Vil Firt: Domaći akteri treba da se brinu o promovisanju srpske književnosti Australijski prevodilac sa južnoslovenski jezika Vil Firt smatra da na ovom zajedničkom, policentričnom jeziku nastaje književnost za čiju recepciju na Zapadu se ima smisla boriti.

Vil Firt, foto: YouTube/Parataxe digital

Mnogi koji su upućeni u domaću i regionalnu književnost ili u njoj na ovaj ili onaj način učestvuju ne sumnjaju da ona po kvalitetu ne zaostaje za ostalom evropskom književnosti. Ali zašto onda uporno izostaje njena ozbiljnija recepcija van Balkana? Zašto ni na vidiku nema puteva koji bi je vodili do čitalačke publike na tom famoznom Zapadu? Sagovornik na ovu temu nam je autralijski prevodilac sa adresom prebivališta u Berlinu Vil Firt, koji je svoju karijeru posvetio prevođenju srpske, hrvatske, crnogorske, bosanskohercegovačke, makedonske književnosti na engleski i nemački jezik. Firt je krajem oktobra i početkom novembra bio gost KROKODIL-ove rezidencije u Beogradu, što smo iskoristili kao formalni povod za razgovor o tome kako ga zainteresovala književnost južnoslovenskih naroda i odredila smer njegove profesije, kao i šta po njegovom mišljenju može da se učini da bi joj bilo obezbeđeno mesto u evropskim i svetskim okvirima, za koje ne sumnjamo da joj pripada.

Recite nam, najpre, kako je vaša prevodilačka karijera krenula u pravcu južnoslovenskih jezika?

Radim kao prevoditelj od 1991. godine, ali prvu deceniju i pol više sam se bavio prevođenjem s njemačkog jezika, djelomično i s ruskog. Doduše, dosta sam “humanitarno” prevodio za bosanske izbjeglice u drugoj polovici 90-ih, pošto ih je bilo puno u Berlinu. Znači već tada sam se intenzivno i poslovno bavio vašim jezikom, ali trebao je poseban poticaj da mi se otvori svijet južnoslavenskih književnosti. Dobio sam šansu pristupiti krugu književnih prevoditelja 2005. godine kad su me – kao grom iz vedra neba – pozvali na radionicu za stručni podmladak prevoditelja sa srpkohrvatskog i slovenskog jezika, bilo je to u Münchenu. Paralelno se održavao simpozij posvećen desetljeću srebreničkog pokolja, a tamo sam upoznao hrvatskog izdavača Nenada Popovića (Durieux). Požalio sam mu se da zemlje u kojima se govori engleski nisu prohodne za vaše književnosti, a kao poklon za ohrabrenje u ruke mi je pružio primjerak Hansenove djece crnogorskog pisca Ognjena Spahića, rekavši: “Ako će išta ići, onda će ovo.” Ispostavilo se da ima pravo, a prijevod Spahićeva romana mi je otvorio put početkom 2010-ih.

Šta vam je u striktno prevodilačkom smislu najveći izazov kada radite na knjizi pisanoj na nekom od jezika ovog regiona? Famozni padeži, sleng, vernakularni govor, rečenične konstrukcije…?

Sleng i žargon, svakako. I popkulturne reference. Zna biti izuzetno teško prevoditi i humor. No, najteže mi je uvijek dočaravanje autorovog glasa i narativne perspektive: stvaranje uvjerljivog “tkiva” glagolskih oblika koje će nositi narativ. Naime, glagolski oblici i narativne tradicije naših jezika su dosta različite. Dat ću jedan primjer: vaši pisci često koriste sadašnje vrijeme kada govore o prošlom događaju. Toga ima i kod nas, na engleskom se to zove povijesno sadašnje vrijeme ili historijski prezent, ali tvrdim da to može zvučiti dosta čudno na engleskom, pa se znatno rjeđe koristi. E, pa kod svakog prijevoda dosta truda ulažem na podešavanje glagolskog i narativnog sustava.

Pitanje jezika kojim se govori na prostoru bivše Jugoslavije je političko kao što je i – ili možda više nego – lingvističko, naučno. Kako Vi, kao neko koga ne pritiska aspekat ovog jezika kao maternjeg, ali ko je profesionalno usko vezan za njega, vidite odgovor na ovo pitanje?

O tome imam nedvosmisleno mišljenje. Nisam familijarno vezan ni uz jedan teritorij bivše Jugoslavije, a prevodim sa svih varijanata vašeg jezika, pa je moj utisak da postoji mnogo više sličnosti nego razlika. Ove se forsiraju u posljednjim desetljećima, posebno u Hrvatskoj, ali za nepristranog posmatrača kao mene te razlike ne mogu zamagljivati činjenicu – po jezikoslovnim kriterijumima – da se radi o jednom policentričnom jeziku. Uspoređenja radi, ako engleski jezik s njegovim dosta različitim standardima (britanski, američki, australski itd.) smatramo jednim jezikom, i ako čak arapski jezik, čija se narječja silno razlikuju u širokom pojasu od Perzijskog zaljeva do Maroka, smatramo jednim jezikom, onda je smiješno – lingvistički gledano – tvrditi da vaš jezik nije jedinstven. Zbog ovog sam uvjerenja i potpisao Deklaraciju o zajedničkom jeziku.

