostalim delima ovog autora, Metamorfoza je zabranjena u nacističkoj Nemačkoj i Sovjetskom savezu. Tokom Praškog proleća u Čehoslovačkoj, obnovljeno je interesovanje za Kafkine priče, pre nego što će ruski tenkovi stići u grad i pregaziti prestoničke radikalne i demokratske aspiracije. Tokom sledećih dvadeset godina, Kafka je bio zabranjen i u svojoj domovini, takođe.

NEIZBEŽNA GROMADA ALEGORIJE

Izazovno je posmatrati Metamorfozu kao delo političke alegorije. Tome doprinose i Kafkina sopstvena radikalna ubeđenja, što je dovelo do toga da neki u Gregoru vide zamenu za proletarijat, u njegovoj porodici široke mase, i tako dalje, i tako bliže. Neki dobronamerni radikali i marksisti insistiraju samo na tome. Ali ovakva vrsta analize je izuzetno ograničena u svom opsegu, i potencijalno će nas sprečiti da procenimo celovitost umetničkog doživljaja pisca poput Kafke i priče kao što je Metamorfoza.

Ovo ne znači da Kafkini politički stavovi nemaju nikakve veze sa pričom. Zasigurno imaju. Pre nego što će napisati Metamorfozu, Franc Kafka je entuzijastično prihvatio ekstremno levičarska, anarho-komunistička ubeđenja. Prisustvovao je antimilitarističkim i antidržavnim okupljanjima, a njegovi dnevnici su bili prepuni izjava poput “uvek se seti Kropotkina.”

Ova politička ubeđenja – koja Majkl Louvi kod Kafke identifikuje kao “romantično libertarijansko socijalistička” – sasvim dovoljno udaljavaju autora od one vrste sirovih mehanizama koji bi iz analize njegovog rada mogli da izrode neku vrstu napamet naučenog paralelizma. Budimo načisto, Kafka je bio isuvše imaginativan za tako nešto.

Značajno je primetiti da su sovjetski i istočnoblokovski režimi, budući da su odavno napustili bilo kakvu vrstu izvorne i prihvatljive osnove dijalektičkog materijalizma iz pravog marksizma, zapravo bili zaplašeni Kafkom i etiketirali ga kao “dekadentnog”. Njegove centralne teme – realnost otuđenja i užasavajuća stanja u koja ono dovodi čoveka, a da ne pominjemo njegove jetke optužbe na račun svega birokratskog – nisu mogle dobro da se odražavaju na ogromne nedostatke “zapravo postojećeg socijalizma”.

Kao što je marksistički književni kritičar Ernst Fišer rekao tokom svog govora na konferenciji o Kafki održanoj u Čehoslovačkoj 1963. (pet godina pre nego što će Kafka biti zvanično zabranjen):

navodnizi-za-glifKafka je pesnik koji se tiče svih nas. Otuđenje čoveka koje on opisuje maksimalnim intenzitetom zadobija užasavajuće razmere u kapitalističkom svetu. Pa ipak, ono nije ni u kom smislu savladano u socijalističkom. Prevazilaženje ovog fenomena korak po korak, boreći se protiv dogmatizma i birokratije a za socijalističku demokratiju, inicijativu i odgovornost, jeste dugačak proces i ogroman zadatak… Socijalistički čitalac će naći svojstva svojih sopstvenih problema unutar njegovih dela, a socijalistički funkcioner će biti prinuđen da osvesti određena pitanja, na temeljniji i diferencirajući način.

Ovaj “diferencirajući način” izaziva naše misaone procese da gledaju van jednostavne metafore. Die Weißen Blätter, prvi časopis koji je objavio ovu priču, bio je jedna od najvažnijih publikacija nemačkog ekspresionizma. I poput marksizma Fišera i drugih radikalnih, disidentskih sledbenika Kafkinih, ekspresionizam je bio u potpunosti revolt protiv “zvaničnog” racionalizma svog doba. On je pažnju skrenuo na zapostavljene, skrivene gotičke kutke ljudskog postojanja, koji sun a preispitivanje pozvali pozitivističke predstave o slobodnom, srećnom i samo-ostvarenom društvu. Sa bezumljem I svetskog rata koji je vrebao iza ugla, poziv za takvo preispitivanje je dolazi u najpogodnijem trenutku.

Image result for kafka gif

Metamorfoza odgovara potrebama ekspresionističkog umetničkog dela. Ona svoju priču pripoveda iz ekstremno subjektivne tačke gledišta, rovareći sve dublje i dublje po Gregorovoj jedinstvenoj konfuziji, bolu i žalosti. Retko kada istražujemo van onoga što on vidi i oseća. Tek na samom kraju priče mi napuštamo granice stana njegove porodice. Opisi likova i okruženja su često detaljni, ali nikada previše, kao da su oni samo jedan sastavni deo pokreta koji zahteva da se suočimo s njim.

Međutim, šta je ovde zapravo izraženo? Najiskrenije, lako je sve ostaviti na “otuđenju” i nastaviti dalje. Ovo nije toliko netačno koliko je nezadovoljavajuće. Otuđenje može biti koncept za sebe, ali što se tiče Metamorfoze, toliko se toga još događa, mnogo ilustrativnijeg i obuhvatnijeg. Šta nam još Kafka ovde govori?

Odgovoriti na ovo pitanje znači i odgovoriti na pitanje zašto Kafka pozajmljuje od natprirodnog. Najzad, on nam ne govori samo o Gregoru Samsi, čoveku koji se jednog jutra u krevetu probudio sa teškim oblikom dokolice. On nam govori o Gregoru Samsi, bivšem ljudskom biću koje je pretvoreno u prljavu, odvratnu, ogromnu bubu. U svojoj srži, Metamorfoza je priča o čudovištu. I, kako kaže Čajna Mjevil:

navodnizi-za-glifMislim da je ovde u pitanju nešto u vezi sa modernitetom i kapitalizmom o čemu ne možeš jednostavno da razmišljaš na “realističan” način. Umesto toga, ono se stalno vraća kao “povratak potisnutog” – ne možete ga zamišljati osim u nekom monstruoznom obliku.

Mjevilovo naročito pominjanje moderniteta je značajno. U Kafkinom svetu ono što nazivamo “modernističkim iskustvom” dobija nezapamćeni zamajac i postaje skoro pa dominantno na evropskom kontinentu. Njegov otac je pokupljen iz inertnosti malog i relativno homogenog gradića austro-ugarskog carstva i bačen u konfuzan i uzbudljiv metropolitanizam Praga. To je bio život u kojem se jedina prihvatljiva logika uzroka i posledica držala na sve tanjoj i tanjoj niti.
Sam Kafka se u ovom kontekstu uhvatio u koštac za skliskom prirodom identiteta. Suprotno asimilacionističkim aspiracijama njegovog oca, Franc je pokušao da zadrži određenu vrstu jevrejskog štetl misticizma i da ga integriše u kosmopolitsko iskustvo.

Iako bi bilo loše svoditi njegov politički radikalizam na pokušaje formiranja identiteta, čini se verovatnim da su oba ukorenjena u želji da se izmiri i iskoristi potencijal kontradiktornosti modernog života. Ono što je daleko sigurnije jeste da je bio i te kako svestan faustovske nagodbe koju je ovaj potencijal nudio svojim učesnicima: da bi se našao novi identitet, mora se prihvatiti njegovo uništenje i izopačenje van svakog ljudskog prepoznavanja.

Tekst: Aleksander Bilet
Prevod: Danilo Lučić
Izvor: jacobinmag.com
Naslovna ilustracija: Vedran Štimac

Drugi deo teksta možete pročitati ovde.

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: