Jednog toplog, sunčanog junskog jutra, meštani su se okupili na mirnom glavnom seoskom trgu. Došli su da bi izveli drevni ritual čije je značenje vremenom izgubljeno. Izvlačili su, jedan po jedan, ceduljice iz stare drvene kutije. Ako ste išli u školu u Sjedinjenim Američkim Državama posle 1950. godine, ili tu negde, onda verovatno znate kako se priča završava (a ako ne znate, spremite se za spojler star 75 godina): osobu koja izvuče cedulju sa crnom tačkom kamenuju sve njene komšije.
Kratka priča Širli Džekson “Lutrija”, koja se prvi put pojavila u Njujorkeru, u broju od 26. juna 1948.godine, danas je toliko poznata i važi za kulturni kamen-temeljac da lako može da iznenadi saznanje koliko je ona isprva delovala šokantno. Priča je postala viralna, onako kako je to kratka priča tada mogla. Parovi su je čitali zajedno i raspravljali su o tome šta znači. Više od 150 pisama poslato je u redakciju Njujorkera, što će reći više pošte nego što je časopis ikada pre toga primio za neko delo fikcije. Čitaoci su priču ocenini “nečuvenom”,”groznom” i “krajnje besmislenom”; neki od njih su odjavili pretplatu.
Sa jednom od tih čitateljki sam razgovarala pre više od decenije, a ona je i dalje pamtila, nekih 60 godina kasnije, koliko ju je priča potresla.
Kada je “Lutrija” objavljena, tri godine po završetku Drugog svetskog rata i početka Hladnog rata, mnogi čitaoci spekulisali su da je ona, s obzirom na očigledne motive konformizma i okrutnosti, alegorična priča o makartizmu ili o Holokaustu. A kako su godine prolazile, postala je uvek pouzdana referenca kada se raspravlja o društvenom razvoju ili problematičnim trendovima. Ljudi su čuli njen eho u politikama MAGA populizma Donalda Trampa ili u zapaženim ekscesima masa sklonih cenzuri. Kritičar Tomas Čaterton Vilijams iskoristio ju je u Harpers magazinu kao metaforu za kulturu kenselovanja, u čemu on vidi savremenu analogiju kamenovanju. Humoristkinji Aleksandri Petri poslužila je kao osnova za parodiju o apsurdima američkog zdravstvenog sistema.
Ali čitanje “Lutrije” kao političkog komentara u kom treba “spojiti tačkice” promašuje glavni izvor snage priče: njenu ambivalentnost. Džeksonova je svesno odbila da uredno zapakuje kraj za svoje čitaoce, među kojima su neki (predskazujući reakciju na završetak Sopranovih) zapitali da nisu u Njujorkeru slučajno ispustili poslednji pasus u kom se sve razjašnjava.
A upravo zato je ostala relevantna svih ovih decenija. Ne zbog bilo koje očigledne poruke ili pouke, nego upravo zbog svog uznemirujuće otvorenog kraja.
Priča funkcioniše kao ogledalo koje vraća odraz na trenutne preokupacije i brige čitalaca, zbog čega su oni i mogli pre 75 godina u njoj vide Makartija, a danas Trampa.
Isto svojstvo razlog je zbog kog se čitanje “Lutrije” prvi put čini toliko potresnim, podseća nas na kakvu vitalnu funkciju književnost može da ima kada joj dozvolimo da nas uznemiri.
Izgleda da danas čitaoci sa svih strana političkog spektra gube sklonost ka nelagodnosti u književnosti.
Aktivisti sa ekstremne desnice sa uspehom su u bibliotekama i školskim programima zabranili knjige koje su u nesaglasju sa konzervativnim običajima, posebno one sa LGBTQ temama, što je drastičan korak, pretnja slobodi mišljenja. I liberalniji čitaoci takođe nevoljko tolerišu fikciju koja uzburkava njihov politički senzibilitet, posebno u domenu književnosti za mlade, gde je nekoliko autora odustalo od objavljivanje knjiga jer se bave temama koje su izazvale kontroverze.
Pre nekoliko nedelja je autorka bestselera Elizabet Gilbert odlučila da odloži objavljivanje novog romana smeštenog u SSSR sredinom 20. veka zbog onlajn komentatora koji su isticali sukob u Ukrajini i protestovali zbog toga što zvuči kao da će roman predstaviti Rusiju u romantičnom svetlu.
Istina je da ono što jednoj osobi izgleda kao nelagoda drugoj može da zaliči na agresiju. Pa ipak, zamisao da pisci treba da gledaju da nikoga ne uvrede je recept za loše pisanje. Kada koristimo društveni ili politički lakmus da bismo vrednovali književnost, onda je, da pozajmim rečenicu od kritičara Veslija Morisa,”teško reći kada uživamo u umetnosti, a kada počinjemo da se bavimo ljudskim resursima”.
Ako na intelektualnu disonantnost gledamo pre kao na problem koji treba rešiti nego kao na priliku za diskusiju, trpi naša kulturna klima.
Odsustvo lako svarljive poruke razlog je što je kratka priča izazvala bes kod čitalaca u vreme kada se pojavila, ali je isto tako i razlog što o njoj govorimo i razmišljamo i 75 godina kasnije. Na to njeno svojstvo ponovo me je podsetila 2017. godine druga priča iz Njujorkera. Upravo dok se pokret #MeToo širio, “Mačkar”, kratka priča Kristen Rupenijan, postala je viralna iz veoma sličnih razloga. Priča je ispovest o vezi održavanoj mahom preko SMS-ova, a kulminira lošim sastankom i još gorim seksom, a završava se, kao i “Lutrija”, kašikarom ostavljenom čitaocima da je progutaju i interpretiraju kako znaju i umeju.
Reakcija se nije mnogo razlikovala od reakcije na “Lutriju”. “Ljudi pobesne kad ne mogu da shvate šta nešto znači”, rekla mi je Rupenijanova.”Ali nelagoda je značenje”.
Dobro pisanje može da zabavi, pouči, pa čak i da osnaži, ali jedno od njegovih najvećih darova je njegova sposobnost da nas uznemiri, podstakne nas da potražimo sopstvenu pouku iz priče. “Knjiga mora da bude sekira za zamrznuto more u nama”, napisao je Kafka jednom.
Priče kao što je “Lutrija” dižu talase u tom zaleđenom moru. A mi ih stišavamo i cenzurišemo na sopstvenu štetu.
Piše; Rut Frenklin
Izvor: The New York Times
Preveo: Matija Jovandić