Jedna stvar jasna je od samog starta: Verner Hercog, zagonetna nemačka ikona svega što je Umetnost, voli da stavari budu precizne. Pobrinuo se da to imam na umu već u prvim minutima susreta. U Parizu je na 48 sati povodom izlaska francuskog prevoda njegovih memoara Svako za sebe, a Bog protiv svih i nema vremena za gubljenje, tim pre što mu je 82 godine.
Verner Hercog napisao je, producirao i režirao 80 filmova, glumio je, postavljao opere na scenu i pisao knjige. Možete ga sresti u Kongu, Peruu ili Grčkoj, u Meksiku ili na Aljasci; putovao je u kišne šume, odlazio u pećine i na ivicu vulkana na rubu erupcije. Ovog popodneva, međutim, sedi za stolom prekoputa mene, u maloj trpezariji pariskog hotela u kom je odseo, sevajući pogledom iz kog bije spoj ludila, bistrine i slobode.
Pre nego što sam uopšte i pritisnula dugme na diktafonu, Hercog je rekao: “Ne želim da pričam o svojim filmovima”. Priznajem da je čuti tako nešto od čoveka koji je skoro ceo život snimao filmove, i čiji su Agire, gnev božji (1971), Nosferatu (1979), Cobra Verde (1987), Grizli men (2005), Zli poručnik: Nju Orleans (2009) i Pećina zaboravljenih snova (2009) neki od najkontroverznijih i najizvrsnijih filmskih dela, u najmanju ruku bilo zbunjujuće.
Nisam mogla a da ne pomislim na hrabrost, izdržljivost, vrtoglavi osećaj za rizik i samouverenost, sve ono što je neophodno da se parobrod od 340 tona prenese preko planine u džungli (za Fickaraldo, 1982, za koji je dobio nagradu za najboljeg režisera na Kanskom festivalu), a o tome nećemo razgovarati.
Kako se godina privodi kraju, Hercog je nezadrživ, u punom zamahu: u oktobru je objavljeno broširano izdanje njegovih memoara Svako za sebe, a Bog protiv svih istovremeno sa audio knjigom, koju čita, naravno, sam autor! Francuski prevod knjige, Chacun pour soi et Dieu contre tous, upravo je objavljen za Les Éditions Séguier.
A u decembru će biti prikazana retrospektiva njegovih filmova u centru Pompidu u Parizu. Jedna stvar je bistra ko suza: šta god radio, kako god to radio, Verner Hercog je čovek pun priča, živi i priča ih žestoko.
***
Primetila sam “formulu” koju ponavljate u razgovorima, uključujući tu i onaj sinoćni na sceni La Maison de La Poésie: “Filmovi su moje putovanja, a pisanje mi je dom”.
Molim vas, budite precizniji. Da, govorim to, ali sam sinoć rekao i da će moja proza trajati duže nego moji filmovi.
Otkud to?
Znam to. I to je dovoljno.
Hoćete da kažete da to osećate?
Ne, znam. Osećanje je nešto sasvim drugo.
Počeli ste da pišete poeziju jako mladi. Filmovi i scenarija su došli kasnije.
Nisam ni znao da film postoji pre svoje jedanaeste godine. Ali počeo sam da pišem pre nego što sam snimao filmove. Pre osamnaeste godine sam imao dva i po kilograma tekstova. Moj prvi film dogodio se kad mi je bilo devetnaest. Sam pišem svoja scenarija.
Šta je to, dakle, u pisanju što nadmašuje svaki drugi vid umetnosti?
Ono ne “nadmašuje”. To je prosto drugačiji oblik pripovedanja. Verovatno je – kako bih to objasnio – verovatno je neposrednije nego kada snimate film. Na filmu je suviše mnogo stvari između, previše je toga između vas i krajnjeg rezultata – finansiranje, organizacija, montaža, psihologija glumaca – gomila koraka. A kada pišete, to je prosto čisto pisanje.
Knjiga vam se završava na pola rečenice i nema tačke. Kakav ste postupak tu primenili?
Kad pišem, ne pravim velike planove, nosim tekst u sebi. Kad sam pisao memoare, to je prosto moj život, tako da mi to navire lako, ne moram ništa da izmišljam. I nije mi važno gde pišem – mogu da pišem u bučnom autobusu dok oko mene moj pijani fudbalski tim skandira opscenosti, ili kad moram da odem da rešim poreske dažbine, onda brzo napišem deset strana, što je tri, četiri sata, ili pre nego što moram da odem do apoteke… A onda sledećeg dana napišem još deset strana. Ali, naravno, sve se to zasniva na mojim sećanjima, a sećanja su varljiva, sami oblikujete svoja sećanja.
U ovoj knjizi citirate francuskog pisca Andrea Žida: “Menjam činjenice tako da budu sličnije istini nego stvarnosti”. Spominjete i Šekspira: “Najistinskija poezija je pretvaranje”. Mislite li da pisci nikad ne mogu savršeno da zabeleže doživljaje i emocije iz prošlosti jer sećanja teže tome da ih izdaju?
Ko god da vam kaže da zna šta je istina, on/ona/ono ne vredi slušanja. Citiram Žida jer nudi jasno uputstvo kako možemo da se bavimo činjenicama i istinom. I to je veoma značajno da se kaže. Istorija je konstrukt perspektiva. Sećanja su, na neki način, takođe konstruisana; vremenom počnete da prilagođavate svoje pamćenje i, zapravo, dobro je što je tako, jer bi u suprotnom život bio nepodnošljiv.
Jedna stvar me je zapanjila kada sam snimao dokumentarac [Lo and Behold: Reveries of the Connected World iz 2016. godine, o internetu, mozgu i veštačkoj inteligenciji], ono što mi je u samo jednoj rečenici rekao jedan od najpoznatijih izučavalaca mozga, a svoju tvrdnju potkrepljuje, naravno, naučnim ispitivanjima i dokazima. Rekao je: “U ljudskom mozgu nema istine”.
Znači li to da je pisanje memoara traganje za istinom koja ne može da bude dosegnuta?
Suočimo se s tim da ne znamo šta je istina. Više vremena mi je oduzelo proveravanje svih činjenica u knjizi nakon što sam je završio nego njeno pisanje. Nijedan kamen ovde nije ostao neprevrnut! Sećanja su mi se rvala…
Tako je, o tome i pišete: U lavirintu sećanja se često zapitam koliko su ona fluidna, šta je kada bilo važno i koliko su isparila ili promenila boju. Koliko su istinita naša sećanja? Pitanje istine zaokupljalo me je u svim mojih filmovima. Danas je to još i važnije za sve nas, jer ostavljamo tragove na internetu koji živi sopstveni život.
Moja braća [Til i Luki] čitala su rukopis. Ponekad su im se sećanja na isti događaj razlikovala, nisu mnogo odstupala, ali su im verzije bile drugačije; i često sam u svoj tekst unosio izmene onda kad bi obojica bila saglasna u vezi sa činjenicom oko koje sam ja delimično grešio.
Vaš odgovor mladima koji vam se obraćaju za savet o tome kako da snimaju filmove ili kako da pišu ima dva dela: kažete im da hodaju, pošto se svet otkriva onima koji pešače, tvrdite, i govorite im: “čitaj, čitaj i čitaj!”
Za mene su Vergilijeve Georgike nesumnjivo najveća ikada napisana poema; duga je, govori o poljoprivredi i životu na selu, on to poznaje jer je odrastao na farmi na severu Italije, a kod njega zadivljuje to što zaista nikada ne opisuje, nego slavi košnice i stabla jabuke i ističe užas nadiruće kuge.
Helderlin, nemački pesnik, još je jedan velikan. Montenj je takođe predivan pisac. Ili kineska poezija iz 8. i 9. veka. I persijski pesnik Hafiz iz 14. veka. I Hemingvej, mislim tu na većinu njegovih pripovetki koje nose jako nabijenu moć proze. I Džozef Konrad! Mogu tako do sutra; mogu da vam navedem još pedeset ili stotinu pisaca za čitanje. [Hercog skoro uvek na snimanja sa sobom ponese Luterov prevod Biblije iz 1545. godine].
Govorite nekoliko jezika, ali pišete uglavnom na maternjem nemačkom. Da li, kada vam knjige budu prevedene, čitate prevode u rukopisu i dajete sugestije pre štampe?
Da, ali moje poznavanje jezika je limitirano, možda osam ili devet jezika, a dva od njih se više ne govore [latinski i starogrčki]. Pogledam prevode na španski i francuski. Za prevod na engleski dao sam nekoliko stotina sugestija.
Za jednu od ranijih knjiga [Pohod beskorisnih, Conquest of the Useless] poslao sam više od dve hiljade ispravki sa nemačkog na engleski kad sam proverio prevod. Ne znam kakvi su prevodi na mandarinski ili litvanski. Morate da pustite da se stvari dese, ne morate sve da proveravate.
Videli ste razna mesta, periode i političke promene. Da li biste rekli da se istorija ponavlja?
Bilo bi plitko tako posmatrati stvari. Ako se osvrnete na istoriju, prošli vekovi bili su mnogo ružniji i nasilniji nego današnjica, razlika je u tome što je danas tu nuklearno naoružanje kao početna tačka, a ljudi su prestali da primećuju i počeli su da zaboravljaju Hirošimu i Nagasaki. Kao mesečari su, žive na ivici i hodaju ka katastrofi, a vidite i onu sličnu vrstu raspomamljene želje za ratom.
Ljudi misle da film ima moć, ne, nema. Prava moć proizilazi iz dve stvari: govornici, koji imaju mikrofone, veliki oratori. A druga su puške, oružje. To menja svet
Jedan od najboljih primera je Prvi svetski rat, svi su ga hteli – Nemci, Francuzi, Britanci, svi na neki način. Mladi regruti odlazili su vozovima, devojke su ih zasipale cvećem, biskupi su ih blagosiljali i sa ushićenjem su išli na frontove, a kroz samo nekoliko nedelja usledio jedan od najvećih potresa svih vremena za ljudsku rasu: Verdenska bitka, bitka na Somi…
Druga stvar koja je nova, nisu samo nuklearni ratovi, nego i začeci veštačke inteligencije, njene mogućnosti zadivljuju, ali smo jako blizu toga da imamo, recimo, hiljadu dronova – cele oblake dronova – koji delaju u interakciji, brzo se koordinišu koji će da nacilja koju metu, autonomno, i na kraju sami odlučuju da li da napadnu ili ne, a to je, naravno, nešto jako opasno i brzo se razvija.
Džordž Orvel u “Zašto pišem”: Još u najranijem uzrastu, sa možda pet ili šest godina, znao sam da ću biti pisac kad porastem. Između sedamnaeste i dvadesetčetvrte sam pokušao da odustanem od te ideje, ali sam to uradio svestan da činim nasilje prema svojoj pravoj prirodi i da ću pre ili kasnije morati da se skrasim i da pišem knjige. Šta vas motiviše da pišete?
Nikada nisam čitao Orvela. Nije na meni da razumem pisanje. Pisanje je tu zbog uživanja u pripovedanju. Ljudi misle da film ima moć, ne, nema. Prava moć proizilazi iz dve stvari: govornici, koji imaju mikrofone, veliki oratori. A druga su puške, oružje. To menja svet. Knjige da, donekle, jer doprinose formiranju gledišta, ali ne bi trebalo da precenjujemo puku moć pisanja. Bolje da knjige postanu samo deo vašeg unutrašnjeg sveta, da se zadržimo na tome.
Šta je sledeće pred Vernerom Hercogom?
Pišem novu knjigu i radim na još dva projekta – na dokumentarcu i igranom filmu.
Nije loše za 82-godišnjaka koji u memoarima piše: Bio sam duboko ubeđen da neću doživeti svoj osamnaesti rođendan. Kad sam ga konačno bezbedno preživeo, činilo se neupitnim da neću biti stariji od 25. Ishod je bio da sam počeo da snimam filmove za koje mogu da pretpostavim da će biti sve što je od mene ostalo.
Dešavaju se momenti u mojim filmovima koje neki ljudi doživljavaju skoro kao prosvetljenje, a isto je i sa mojim knjigama. Predivno bi bilo da idu ruku podruku, a to se dešava, znam.
Piše: Ajšegul Sert
Izvor: Lithub
Preveo: Matija Jovandić
Pročitajte još: Zašto je Verner Hercog posle više od 50 filmova napisao prvi roman i zašto je pozajmio glas AI poeziji