Šta primećujute kao dominatne tematsko-motivske uporišne tačke savremene post-jugoslovenske književnosti? Uspeva li ona da uhvati korak savremenog svetskog stvaralaštva?

Teško mi je odgovoriti na pitanje jer nisam komparatist, a intenzivno se bavim malim brojem vaših knjiga (prosječno 4-5 godišnje) da možda ne vidim šumu od drveća. Produkcija grafičkih romana, recimo, ili feminističkih i LGBT djela možda nije velika, ali raznolikost u žanrovima i stilovima ipak postoji. Kod predstavnika starijih generacija pisaca – posebno u Makedoniji – primjećujem neku težnju za magičnom realizmom, ali to je opet moj lični utisak. Uostalom, da li je bitno da se “uhvati korak savremenog svetskog stvaralaštva”? To mi zvuči samopotcjenjivački. Ima u svijetu toliko sumnjivih trendova i – izvinite – đubreta koje se reklamira kao književnost. U svijetu kojim dominira nekoliko velikih sila sa svojim ortodoksijama i vrlo specifičnim načinima gledanja na stvari, male književnosti mogu donijeti svježinu i podstaći nas razmišljati izvan okvira. Od vitalnog je značaja da se one održavaju, kako na izvornim jezicima tako i u prijevodu.

Prevodili ste i veliki broj savremenih post-jugoslovenskih pisaca i spisateljica (Ognjen Spahić, Andrej Nikolaidis, Robert Perišić, Marija Knežević, Faruk Šehić, Bekim Sejranović…). Vidite li njihovo mesto u kontekstu savremene evropske književnosti?

Ne. Prevođenje, izdavanje i recipiranje djela vaših književnosti – uključujući i vrhunskih – previše su slaba i sporadična da bi pisci i spisateljice s Balkana mogli zauzeti neko mjesto. Osim na marginama. To je bolno vidjeti, a daleko smo od popravka situacije…

A šta vi smatrate da bi moglo dovesti do toga da se situacija popravi?

Ne znam. Čini mi se da je potrebno podizanje ugleda vašeg jezika i vaših književnosti u očima zapadnih izdavača i financijera, što će naravno biti dogoročan poduhvat. Svoju ulogu u tome vidim u poticanju što boljeg umrežavanja književnih prevoditelja koji prevode s vašeg jezika, a dodatno i u aktivnoj i iskrenoj razmjeni sa svim stručnjacima s kojima dolazim u dodir (s izdavačima, autorima, lektorima, zaposlenicima u zakladama i ministarstvima itd.). Ponekad imam osjećaj da vlada neki autizam svake struke za sebe – prevoditeljske, lektorske, izdavačke – kao i zlobna šutnja unutar svake od njih… Možda će se uvidom u međuuvjetovanost svih naših napora nastati nova kultura otvorenosti koja će prevladati ili barem premostiti postojeće disfunkcionalnosti u književnom svijetu. Dobronamjernih ljudi ima svugdje, a Vaše interesiranje za moje djelovanje je dobar znak. Možda će neki neočekivani impuls doći i od čitalaca…

Ako bismo vas zamolili da nam napraviti foto-robot zapadnoevropskog ljubitelja književnosti sa Balkana, kako bi on izgledao? Drugim rečima, koja publika je, ako je uopšte ima, tamo zainteresovana za ono što se piše kod nas?

Uh, ne bih ni želio, ni mogao toliko uopćavati. Moje su percepcije ograničene na engleska i njemačkogovorna područja, a poznajem samo jedan djelić te zajednice ljubitelja vaše književnosti. Ali dobro, pokušat ću: čini mi se da je publika uglavnom ženska (žene ionako više čitaju), a zbog marginalnosti vaših književnosti na tim tržištima očekivao bih da se za njih zanimaju prvenstveno osobe koje imaju neku ličnu vezu s Balkanom, npr. “gastarbajterska” djeca, osobe koje imaju nekog “jugovića” u krugu prijatelja ili oni koji su bili na odmoru na Jadranu, recimo. Ali to je puka spekulacija s moje strane… Foto-robot mora ostati nedovršen, gospodine inspektore.

Jedno od preovlađujućih mišljenja koje se može čuti jeste da su zapadna društva jedino zainteresovana za lokalnu književnost koja se bavi ratom u Bosni i Hercegovini, kao i raspadom SFRJ. Delite li to mišljenje?

U tome, nažalost, ima velika doza istine. Teško je probuditi zainteresovanost izdavača, pa i čitalačke publike. Može se to pokušati preko naglašavanja popularnih aspekata kao muzika, kuhinja, odmor na Jugu, ali to ne obećava uspjeh. Može se ići putem korištenja jako asocijativnih ili čak provokantnih naslova. Skromni uspjeh romanâ Naš čovjek na terenu Roberta Perišića (engleski naslov: Our Man in Iraq) i Knjiga o Uni Faruka Šehića (Quiet Flows the Una) govori o efikasnosti strategije prilagođivanja naslova odnosno njihovog povezivanja sa djelima svjetske književnosti (u datim slučajevima: Our Man in Havana Grahama Greenea i And Quiet Flows the Don t.j. Тихий Дон, Mihaila Šolohova). Ali ni ovo pomoćno sredstvo nije bilo dovoljno da bi spomenuta djela prodrla u srednjostrujaške knjižare.

Zaslužni ste i za prevode dela nekih od naših najvećih savremenih klasika, poput Crnjanskog i Krleže. Već ste pominjali da su neke od glavolomki u slučaju Crnjanskog predstavljali njegova „zarezologija“ kao i „obilno, idiosinkratično korišćenje pluskvamperfekta“. Kakav vam je Roman o Londonu bio za prevođenje u poređenju sa Izletom u Rusiju Miroslava Krleže?

U striktno prevodilačkom smislu, Roman o Londonu mi je bio lakši. Oba su djela puna aluzija i složenih detalja, naravno, ali dok se ostareli Crnjanski 1977. bavio ponavljanjima, (ne)namjerenim greškama i kapricima, mladi Krleža u Izletu u Rusiju (1926.) baš maestralno izvodi književne piruete, zasljepljujućim vještinom. Bilo je to jako zahtjevno prevoditi!

Neke od naslovnica knjiga u prevodu Vila Firta, foto: promo

Rezimirajući vaš tekst „Sjaj i beda promovisanja srpske književnosti“, rekao bih da se potvrđuju dva glavna problema: stranim izdavačima je objavljivanje balkanske književnosti finansijski rizik, a naša ministarstva za kulturu ostaju gluva na apele za više konkursa za sufinansiranje takvih projekata. Možete li da nam predočiti neki pozitivan, isplativ i uspešan primer prakse promovisanja jedne nacionalne književnosti?

Pozitivan, isplativ i uspješan? Jok. Za takve primjere ne znam iz prve ruke. Samo mjestimice vidim neke svjetle točke: mali londonski izdavač Istros Books (istrosbooks.com) hrabro nastavlja svoju “misiju” izdavanja književnosti iz srednje i jugoistočne Evrope, ali ne mogu se oteti predodžbi da gubi na snazi. Što se financiranja i promoviranja tiče, čini mi se da slovenska Agencija za knjigo (www.jakrs.si) relativno uspješno i konstantno radi na širenju slovenske književnosti, ali to je moj površni utisak.

Ne bih rekao da ministarstva ostaju potpuno gluha. No, i da čuju, silna birokratska procedura samog konkursa plaši vanjske izdavače. A visina sredstava često ne odgovara potrebama profesionalaca koji žive i rade na Zapadu.

Kako bi, po Vašem mišljenju, trebalo pristupiti inostranoj promociji nečega kapitalnog poput Romana o Londonu? Ima li uopšte smisla danas boriti se za pažnju zapadnoevropskog tržišta kada je jedno ovakvo delo u pitanju?

Da! Ima smisla boriti se za tu pažnju, rekao bih, iako takva nastojanja ne bi smjela ići na štetu mlađih suvremenih autora. Smatram da bi vrijedilo, recimo, izdati Seobe na engleskom jeziku: prvi tom je odavno izdan, pa rasprodan, dok drugi drijema u ladici jedne moje kolegice u Americi kao gluha žrtva kolosalnog nemara izdavača i institucija.

Što se pristupa inozemnoj promociji tiče, problem je što ni pojedinačni prevoditelji, ni mali izdavači (samo posvećenici objavljuju srpsku književnost!) nemaju resursa da to rade. Dok se situacija ne promijeni, mislim da su jedino domaće državne institucije materijalno u stanju da tako nešto sprovedu. Da li bi Ministarstvo kulture i informisanja moglo biti dovoljno aktivno i energično da napravi inozemnu promociju? Ne znam, možda nije to realno očekivati… Kad je riječ o Crnjanskom, bilo bi svrhovito da se time bavi institucija čiji je razlog postojanja njegovanje književne nasljeđe tog velikana, što bi trebalo obuhvaćati i dimenziju međunarodnih promocija: Zadužbina Miloša Crnjanskog. Ali tom zadatku Zadužbina – uljudno rečeno – nije dorasla.

Moja bi lična molba bila da se releventni čimbenici u Srbiji suoče sa stvarnošću i odbace iluziju da će se neki nepoznati dobri duh brinuti o promoviranju srpske književnosti vani. Te snage nisu na vidiku, ako uopće postoje. Uvjeren sam da, ako domaći akteri preuzmu stvari u svoje ruke, mogli bi nešto značajno napraviti u ovom smjeru. Recimo, na postkoronskom sajmu knjiga u Londonu, Frankfurtu, Leipzigu…

Pitanja: Danilo Lučić

Pročitajte i intervju sa Milicom Špadijer o prevođenju.

 

 

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: