Simon de Bovoar: Oduvek me je proganjala prolaznost vremena (II deo) U ovom intervjuu Simon de Bovoar govori o svom stvaralaštvu, obrazovanju, odnosu prema smrti, radnim navikama, kao i pristupu likovima i radnji u svojim romanima.

Časopis The Paris Review je 1965, u svom 34. broju, objavio dugačak intervju sa Simon de Bovoar, koju je intervjuisala Magdalen Gobej (Madeleine Gobeil). Ovo je nastavak tog intervjua, čiji prvi deo možete pročitati ovde.

 

U svakom od Vaših romana nailazimo na ženski lik koji je u zabludi zbog svojih pogrešnih predstava i kojem preti ludilo.

Mnogo modernih žena je takvo. Žene imaju obavezu da se pertvaraju da su nešto što nisu, da izigravaju, na primer, velike kurtizane, da lažiraju svoje ličnosti. Na ivici su neuroze. Saosećam sa takvim ženama. One me zanimaju više od uravnotežene domaćice i majke. Postoje, naravno, žene koje me još više zanimaju, one koje su istinite i nezavisne, koje rade i stvaraju.

Nijedan od vaših ženskih likova nije imun na ljubav. Volite elemente romantike.

Ljubav je velika privilegija. Prava ljubav, koja je vrlo retka, obogaćuje život muškaraca i žena koji je dožive.

U Vašim romanima izgleda da su žene – mislim na Fransoaz iz Došla je da ostane i En u Mandarinima – te koje je najčešće doživljavaju.

Razlog za to je, uprkos svemu, što žene daju više sebe u ljubavi, jer većina njih nema mnogo toga čemu bi se prepustile. Možda su i sposobnije za duboko saosećanje, što je osnova ljubavi. Možda je tako i zato što se ja lakše mogu projektovati u žene nego u muškarce. Moji ženski likovi su mnogo bogatiji od muških.

On je antiburžujski pisac kojeg buržoazija čita i divi mu se kao jednom od svojih proizvoda. Buržoazija ima monopol nad kulturom i misli da je rodila Sartra. U isto vreme ga i mrzi jer je napada.

Nikada niste stvorili nezavisan i zaista slobodan ženski lik koji na ovaj ili onaj način ilustruje teze iz Drugog pola. Zašto?

Prikazala sam žene kakve zaista jesu, kao podvojena ljudska bića, a ne onakve kakve bi trebale biti.

Nakon svog dugog romana Mandarini, prestali ste da pišete prozu i počeli da radite na svojim memoarima. Koju od ove dve književne forme preferirate?

Volim oboje. One nude različite vrste zadovoljstva i razočaranja. Pišući svoje memoare, osećala sam se veoma prijatno od toga što sam mogla da potkrepljujem stvari realnošću. S druge strane, kada neko iz dana u dan prati stvarnost, poput mene, postoje određene dubine, određene vrste mita i značenja koja se zanemaruju. U romanu se, međutim, mogu iskazati ti horizonti, ti prizvuci svakodnevnog života, ali postoji element fabrikacije koji je ipak uznemiravajuć. Treba težiti stvaranju bez fabrikovanja. Dugo sam želela da pričam o svom detinjstvu i mladosti. Sa njima sam održavala veoma duboke veze, ali ni u jednoj mojoj knjizi nije bilo ni traga od njih. Čak i pre nego što sam napisala svoj prvi roman, imala sam želju da obavim iskren razgovor. Bila je to vrlo emotivna, vrlo lična potreba. Posle Uspomena lepo vaspitane devojke bila sam nezadovoljna, a onda mi je palo na pamet da radim nešto drugo. Ali nisam mogla. Rekla sam sebi, „Borila sam se da budem slobodna. Šta sam uradila sa svojom slobodom, u šta se ona pretvorila?“ Napisala sam nastavak koji je pratio moj život od dvadeset pete godine do sadašnjosti, od Najboljih godina do Moć stvari.

Na sastanku pisaca u Formentoru pre nekoliko godina, Karlo Levi opisao je vaše memoare Najbolje godine kao „veliku ljubavnu priču veka“. Sartr se tu prvi put pojavio kao ljudsko biće. Otkrili ste Sartra koji nije pravilno shvaćen, čoveka koji se veoma razlikuje od Sartra iz legende.

Uradila sam to namerno. On nije želeo da pišem o njemu. Na kraju, kada je video kako sam govorila o njemu, dao mi je odrešene ruke.

Po vašem mišljenju, zašto, uprkos reputaciji koju ima dvadeset godina, pisac Sartr ostaje neshvaćen i kritičari ga i dalje jako napadaju?

Iz političkih razloga. Sartr je čovek koji se nasilno suprotstavio klasi u kojoj je rođen i koja ga zbog toga smatra izdajnikom. Ali to je klasa koja ima novac i koja kupuje knjige. Sartrova situacija je paradoksalna. On je antiburžujski pisac kojeg buržoazija čita i divi mu se kao jednom od svojih proizvoda. Buržoazija ima monopol nad kulturom i misli da je rodila Sartra. U isto vreme ga i mrzi jer je napada.

U intervjuu sa Hemingvejem za The Paris Review, on kaže: „Sve u šta možete biti sigurni, kod politički orijentisano pisca, jeste da, ako bi trebalo da njegovo delo potraje, morati da preskočite politiku kada ga čitate.“ Naravno, ne slažete se. Da li i dalje verujete u „obavezivanje“?

Hemingvej je bio upravo ona vrsta pisca koji nikada nije želeo da se obaveže. Znam da je bio umešan u Španski građanski rat, ali kao novinar. Hemingvej se nikada nije suštinski obavezivao, jer je mislio da je u književnosti večno ono što nije prevaziđeno, što nije obavezano. Ne slažem se. U slučaju mnogih pisaca, sviđaju mi se ili ne upravo zbog njihovog političkog stava. Nema mnogo pisaca iz minulih vremena u čijem radu se vidi obavezanost. I premda se Rusoov Društveni ugovor čita sa strašću, kao i njegove Ispovesti, Novu Eloiza se više uopšte ne čita.

Kada sam bila mlada, imala sam nadu i pogled na život kakav svi kulturni ljudi i buržujski optimisti ohrabruju da se ima, i zbog kojih me moji čitaoci optužuju da ih ne ohrabrujem da ih imaju.

Čini se da je procvat egzistencijalizma bio period od kraja rata do 1952. godine. Trenutno je u modi „novi roman“; i takvi pisci kao Pjer Drije la Rošel (Pierre Drieu la Rochelle) i Rože Nimje (Roger Nimier).

U Francuskoj sigurno postoji povratak desnici. “Novi roman” sam po sebi nije reakcionaran, kao ni njegovi autori. Onaj koji im je naklonjen može reći da oni želi da ukinu određene buržujske konvencije. Ovi pisci nisu uznemiravajući. Degolizam nas dugoročno vraća u petenizam i za očekivati je da se kolaboracionisti poput la Rošela i ekstremni reakcionari poput Nimjea ponovo visoko cene. Buržoazija ponovo pokazuje svoje pravo lice – to jest, lice reakcionarne klase. Pogledajte uspeh Sartrove autobiografije Reči. Treba napomenuti nekoliko stvari. Možda je to njegova, neću reći najbolja, ali jedna od najboljih knjiga. U svakom slučaju, to je izvrsna knjiga, uzbudljiv prikaz virtuoznosti, neverovatno napisano delo. U isto vreme, razlog što je postigla takav uspeh je taj što je to knjiga u kojoj nema “obavezanosti”. Kada kritičari kažu da je to njegova najbolja knjiga, zajedno sa Mučninom, treba imati na umu da je Mučnina rano delo, delo bez privrženosti i da ga lakše prihvataju i levi i desni, za razliku od njegovih drama. Ista stvar se dogodila meni sa Uspomenama lepo vaspitane devojke. Buržujke su bile oduševljene prepoznavanjem vlastite mladosti u toj knjizi. Negodovanje je otpočelo sa Najboljim godinama, a nastavilo se sa Moći stvari. Razlaz je vrlo jasan, vrlo oštar.

Poslednji deo Moći stvari posvećen je Alžirskom ratu, na koji ste, čini se, reagovali vrlo lično.

Osećala sam i razmišljala o stvarima na politički način, ali nikada se nisam bavila političkim delovanjem. Čitav poslednji deo Moći stvari bavi se ratom. A to se čini anahronim u Francuskoj koja se više ne bavi tim ratom.

Zar niste shvatili da su ljudi morali neminovno da ga zaborave?

Iz tog odeljka sam izbacila mnogo stranica. Stoga sam shvatila da će biti anahron. S druge strane, apsolutno sam želela da razgovaram o tome i zaprepašćena sam time što su ga ljudi zaboravili u tolikoj meri. Da li ste gledali film La Belle Vie mladog reditelja Roberta Enrika? Ljudi su zapanjeni jer film prikazuje Alžirski rat. Klod Moriak (Claude Mauriac) je za Le Figaro Litteraire napisao: „Zašto nam se padobranci pokazuju na javnim trgovima? To nije životna realnost.” Ali jeste. Nekada sam ih viđala svakog dana sa Sartrovog prozora u četvrti Sen Žermen de Pre. Ljudi su zaboravili. Hteli su da zaborave. Želeli su da zaborave svoje uspomene. To je razlog zašto, suprotno onome što sam očekivala, nisam napadnuta zbog onoga što sam rekla o Alžirskom ratu, već zbog onoga što sam rekla o starosti i smrti. Što se tiče Alžirskog rata, svi Francuzi su sada uvereni da se on nikada nije dogodio, da niko nije bio mučen i da su, ukoliko je i bilo mučenja, oni uvek bili protiv njega.

Što se tiče Beketa, način na koji on ističe mračnu stranu života je predivan. Međutim, njegovo je uverenje da je život mračan i da je samo takav.

Na kraju Moći stvari kažete: „Dok se sa nevericom osvrćem na lakovernost te adolescencije, zapanjena sam kad vidim kako sam nasamarena.“ Ova opaska kao da je izazvala najrazličitije nesporazume.

Ljudi – posebno neprijatelji – pokušali su to da protumače tako da je moj život promašaj, bilo zato što priznajem činjenicu da sam pogrešila na političkom nivou, bilo zato što priznajem da nakon svega žena ipak treba da ima decu, itd. Svako ko pažljivo pročita moju knjigu može da vidi da kažem sasvim suprotno, da ne zavidim nikome, da sam savršeno zadovoljna time kakav mi je bio život, da sam ispunila sva svoja obećanja koja sam dala sebi i posledično da mogu svoj život da ponovo proživim ne bih ga proživela drugačije. Nikad se nisam pokajala što nisam imala decu i jedino što sam želela jeste da pišem.

Zašto sam onda „nasamarena“? Kad neko ima egzistencijalistički pogled na svet, kao što je moj, paradoks ljudskog života je upravo to što se pokušava biti i, dugoročno gledano, samo postojati. Zbog ove diskrepancije se događa da, kada ste sve uložili u to da budete – i na način na koji uvek pravite planove, čak i kada zapravo znate da nećete uspeti u bivstvovanju – kada se okrenete i osvrnete na svoj život, vidite da ste jednostavno egzistirali. Drugim rečima, život nije iza vas kao čvrsta stvar, poput života boga (onako kako je zamišljen, odnosno kao nešto nemoguće). Vaš život je jednostavno ljudski život.

Tako da bi se moglo reći, kao što je Alen rekao, i veoma mi je draga ta opaska: „Ništa nam nije obećano.“ U jednom smislu, to je istina. U drugom nije. Jer buržujskom dečaku ili devojčici kojima se daje određena kultura zapravo se obećavaju stvari. Mislim da svako ko je imao težak život dok je bio mlad neće u kasnijim godinama reći da je „nasamaren“. Ali kada kažem da sam nasamarena, mislim na sedamnaestogodišnju devojčicu koja je sanjala u zemlji blizu grma leske o tome šta će kasnije raditi u svom životu. Radila sam sve što sam želela, pisala knjige, učila o stvarima, ali svejedno sam bila prevarena, jer nikada nije bilo ničeg više osim toga. Postoje i Malarmeovi stihovi o „parfemu tuge koji ostaje u srcu“, zaboravila sam kako tačno idu. Imala sam ono što sam želela i, kad je sve već rečeno i urađeno, ono što je neko želeo uvek je nešto drugo. Jedna psihoanalitičarka napisala mi je vrlo inteligentno pismo u kojem je rekla da „u krajnjem slučaju, želje uvek prevazilaze cilj želje“. Činjenica je da sam imala sve što sam želela, ali ono „daleko iza“, koje je uključeno u samu želju, ne postiže se kada je želja ispunjena. Kada sam bila mlada, imala sam nadu i pogled na život kakav svi kulturni ljudi i buržujski optimisti ohrabruju da se ima, i zbog kojih me moji čitaoci optužuju da ih ne ohrabrujem da ih imaju. Na to sam mislila i nisam se pokajala ni zbog čega što sam uradila ili mislila.

Neki ljudi misle da je u osnovi Vaših dela čežnja za Bogom.

Ne. Sartr i ja smo uvek govorili da to što postoji želja za bivanjem ne znači da ona korespondira sa bilo kojom stvarnošću. Upravo to je Kant rekao na intelektualnom nivou. Činjenica da se veruje u uzročnosti nije razlog za verovanje da postoji vrhovni uzrok. Činjenica da čovek ima želju da bude ne znači da može ikada dostići biće ili čak da je to biće mogući pojam, u svakom slučaju biće koje je odraz i istovremeno postojanje. Postoji sinteza postojanja i bića koja je nemoguća. Sartr i ja smo ga uvek odbijali, a ovo odbijanje leži u osnovi našeg razmišljanja. U čoveku postoji praznina, pa čak i njegova dostignuća imaju tu prazninu. To je sve. Ne mislim da nisam postigla ono što sam želela, već da dostignuće nikada nije ono što ljudi misle da jeste. Dalje, u tome postoji naivni ili snobovski aspekt, jer ljudi zamišljaju da ako ste uspeli na društvenom nivou, morate biti savršeno zadovoljni ljudskim stanjem uopšte. Ali to nije slučaj.

„Nasamarena sam“ podrazumeva i nešto drugo – naime, taj život me je naterao da otkrijem svet kakav jeste, to jest svet patnje i ugnjetavanja, pothranjenosti većine ljudi, stvari koje nisam znala kada sam bila mlada i kada sam zamišljala da otkrivanje sveta znači otkrivanje nečeg lepog. I u tom pogledu me je prevarila buržujska kultura, i zato ne želim da doprinosim prevari drugih, pa stoga kažem da sam nasamarena, tako da drugi ne bi bili nasamareni. To je takođe društveni vid problema. Ukratko, nesreću sveta sam otkrivala malo po malo, pa sve više i više, i konačno, pre svega, osetila sam je u vezi sa Alžirskim ratom i kada sam putovala.

Neki kritičari i čitaoci osećaju da ste o starosti govorili na neprijatan način.

Mnogima se nije svidelo ono što sam rekla, jer žele da veruju da su svi periodi života divni, da su deca nevina, da su svi mladenci srećni, da su svi stari ljudi spokojni. Ceo život sam se bunila protiv takvih shvatanja i nema sumnje u činjenicu da trenutak, koji za mene nije starost, već početak starosti, predstavlja – čak i ako neko ima sve resurse koje želi, naklonost, posao koji treba obaviti – predstavlja promenu u nečijem postojanju, promenu koja se manifestuje gubitkom velikog broja stvari. Ako nekome nije žao što ih gubi, to je zato što ih nije ni voleo. Mislim da su ljudi koji previše lako slave starost ili smrt ljudi koji zaista ne vole život. Naravno, u današnjoj Francuskoj morate reći da je sve u redu, da je sve lepo, uključujući i smrt.

Beket je intenzivno osetio nasamarenost ljudskog stanja. Da li Vas on zanima više od ostalih „novih romanopisaca“?

Svakako. Sva poigravanja vremenom koja se mogu naći u „novom romanu“ mogu se naći i kod Folknera. On je bio onaj koji ih je naučio kako se to radi, i po mom mišljenju on je taj koji to najbolje radi. Što se tiče Beketa, način na koji on ističe mračnu stranu života je predivan. Međutim, njegovo je uverenje da je život mračan i da je samo takav. I ja sam uverena da je život mračan, a istovremeno volim život. Ali čini se da mu je to ubeđenje sve pokvarilo. Kad je to sve što imate da kažete, ne postoji pedeset načina za to, i shvatila sam da su mnoga njegova dela samo ponavljanje onoga što je ranije rekao. Kraj igre je ponavljanje Čekajući Godoa, samo slabije.

Ima li mnogo savremenih francuskih pisaca i spisateljica koji Vas interesuju?

Malo. Dobijam puno rukopisa, a ono što me nervira jeste što su gotovo uvek loši. Trenutno sam veoma uzbuđena zbog Violet Ledjuk (Violette Leduc). Prvi put je objavljena 1946. u Collection Espoir, koju je uredio Kami. Kritičari su je hvalili do neba. Sartru, Ženeu i Žuandou (Jouhandeau) se jako svidela. Nikad se nije naročito prodavala. Nedavno je objavila sjajnu autobiografiju pod nazivom Kopile, čiji je početak objavljen u časopisu Les Temps Modernes, gde je Sartr glavni urednik. Predgovor za knjigu napisala sam ja, jer sam smatrala da je ona jedna od potcenjenijih posleratnih francuskih spisateljica. Trenutno postiže sjajan uspeh u Francuskoj.

A kako sebe kotirate među savremenim piscima i spisateljicama?

Ne znam. Šta se tu ocenjuje? Buka, tišina, naslednici, broj čitalaca, manjak čitalaca, važnost u datom trenutku? Mislim da će me ljudi čitati neko vreme. To mi barem kažu moji čitaoci i čitateljke. Pružila sam nešto doprinosa raspravi o ženskim problemima. Znam da jesam iz pisama koja primam. Što se tiče književnog kvaliteta mog dela, u strogom smislu te reči, nemam ni najblažu predstavu.

Prvi deo teksta možete pročitati ovde.
Izvor: theparisreview.org
Prevod: Danilo Lučić

(Pročitajte i tekst o tome zašto je Simon de Bovoar smatrala da je sreća naša moralna obaveza i pismo koje je Žan Pol Sartr uputio švedskoj Akademiji nakon proglašenja za dobitnika Nobelove nagrade za književnost.)

 

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: