Šta čitaju oni koji pišu: Darko Tuševljaković Ne volim da izvlačim citate iz književnih dela, izvođenje iz konteksta ih uvek nekako pojeftini. Zanimljivi delovi knjiga su i dalje delovi tih knjiga i najbolje funkcionišu kada ih ostavimo unutar njih, kaže pisac Darko Tuševljaković.

Darko Tuševljaković foto: Arhipelag

Vaše najranije sećanje na knjigu i čitanje?

U mojoj porodici se odrastalo uz Politikin zabavnik – on je i dalje moje redovno štivo kad odem kod roditelja. Tako da sam uz njega i počeo da čitam. Strip, fantastičnu priču, Život piše drame, Verovali ili ne… Među prvim knjigama koje su mi se urezale u pamćenje su Priče iz davnine Ivane Brlić Mažuranić i sjajna knjiga Ja, magarac Zvonimira Baloga. Obe rasplamsavaju maštu, na različite načine, i mislim da su ostavile dubok trag u formiranju mog ukusa.

Koju knjigu biste nazvali knjigom vašeg odrastanja?

Ima ta jedna knjiga koju sam iznova iščitavao, potpuno se prepuštajući njenoj neodoljivoj atmosferi magije i misterije. Knjiga je u Biblioteci HIT izašla pod nazivom Zujak leti u sumrak, a autorka je švedska spisateljica Marija Gripe. Mislim da je to prva knjiga kojoj sam se vraćao da ponovo pročitam samo poneki red ili pasus, da osvežim pamćenje ili se iznova divim detalju ili sceni. Zatim su tu neizbežni Dečaci Pavlove ulice Ferenca Molnara – jedan sam od legije onih koji su plakali nad sudbinom malog Nemečeka. A onda je došao Žil Vern, od kog sam progutao sve što mi je palo šaka, mada mislim da sam najviše voleo Doživljaje kapetana Haterasa. Zanimljivo je to da sam, kao dete, radije čitao Verna nego Velsa, a sada je obrnuto. Ti pisci se suviše olako stavljaju u isti koš.

Kom piscu/spisateljici (ili knjizi) se redovno vraćate i zašto?

Na većinu ovih pitanja, već vidim, biće teško odgovoriti jednim piscem ili delom. Autori čijih sam najviše dela pročitao više nego jednom svakako su Ursula K. Le Gvin i M. Džon Harison. Žanrovski pisci (uglavnom), ali i međusobno vrlo različiti pisci, jedan topao i otvoren, drugi hladan i zatvoren. Ono što im je zajedničko jeste izuzetna briga za to kako će ispričati priču – oboje su pisci koji duboko promišljaju o sebi i o svetu, ali i o zanatu kojim se bave.

Međutim, En Tajler je spisateljica kojoj se redovno vraćam na drugačiji način. Ništa od nje nisam pročitao dvaput, ali posle svakih nekoliko pročitanih knjiga drugih autora, uzmem i pročitam jednu njenu, kao da mi je potrebno da me ona „resetuje“. Njeno pisanje, njene teme i njihovu obradu, njenu prividnu pripovedačku jednostavnost i bavljenje neuzbudljivom svakodnevicom i običnim, reklo bi se nezanimljivim ljudima, doživljavam kao neku vrstu pročišćenja, i kao čitalac i kao pisac. Ona tka magiju ni iz čega, plete priču od vazduha i piše knjige koje ne mogu da se ispuste iz ruke.

Knjiga koju nikako niste uspevali da pročitate do kraja?

Nakon uspeha sa svojim glavnotokovskim delima, Marlon Džejms je odlučio da zađe u vode folklorne fantastike i ponudi svoju obradu afričke mitologije, običaja, jezika, u knjizi Crni leopard, crveni vuk. Veoma me je zainteresovalo sve to, nakon susreta sa Oktavijom Batler i Nejlo Hopkinson želeo sam još takvih priča i ušao sam knjigu s velikim entuzijazmom, ali nakon stotinak stranica (a knjiga je obimna) dalje naprosto nije išlo. Ni drugi, ni treći put. Nešto u njegovoj stilskoj sirovosti i egzibicionizmu me je kočilo. Međutim, ne gubim nadu. Pokušaću još neki put. Kupio sam i nastavak, da me natera da dovršim makar taj prvi deo.

Knjiga koju biste voleli da je nikada niste pročitali?

Jedan od velikana fantastike, Džin Vulf, poslednjih decenija života pisao je lako i mnogo, ali te knjige uglavnom nisu mogle da se porede sa njegovim slavnim delima. Sve je bilo razvodnjeno, površno, pa i banalno. Videlo se da se on zabavlja i igra, ali ja sam uporno započinjao neke od tih knjiga i redovno odustajao od njih. Ne znam šta me je nateralo da pročitam njegov poslednji roman, Interlibrary Loan. Možda baš to što sam znao da je poslednji. I, nažalost, savršeno se uklopio u tu Vulfovu poznu fazu.

Isto mi se desilo sa poslednjom knjigom Umberta Eka, Nulti broj. Ma koliko me, kao pisca, od te pomisli podilazili žmarci, moguće je da ponekad zaista postoji trenutak kada treba stati.

U svetu kojeg književnog dela biste voleli da živite?

Odabrati svet knjige smeštene u sadašnjost i prošlost ne bi mnogo promenilo stvar, zar ne? Čak ni kad je reč o nekim alternativnim varijantama. A pošto živimo u sutrašnjici, koja nas je konačno pregazila, ne vredi ni odabrati nešto što nas, možda, čeka iza krivine. Stoga biram da odem dalje napred, pa od silnih dalekih budućnosti izdvajam, recimo, svet serije romana o Kulturi, škotskog pisca Ijana M. Benksa, prepun progresivnog čovečanstva, benigne veštačke inteligencije, optimističnog pogleda na svet, levičarskih, socijalističkih ideja i svemirskih brodova sa bizarnim imenima.

U kojim situacijama zažalite što nemate knjigu pri ruci?

Obično imam knjigu pri ruci, osim kada treba nečim da klepim komarca ili neku bubu. Tad u blizini ne nalazim ništa korisno, pa ni knjigu. Voleo bih da mi se tada neka nađe pri ruci, jer dok stignem do police, buba je već odletela.

Da imate svoju izdavačku kuću, koju knjigu, ili kojeg pisca/spisateljicu biste prvo objavili?

Keli Link, autorku nekoliko sjajnih zbirki kratkih priča, fantastičnih, nadrealnih, ludih i mudrih. I neke romane Džonatana Kerola, one fantastične, nadrealne, lude i mudre. Taj izdavački poduhvat možda ne bi bio mudar, ali bi svakako bio fantastičan, nadrealan i lud. I makar bi me na neko vreme učinio veoma srećnim.

Koju knjigu biste voleli da ste vi napisali?

Opet, ima ih nekoliko. Ali hajde da svedem to na jednu. Magiju života, prerano preminulog britanskog pisca Grejema Džojsa. To je ujedno i jedina njegova knjiga objavljena kod nas, mada ju je, verovatno, teško naći u prodaji. Za nju je Džojs nagrađen Svetskom nagradom za fantastiku, a za druga svoja dela je 5 (slovima: pet) puta ovenačan Britanskom nagradom za fantastiku. On je najbolji pisac fantastike za kog nikad niste čuli. A Magija života u sebi sadrži svu magiju pisanja koju bih voleo da imam.

Opšteprihvaćeno remek-delo koje vam se nije svidelo? I zašto?

Možemo uzeti nešto od Tomasa Bernharda. Seču šume, na primer. Znam, nepopularno mišljenje, ali šta sad da se radi. Iako u potpunosti shvatam njegov značaj i poštujem pisca i delo zbog uticaja koji su izvršili na evropsku (i širu) književnost, ja sam se svaki put borio sa glasom njegovog naratora, sa stalnim izlivom cinične ogorčenosti, sa tom zgusnutom a istovremeno veoma statičnom prozom čije sam manirizme, koji već na samom izvoru svesno bodu oko, prepoznavao kod raznih epigona i to mi je uvek smetalo. Njegov glas je veoma nametljiv i prepoznatljiv, i korisno je upoznati se s njime, ali čovek ne može uvek voleti ono što je korisno. Prokelj, recimo, ili čučnjeve.

Za koje knjige (autora/ku) mislite da ste ih otkrili prekasno?

Ajris Merdok mi je prilično kasno u mom rastu i razvoju pokazala da u roman možete staviti sve što želite. I akciju, i dramu, i melodramu, i krimi-zaplet, i gotske motive, i filozofiju, i politiku, i religiju, i horor, i komediju… I da sve to, ako ste dobar žongler, može da funkcioniše unutar istih korica. Ne verujem da bih se odvažio na tako široke zahvate čak i da sam je otkrio ranije, ali možda bih bio hrabriji u nekim književnim namerama, slobodniji. Druga spisateljica koju mi je žao što nisam otkrio ranije je Hilari Mantel. Dobro poznato ime koje sam dugo ignorisao, jer me, i pored svih nagrada i hvale, nisu zanimali njeni obimni istorijski romani, ali onda sam pročitao nekoliko neistorijskih i ostao zatečen njenom pripovedačkom snagom, jezičkom preciznošću, stilskom odmerenošću i obradom ozbiljnih tema bez propovedanja. Zaista moćan glas savremene britanske i svetske književnosti.

Da možete da priredite večeru za pet pisaca/spisateljica, bez obzira na to odakle su i da li su vaši savremenici, ko bi se našao za stolom?

Neka budu spisateljice, i neka to ne bude večera, nego izlet na otvorenom. Džejn Ostin bi donela sendviče, Grejs Pejli neko vino i možda nešto žestine za one hrabrije, Ursula Le Gvin bi obezbedila domaće kolače i ponela mačku da nas zabavlja, Emili Sent Džon Mandel neka donese ceđene sokove i neki smuti ili šejk, a bila bi pozvana i Emili Dikinson, ali znajući nju, ispalila bi nas i ostala kod kuće.

Kako obeležavate zanimljive delove u knjizi: beleške na marginama, “uši”, podvlačenje markerima ili…?

Nikako. Ne volim da izvlačim citate iz književnih dela, izvođenje iz konteksta ih uvek nekako pojeftini. Zanimljivi delovi knjiga su i dalje delovi tih knjiga i najbolje funkcionišu kada ih ostavimo unutar njih. Izolovane mudrosti često poprime ulogu praktičnih uputstava i saveta, i to je za njih zaista grozna smrt. Ostavite citate tamo gde im je mesto.

Koju biste knjigu poneli na pusto ostrvo, a koju na odlužene doživotne zatvorske kazne?

To mu nekako dođe isto, pusto ostrvo i zatvor. Razlika je samo u tome što na jednom mestu postoje more i sunce, a na drugom preovlađuje beton. Stoga bih na pusto ostrvo poneo, recimo, roman High-Rise Dž. G. Balarda, a na doživotnu robiju Mobi Dika.

Šta trenutno čitate?

Život me je naterao da čitam više knjiga paralelno, zbog čega nisam presrećan, ali sada nema nazad. Čitam dve zbirke priča, Sedam praznih kuća Samante Šveblin i Descent of Man T. K. Bojla, i uz to romane Ko su oni bili Gabrijela Krauzea i Inversions Ijana M. Benksa. To ovako pobrojano deluje ambiciozno, a u stvari i dalje čitam sporo i manje nego što bih voleo.

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: