Zapisi iz izmeđice – Nežnost dijamanata i Zvončica u raljama kapitalizma

Kasnim sa ovom izmeđicom. Kasnim sa svim i svačim. Zato i jesam u izmeđici. Kad pomislim šta bih volela da promenim u svom životu, da mogu da se vratim u prošlost, odgovor bi glasio: ništa, sve bih isto, samo bih sve mnogo, mnogo brže. Brže bih dolazila, još brže odlazila, brže počinjala i brže završavala, brže čitala, brže pisala, najbrže ostavljala… 

Sećam se: Imala sam oko šest godina i tata me je odveo u bioskop (baš, čini mi se u sada- ponovo-radeću-Zvezdu). Gledali smo nešto sa konjima. Za mene je to bio veliki događaj i od silne uzbuđenosti i oduševljenja nisam želela da se taj momenat ikada završi, želela sam da  film traje večno. I po jednostavnoj logici – što pre nešto počne, pre će se i završiti – tatu sam svaka tri minuta (posle prvih reklama, posle najavne špice, posle naslova itd.) pitala: “Tata, tata, a da li je počelo?” Sve se nadajući da će tata da kaže: “Opusti se, nije još počelo.” Mđutim, moj tata više nije mogao da podnese moje zapitkivanje i veoma oštro je rekao:  “Ma, bre, počelo je kad je počelo!” I tek sam onda sela mirno u svoje sedište, ćutke grickala  presoljene kokice i otpratila film… koji se posle izvesnog vremena završio.  

Izgleda da se takva logika krije i iza onih mudrolija: život počinje u tridesetoj, četrdesete su nove tridesete, bla bla… Eh, počelo je kad je počelo i uskoro će se završiti. I zato, trebalo bi da požurim sa skupljanjem tih para za kartu do Havaja.    

anselm kifer
Anselm Kiefer: “Budan u ciganskom kampu!”,slika, Salcburg 2013. Inspirisano pesmom Ingeborge Bahman “Igra je gotova”.

Ako ništa drugo, barem mi je drago da sam videla izložbu Anselma Kiefera. Baš tu, pred ovaj Božić, radila sam veoma naporno. Pravi primer kako je Zvončica zaglavila u raljama suvog kapitalizma, opet sa kašnjenjem, doduše. To je jedna posebna vrsta iscrpljenosti koja  može da se uporedi sa dugotrajnom halucinacijom usled potpune isceđenosti, fizičke i mentalne. Iscede te za svaku paru i dođeš kući kao sa nekog tupog fronta, ne osećaš više ništa, nemaš više nikakve probleme, misli, niti želje (nemaš čak ni želju da potrošiš taj novac  bilo kako)  osim srca koje neprijatno i sporo bridi od umora. I opet si u prinudno-radnom intermecu i počećeš ponovo da budeš osoba kasnije, kad se sve ovo završi, tek tada će ono pravo da počne. Onda otkriješ koliko su alkohol i  težak rad nerazdvojni partneri, koliko je flaša tog prvog piva na kraju dana čist raj! Hladni, zlatni raj, daleko od ljudi i od sveta, samo tvoje zlatno mesto.     

U jednom takvom momentu otišla sam u Royal Academy, da vidim Anselma. Nisam mnogo očekivala, već sam popila svoje prvo pivo, već sam jednom nogom bila u svom sopstvenom  raju.  Međutim, prizori dubokih šuma podsećali su me na moje vlastite snove, koje sanjam   sada ili sam ih sanjala kao mala devojčica (imala sam veoma mračne snove za jedno malo  dete), toliko da sam ih u tom trenutku ponovo sanjala, kao da su bili snimljeni u mojoj  memoriji i sada su ih Anselmove slike pokrenule, kliknule “play” i ja sam ih ponovo gledala tu, u sred galerije. A onda sam stala pred sliku, velikog formata, olovno platno, prekriveno dijamantima. Sam Anselm je rekao da mu je olovo omiljeni material zato što je samo olovo dovoljno teško da nosi težinu ljudske istorije. I bilo je teško, kao teško sivo nebo, ponor površine i tačka nestajanja, reljef sa početka istorije, ali i površina meseca ili pejzaž posle apokalipse do koje nas je dovela budućnost. Moja dugogodišnja opsesija pustinjom i ogoljenim predelima je u ovom radu dobila potpuno otelotvorenje. Gledala sam svoju sopstvenu opsesiju i ona je gledala mene svim svojim dijamantskim očima. Zvezde u težini olova, u tamnoj prašini: savrsen sjaj! Čarolija (onoga kad si tu). Raj je samo igra svetlosti/prisutnosti u tom teškom ništa (u nizu dana koji počinju i završavaju se u bunilu preživljavanja). 

Anselm je oduzeo dijamantima njihovo značenje vereničkog prstena i “devojčinog najboljeg prijatelja”. Ovi dijamanti su me raznežili kao prizori fokinih beba ili sive fotografije iz  mladosti dragih starih ljudi. Ovo magično svetlucanje je deo pustoši i uzaludno i besmisleno i potrebno kao i bilo šta drugo. Kao i ja i moj pasji rad i moje zlatno pivo. Ali lepo je, besmisleno i lepo, potrebno i ogromno. Treba misliti, treba misliti mnogo i na veliko, treba sijati na tom olovu. 

ana seferović

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: