Valerijev alter ego u noveli “Gospodin Test” Veliki francuski pesnik Pol Valeri je u svojoj jedinoj noveli, "Gospodin Test", stvorio svoje drugo ja, još maglovitije i zagonetnije od sebe samog.

Pol Valeri

Jedan od načina da se bude pisac modernista jeste obraćanje pažnje na najvažnije moderne predmete i doživljaje. Tako je Marsel Prust opisivao upadljive novine – razgovor telefonom ili prizor aviona na nebu. Kod T. S. Eliota se proizvodi industrijskog kapitalizma pojavljuju ili doslovno (poput “ploče na gramofonu” u Pustoj zemlji) ili kao metafora unutrašnjih stanja, kao kada opisuje suton kao trenutak u kom “ljudski motor čeka / kao taksi koji otkucava stajanje”.

Nekad se čini da nove tehnologije zadiru u samu prirodu pisanja. Trilogija USA Džona Dos Pasosa sadrži delove koji eksplicitno podražavaju filmske žurnale, a čak i u primerima gde je prizivanje modernosti manje svesno može se primetiti nešto slično: Hemingvejevi junaci ne samo što pucaju iz automatske puške .30-06 ili voze ambulantna kola, nego osećamo da i sam Hemingvej piše prozu pisaćom mašinom nakon vekova pisanja rukom.

Način na koji je francuski pisac Pol Valeri modernista – štaviše, simbol i glavni teoretičar modernizma za nekoliko generacija čitalaca – bio je drugačiji. Valeri možda usput spomene fenomen poput železnice, ali njegova lirska poezija i njegov jedini romaneskni izlet u prozu, Gospodin Test, otkriva slabašan interes za mehaničke naprave i edisonovske novotarije modernih vremena, kao i za društvene okolnosti koje ih prate.

Među značajnim temama njegovih najlepših pesama su nar, pčela, zaturena flaša vina, zora, uspavana voljena osoba – stvari koje postoje odvajkada. Rođen (a kasnije i sahranjen) kraj Sredozemnog mora, Valeri je svoju možda i najomiljeniju temu pronašao u “moru, najnetaknutijoj i najdrevnijoj stvari na planeti”.  Opšte uzev, odnos ovog povučenog, lapidarnog pisca prema “ludom neredu” u Evropi 19. i 20. veka izražen je kroz reči izmišljenog kineskog mudraca kojeg je opisao u eseju Jalu iz 1895. godine: “Radije bih ostao neupućen u vašu bolest izumevanja i razuzdanost vaših smušenih zamisli”.  

Ipak, Valerijev ugled kao moderniste je nesporan. Za Eliota je on bio taj “koji će za potomstvo ostati reprezentativni pesnik, simbol pesnika, prve polovine 20. veka – ne Jejts, ne Rilke, niti bilo ko drugi”.

Edmund Vilson, prepoznajući Valerija kao ključnu sponu između simbolizma 19. veka i pokreta koji su usledili za njim, zapisao je: “U izvođenju, u prelepim stihovima, oblicima, zvucima, igri svetla i senke, supstanci voća ili mesa, Valeri je ostao nenadmašan”. Za Vilsona su gotovo jednako značajni bili i dugi, tajanstveni periodi kada Valeri – “veliki pesnik koji jedva može da se natera da piše poeziju, koji jedva može da se natera da objasni zašto ne može da se natera da piše poeziju” – nije objavio skoro ništa. (U ovom slučaju je modernistička estetika tišine skrivala privatnu raspisanost: Cahiers, oko 30.000 stranica beleški u sveskama, unošenih tokom pola veka, u celosti su objavljene tek posle Valerijeve smrti.)

Kako uspevate da budete hipermoderni, a da istovremeno dižete nos pred modernošću? Valeri je, pri takvim nastojanjima, pred sobom imao ključni uzor u figuri naučnika. Na kraju krajeva, fizičari, matematičari i hemičari su, u suštini, moderna vrsta ljudi sa zadatkom da otkriju zakone univerzuma koji deluju vanvremenski, ne obazirući se na ljudsku istoriju.

U jednom od ranih eseja, “Uvod u metod Leonarda da Vinčija” (1894), Valeri je umetničko delo definisao kao “mehanizam namenjen uzbuđivanju i spajanju pojedinačnih oblika” određene “umne kategorije”. U drugom eseju ismeva romantičarske pesnike kao neuspešne naučnike: “Zanemarili su hemičara zbog alhemičara. Zadovoljavala ih je samo legenda ili istorija – to jest, ono upravo suprotno fizici”. Što je još gore, “bežali su od organizovanog života u strast i emocije”.  Ako i vi, poput većine ljudi, pesnike povezujete sa velikim, neukrotivim osećanjima, onda u Valeriju – ili u njegovim tvrdnjama, iznetim možda sa previše protesta – imate pobijanje te hipoteze.

Rođen 1871. godine u malom mderiteranskom lučkom gradu Setu, Ambroaz Pol Tusen Žil Valeri bio je sin korzikanskog carinika i Italijanke. (U Sveskama ovaj izdanak dvonacionalne zajednice o sebi misli kao o “kalemljenom biću”: “Kalemljenja matematike na poeziju, strogosti na slobodne slike. ‘Jasnih ideja’ na stablo sujeverja; francuskog jezika na italijansko drvo…”)

U skladu sa svojim unutrašnjim raskolom između strogosti i poezije, Valeri je savesno studirao prava kao mladić u Monpeljeu i, u isto vreme, poslao je par svojih pesama na parisku adresu simbolističkog pesnika Stefana Malarmea, čiji lelujavi, snoliki stihovi ne mogu biti dalje od suvoparnog pravničkog jezika. Malarmeov kratki odgovor, u kom nazdravlja “mon cher poète” zbog “dara za suptilne analogije, uz odgovarajuću muziku… što je sve”, bio je dokument koji je Valeri, prema njegovom biografu Benoi Peteru, umeo da citira celog svog života.

Mladić je 1891. godine krenuo u Pariz, vozom sa majkom, da bi učio od Malarmea. (Godine 1900. oženio se Žanin Gobilar, ženom koja ga je primetila, njega i njegove tužne oči, na Malarmeovoj sahrani.) Valeri se nastanio u Parizu svog mentora i tamo je proveo veći deo života, radeći svakodnevne poslove, prvo u Ministarstvu rata, a potom u novinskoj agenciji. Ali njegovo shvatanje književnosti, koje je razvijao u slobodno vreme, ubrzo ga je udaljilo od malarmeovske simbolističke maglovitosti. Pravi cilj pisca je, kako je objasnio u pismu jednom prijatelju, da se oslobodi nepreciznosti: neodređene reči poput “volja, sećanje, ideje, pamet, vreme, itd.” priliče svakodnevnoj upotrebi, ali pisac “mora da teži pronalaženju suptilnijih sredstava”. Valeri se nosio mišlju da razvije “Sistem (u fizičko-hemijskom smislu)” koji bi precizno odražavao očuvanje i transformaciju onih oblika energije poznatih kao misli.

Među najznačajnijim proizvodima ove namere bili su Valerijevi mladalački eseji o književnoj tehnici, u kojima odbacuje subjektivnost i zanos (to, prema njegovom mišljenju, “nisu umetnička stanja uma”) kao izvorište književnosti. On umesto toga uspostavlja neku vrstu njutnovske mehanike pesničkog jezika: “Kakva god da se slika ili emocija formira”, u svesti čitaoca, “ona je valjana i odgovarajuća ako u njemu izaziva [tu] uzajamnu vezu između reči-uzroka i reči-posledice”. Pravi vatromet se, dakle, odvija u čitaocu, a ne u piscu, dok njegova putanja i sagorevanje, jarke boje i šabloni koji se gase, podsećaju na “tajanstvena tela koja fizika i hemija proučavaju: uvek pomislim na njih kada razmišljam o umetničkim delima”.

Ovi kvazi-naučni traktati zapravo su više funkcionisali kao manifesti i imali su odlučujući uticaj na to da generacija Eliota i Ezre Paunda da prednost poetici objektivne čulne slike nad onom sa dramski strasnim raspoloženjem. Eliot sledi Valerijeve principe kada piše o “objektivnom korelativu” nužnom da se izvede određeni efekat na čitaoca, dok su Paund i njegovi saradnici prihvatili naziv imažizam za pokret zasnovan na lekcijama francuskog pesnika.

U Valerijevom sopstvenom delu je glavni izdanak njegovog karakterističnog isticanja objektivnosti i racionalnosti bio Gospodin Test, novela (da iskoristimo poznatiji termin za nešto što ostaje izrazito čudna knjiga) prvi put objavljena 1896. Fiktivni Test – ta reč na starofrancuskom znači “glava” – spektralni je racionalista, fenomen čistog razuma koga samo biologija prisiljava da obuče pantalone i sedi u kafeu. Valeri se vraćao svom alter egu u proznim odlomcima koje je pisao do kraja života.

U vreme kada je umro, 1945. godine,  očigledno je planirao novo i kompletno izdanje Gospodina Testa i upravo ta tanušna posthumna zbirka izvoda i zapažanja o(ko) kontura(ma) crteža čoveka koja bledi sačinjava osnovu nove verzije Testa na engleskom, u elegantnom prevodu Šarlot Mendel (Njujork rivju of buks). (To što je Valeri govorio da bi njegov tekst “predstavljao skoro nepremostive teškoće za nekoga ko bi hteo da ga prevede na drugi jezik” dovoljno govori o značaju postignuća prevoditeljke). Sve u svemu, zadovoljstvo je upoznati gospodina Testa, čak i ako imate osećaj da bi pokušaj da mu pružite ruku rezultirao time da ruka ostane da vam visi u vazduhu.

U predgovoru svojoj neobimnoj knjizi Valeri poreklo Testa smešta u fanatičnu potragu za jezičkom i intelektualnom preciznošću, ne obraćajući pažnju na škakljive aluzije na “testis” i “svedočiti” na francuskom, koje lebde nad prezimenom njegovog lika. Nepoverljiv prema “čak i relativno preciznom poetskom delu”, Valeri se priseća kako je odbacio “ne samo Književnost, nego i skoro celokupnu Filozofiju, jer pripadaju Maglovitim i Nečistim Stvarima kojih sam se odrekao iz dubine srca”. (Ostavimo za sada po strani paradoks da se neko svim srcem posvećuje nečemu tako beskrvnom.)

Valeri kaže da je u trenutku kada se prvi put susreo sa Testom mogao “samo sa gnušanjem da misli na sve ideje i osećanja koja kod ljudi nastaju ili javljaju isključivo iz njihovih bolesti i strahova, njihovih nada i užasa, a ne slobodno, iz čistog posmatranja stvari i sebe samih”. Prezir prema smetlištu ljudskih emocija ležao je u osnovi porađanja Testa – “rođenog jednog dana iz nedavne uspomene na takva stanja svesti” – iz glave samog Valerija. Test se pojavljuje, sasvim formiran, kao neka vrsta naučnika koji proučava samog sebe: “On sebe posmatra, manipuliše, ne dozvoljava da njime manipulišu”.

Predgovor bi mogao da se završi Valerijevim opisom ovog nemoguće racionalnog čoveka kao “čudovišta”, ali takav jezik ne bi trebalo da nas zavara u vezi s njegovim stavom prema sopstvenom stvaranju. Za Valerija je Test čudovište samo na onaj način na koji bi biolog posmatrao jedinstveni primerak: kao značajnu mutaciju s potencijalom da izrodi novu lozu. Valeri zapravo prikazuje Testa mahom u zadivljujućem svetlu i sa duhom koji podstiče oponašanje – kao primer savršene racionalnosti koja nameće “upotrebu, ako ne i stvaranje, prinudnog jezika, ponekad odlučno apstraktnog”. Test je za sebe hladnokrvno zainteresovan, prosto kao za najdostupniji mu ljudski subjekt za istraživanje; on sopstvenu dušu proučava kao da se bavi kombinatorikom matematičkih mogućnosti.

Opsesivno spekulisanje o tome šta bi osoba poput njega mogla da oseća ili da radi istovremeno podrazumeva i da Test jako malo oseća ili radi. On govori, kako Valerijev narator primećuje, “prigušenim” glasom i pravi samo “odmerene” pokrete. U restoranu koji Test povremeno posećuje niko ne primećuje ovog čoveka od oko četrdeset godina, ni mladog ni starog. Kad jede, to je “kao da uzima purgativ”. Test zarađuje za život na najpasivniji mogući način, od “skromnih nedeljnih špekulacija na berzi”, a škrt je sagovornik: nikad se ne osmehuje, ne govori “ni dobro jutro ni dobro veče”, a “primećeno je da su mnoge reči proterane iz njegovog opštenja”. Valerijev narator je očaran: “On, tako stvaran! Tako nov! Tako oslobođen svake obmane ili iluzije… Kako se ne diviti nekome ko nikada nije rekao ništa neodređeno?”

Možda vas iznenadi kad saznate da je ova fantastično bezlična osoba oženjen čovek. Ali drugi od četiri dela originalnog Testa sastoji se od pisama gospođe Emili Test naratoru o njenom neobičnom mužu. Ispostavlja se da gospodin Test, uprkos preciznim zapažanjima o samom sebi, skoro sasvim izmiče opažanjima drugih. Gospođa Test, a ona bi trebalo da ga poznaje, kaže da “svojom temeljnom zaokupljenošću i neprobojnom sređenošću svojih misli on izmiče svakoj uobičajenoj procenama ljudi o svojim bližnjima”. Ishod je brak kao neka vrsta uzajamne potvrde samoće i neshvaćenosti. “U stvari”, primeđuje gospođa o gospodinu, “o njemu se ne može reći ništa što ne ispadne pogrešno istog trenutka kad bude izgovoreno!”

Da li je to ljubav, možda se pitate. Zvučeći slično supružniku, Emili Test izražava rezerve prema maglovitoj reči “ljubav”, koja je “toliko neodređena u svakodnevnoj upotrebi i lebdi među tolikim različitim slikama da je sasvim besmislena kad je reč o odnosu između srca mog supruga i mene”. Predvidljivo, možda, ali otuđene srodne duše su zajedno srećne. Često, izveštava gospođa Test, “obuzme me i ponese poriv da zapevam; letim, plešući sa improvizovanom radošću i nesvršenom mladošću”. Pored toga, deluje da je seks dobar: “Gospodin Test misli da je ljubav sastoji se od sposobnosti da zajedno budete životinje – potpuno dopuštenje za glupiranje i bestijalnost”.

Treći deo Valerijevog neobičnog portreta idealnog ega časti nas prvi put Testovim neposrednim razmišljanjima, odlomcima iz njegovog “brodskog dnevnika”. Ovde nailazimo na jednu od najčuvenijih rečenica iz knjige: “Priznajem da sam sačinio idola od svog uma, ali drugi nisam našao”. To znači da se Test posvećuje u osnovi hipotetičkom postojanju. Čak ni njegove misli nisu toliko misli koliko su crtice mogućih ideja. Hvali se, ili priznaje, da ne čita novine, jer bi ga one samo dovele do “samog praga onih apstraktnih problema gde sam već na svome”, ali on taj prag ne prelazi i ne identifikuje te probleme.

Slično tome, tvrdi da je “beskrajno svestan moći” a da ne kaže šta ta svest podrazumeva. Tipična beleška glasi: “Zadivljujuća matematička srodnost među ljudima – šta se može reći o ovoj šumi odnosa i sličnosti?” U svakom slučaju, uzdržava se od toga da skicira makar jedno drvo u toj šumi.

Pokušaće da te iskoriste da bi doprli do mene

Ostatak Gospodina Testa sastoji se od tome sličnih pensées Testa i njegovih bliskih poznanika: od meditacija o veličanstvenosti samog meditiranja, spekulacija o plemenitom pozivu mislioca. Ako svo ta bavljenje zvuči suvoparno, tako i jeste. Nema pravih likova u Gospodinu Testu, pošto je Test samo apstraktno univerzalno sopstvo, a njegovi prijatelji i supruga su puki njegovi posmatrači. Niti ima bilo kakve drame ili zapleta u ovoj priči bez priče o umu koji svedoči o sopstvenim operacijama. (“Gospodin Test je svedok”, glasi u celosti jedan zapis.) Međutim, ako priznajemo da je knjiga suvoparna, moramo priznati i da je ova književna pustinja Atakama, uprkos tome što je praktično nenastanjiva, ipak uzbudljiv pejzaž.

Nije da ova neobična knjiga nije imala naslednika. Bez zapleta i kontemplativan pre nego narativan i deskriptivan, Gospodin Test svakako nije roman, ili novela, u uobičajenom smislu te reči; više liči na blago fikcionalizovan dnevnik misli. Međutim, iako je Test možda prva ovakva knjiga, teško da je i poslednja.

Hugo fon Hofmanstal je 1902. napisao Pismo lorda Čandosa u kom fiktivni aristokrata iz 17. veka ispoveda sumnje nalik Testovim o tome da jezik može da prenese iskustvo. Valerijev prijatelj Rajner Marija Rilke je 1910. objavio Zapise Maltea Lauridsa Brigea, prvobitno nazvanih “Dnevnik mog drugog ja”, pri čemu narator nije bio Rilke, nego njegov alter-ego Brige. Napamet pada i posthumno objavljena Knjiga nespokoja Fernanda Pesoe, nastajala od 1910-ih do 1930-ih godina: obimna zbirka filozofskih i psiholoških fragmenata pripisanih Pesoinom heteronimu Bernardu Soarešu.

Pisci ovih izvrsnih proznih dela su, kao i Valeri, pesnici. U svakom od tih primera čini se da im je to neznatno odstupanje alter ega od piščevog pravog ja dopuštala ne toliko da se ispovede (nisu to bestidne, pa čak ni posebno lične knjige) koliko da misle i osećaju onako kako to inače ne bi mogli; kao da je bilo nemoguće izreći ono što se u duši događa ako je nečija ličnost zvanično mesto gde se dešava sve to.
Međutim, Valerijev Test nije inaugurisao novu granu književnosti u skladu sa pravcem kakav je naznačio.

Prolongirano, preliminarno razmišljanje o naučnoj književnosti kao o čistoj mogućnosti isparilo je čim je dotaklo tlo. Tehnička psihijatrija i neurobiologija kasnijeg doba nužno su bile lišene Valerijeve poetičnosti, a sami pesnici nikada nisu mogli da ostvare  njegovu naučnost a da pritom prestanu da pišu poeziju.
I u samoj Valerijevoj karijeri je Gospodin Test bio izuzetak po sterilnosti koja se, izgleda, sama nametnula. Posle 1898. skoro dvadeset godina nije objavio ni reč. Kada se pojavila njegova poema Mlada Parka, 1917, Valeri sa 45 godina više nije bio baš mlad. U sledećoj zbirci, Čari iz 1921. godine, pojavljuje se kratka pesma “Koraci”, u kojoj pesnik čuje korake voljene dok mu ona prilazi s poljupcem. Njena završna strofa, u nestalnim osmercima, nagoveštava neku vrstu ključa za Valerijevu očaranost odeljenošću od doživljaja:

Zastani, preslatko stvorenje
što postojiš i ne postojiš,
ne hitaj s nežnim ispunjenjem
ka onom čiju čežnju pojiš,

Jer ja sve ovo vreme dugo
živeh od toga što te čekah,
i srce mi ne beše drugo
osim koraka tvojih jeka[1].

Stihovi u prevodu Natanijela Rudavskog-Brodija iz The Idea of Perfection (2020), izvrsnog izbora Valerijeve poezije i beležaka, ilustruju koliko je slast postojanja za Valerija istovremeno i slast nepostojanja, koliko anticipacija života ide ka oblikovanju njegove stvarne inkarnacije.

Valerijevo obnovljeno oduševljenje poezijom, u zbirci Čari, izazvano je, reklo bi se, snažnom ljubavnom vezom oženjenog pesnika sa koleginicom pesnikinjom Katrin Poci. Sunovrat u strast i stihove ovog dotadašnjeg književnog pozitiviste, izumitelja skoro bestelesnog “čoveka od stakla”, gospodina Testa, verovatno ne bi trebalo mnogo da iznenadi, čak ni čitaoce finalne verzije Testa. Samoistraživač po kojem je knjiga nazvana u završnom fragmentu govori o “silogizmima narušenim agonijom, hiljadama slika obasjanih bolom, strahu pomešanom sa lepim trenucima iz prošlosti”.

Agonija, bol, strah: to su neizbrisivi ostaci probabilističkih vežbi, nedeljivi višak prenošen iz jednog proračuna u drugi, a možda upravo i početna motivacija za upuštanje u tako očajnički apstraktne vežbe. Konačni efekat je paradoksalan: što Valeri više eliminiše avet bola i strasti iz logičkog mehanizma svog dela, to jecaji i vapaji te aveti postaju ogoljeniji i potresniji. Možda u književnosti nije opšte pravilo da pisac završi naglašavajući snažne emocije u delu upravo do one mere u kojoj nastoji da ih ukine, ali Valeri, naučnik u pokušaju, verovatno bi cenio svako istraživanje u smeru šire primene tog fenomena.

Podaci relevantni za istraživača sopstvenog slučaja svakako bi uključivali i Valerijevu veliku pesmu Groblje kraj mora, o groblju u njegovom rodnom gradu Setu, gde je i sam sahranjen nekoliko meseci po okončanju rata u Evropi. Malo toga je, ako išta, upečatljivije u delu ovog programski objektivnog i racionalnog pisca od stihova u kojima, u atmosferi nesputane patnje i  ushićenja, Valeri obaveštava pokopane u grobnicama i mauzolejima da pravi proždrljivi “crv”, ono bezimeno biće koje “zaista glođe” ljudsko meso, “nije za vas što spavate pod pločom”, nego da vreba žive ljude poput njega:

To živi od života, to me ne pušta!

Ljubav možda ili mržnja prema meni?
Toliko mi je blizu taj zub mu skriveni
da mu svako ime može pristajati!
Neka! To vidi, to želi, to sni, to tiče!
Moje telo mu godi, pa i dok ležim
živim samo da bih hranio to biće.

Koliko god da se dičio osećajem za preciznost, Valerijeva najelokventnija reč svakako je ovo mucavo to, to, to.

Piše: Bendžamin Kankel
Izvor: Njujorker
Preveo: Matija Jovandić

*objavljeno u štampanom izdanju 16. decembra 2024. pod naslovom “Glavni slučaj”

[1] Prepev Kolje Mićevića

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: