Ričard Prajs: Ne volim da pišem. Prosto ne volim Romanopisac i scenarista TV serije “Žica” Ričard Prajs govori o novom romanu, razlikama u pisanju knjiga i scenarija, knjigama koje su ga formirale…

Ričard Prajs foto: Youtube / The 92nd Street Y New York

Ričard Prajs (75) je scenarista i pisac među čijim knjigama su i Dileri (Clockers), 600 stranica dug ep o ratu protiv droga koji je Spajk Li preneo na film, a tom knjigom inspirisana je i HBO-ova krimi drama Žica (The Wire), gde je Prajs i koscenarista. Majkl Šabon nazvao ga je “jednim od najboljih pisaca dijaloga u istoriji američke književnosti”. Rođen i odrastao u Bronksu, živi u Harlemu – mestu radnje njegovog novog romana Lazar (Lazarus Man) – u kojem se putevi četvoro neznanaca ukrštaju nakon urušavanja stambene zgrade.

U izrazima zahvalnosti na kraju knjige spominje se njeno “neverovatno dugo sazrevanje…”

Ugovor za pisanje ovoga potpisao sam pre 17 godina; da je to tad bila beba, danas bi se upisivala na koledž. Upravo sam bio napisao Lush Life, neku vrstu panorame Louer Ist Sajda na Menhetnu i hteo sam da uradim isto sa Harlemom, ali tada samo što sam se tamo preselio. Njujork je grad od 1.000 gradova – preseli se pet blokova, već si u nekom drugačijem gradu – tako da sam morao tu da proživim neko vreme ne bih li mu uhvatio nijanse. Plus, bio sam u novoj vezi i potrajalo je oko dve godine dok se nisam skrasio; znate, nije to samo ustani, piši, spavaj, ustani, piši, spavaj. A i bila mi je potrebna lova – ne možete živeti od tantijema od romana – tako da sam radio TV serije.

Pored toga, iskreno, plašio sam se: ja sam beli pisac u vreme kada su ljudi jako osetljivi na to ko o kome piše priče. Kad sam pisao Dilere nije bilo tog politizovanja jezika; ceo svet postao je hiperosvešćen, što je verovatno dobra stvar.

Šta vas je privuklo 2008. godini kao vremenu radnje?

Potreba da premostim sve to. Nisam hteo da pišem o Trampu, nisam hteo da pišem o Obami; samo bih ponavljao ono što svi već znaju.

Zašto u fokusu nije kriminal, kao u vašim ostalim romanima?

Te knjige bile su knjige-bazuke pune ljudi koji vilene. Bilo je, kao, uspori malo, čoveče, sad sam stariji, ne mogu toliko da jurim; srećan sam kad mogu uopšte i da potrčim! Došao sam do toda da imam zločin na sredini knjige jer sam pokušavao da pišem panoramski, a istraga zločina uključuje ljude iz svih miljea i slojeva društva. U ovoj knjizi nisam hteo da se bavim pandurima i pljačkašima; urušavanje zgrade bio je još jedan način da se napravi poprečni presek. Opušteniji je. Nakarikalo mi se još mnogo toga u životu od 2008. Objavljivanje romana više nije pitanje života i smrti.

A nekada je bilo?

Dileri su me prestravljivali zbog ambicioznosti celog poduhvata. Referentni okvir za prva četiri romana koje sam napisao pre toga bio sam, u suštini, ja sam, i do četvrtog [The Breaks, 1983] sam već i samom sebi dosadio. Osam godina pisao sam za film i televiziju. I onda, u jeku doba kreka, provodio sam vreme u bloku sa socijalnim stanovima u Nju Džersiju, spolja veoma sličnom onom u kom sam odrastao. Bio sam navučen na kokain: kao, pripadnici srednje klase koji šmrču kokain 1980-ih, ali me je to i dalje proganjalo – i dalje me proganja – a taj krek bio je deset puta veće ludilo. Kokain je postao Satana od krvi i mesa.

Između siromaštva i zavisnosti koju sam video [u kraju sa socijalnim stanovima] i sveta koji sam video vozikajući se na zadnjem sedištu policijskog automobile [u svrhu istraživanja], konačno sam hteo da napišem nešto i to je bilo suviše kompleksno za scenario. Pomislio sam: okej, vraćam se romanima. Razlika je u tome što sam sad izostavio sebe.

Da li vam je, što ste duže radili, postajalo lakše da pišete?

Svaka knjižara trebalo bi da bude u krvi do kolena zbog onoga kroz šta prolaze pisci. Neki nemaju problema, ali rekao bih da većina ima. Ne volim da pišem. Prosto ne volim – previše je teskobno, previše je naknadne samokritike, previše uzrujavanja.

Da li isto to važi i za scenarija?

Scenario je predavanje ega. To je 120 strana stikera poređanih u obliku piramide sa X brojem likova u njenoj osnovi koji za dva sata treba da dođu do mesta s kog nema povratka; nema opisa, pripovedačkog glasa, samo “on radi ovo”, “ona kaže ovo”, “noć”, “dan”. Ispočetka su me tražili da pišem scenarija jer su moji dijalozi bili atraktivni za Holivud, ali u scenarijima dijalog nije ništa. Možete da napišete najbuđavije replike, a glumac će prosto prokljuviti kako da ih izgovori. Kad pišete roman, onda ste vi i studio, i režiser, i glumac. Na kraju krajeva, radije bih to radio, ali kad pišem roman, želim da pišem scenario, a kad pišem scenarija, onda sam u fazonu: “Dođavola, mrzim ovo sranje, bolje da pišem roman!”

Kažite nam šta čitate u poslednje vreme.

Dajte mi staru dobru prvorazrednu žanrovsku knjigu i ja sam srećan; ne želim da naučim nove vidove postojanja, ili novi način da se ispriča priča. Upravo sam otkrio poluzaboravljenog pisca horora Roberta Ejkmana. Jako je dobar zato što je veoma posredan: nikada ne vidite ono što izaziva sav užas i pakao, a dobar mu je i razgovorni pripovedni stil.

Kakve knjige su vas prvo inspirisale?

U srednjoj školi mnogo urbanog štiva –Dečak u obećanoj zemlji (Manchild in the Promised Land) Kloda Brauna, Niz ove opake ulice (Down These Mean Streets), to sam morao da čitam jer skoro ništa od dela [predavanih] u sistemu njujorških državnih škola nije se odigravalo u urbanom okruženju. Fikcija o društvenim temama bila je dobra za klinca koji je hteo da proždire priče o svetu nalik njegovom, ali se posle nekog vremena to previše istupelo. Onda sam pročitao Poslednje skretanje za Bruklin Hjuberta Selbija; bio je to isti taj svet, ali zaražen džezom.    

Nešto u tom romanu potaklo je ritmove mojih instinkta o tome kako bih voleo da pišem. Dijalog koji peva; rečenice koje vas pokreću: “Odakle je ovaj svet nastao ovakav?”

Na čemu sada radite?

Na TV pilotima. Jedan je o spasiocima – ja ne umem da preplivam ni kadu – a drugi o program za kadete policije Los Anđelesa, gde su ti 15-ogodišnji klinci shvatili kako da kradu policijska kola i vozikali su se mesecima sve dok se nisu sudarili jedan s drugim. Moram da provedem dosta vremena intervjuišući ljude, ali to je važna stvar koju sam naučio na svom prvom scenariju, Boja novca (1986). Nisam znao ništa o bilijaru, ali sam izašao, upoznao sam se sa igračima bilijara i otkrio sam da ne morate da imate doktorat iz nameštaljki igre da biste ih izmišljali. Jednostavno morate da znate onoliko koliko treba. To me je pripremilo za Dilere. Ne moram da znam kako da prošvercujem 7.000 kila kokaina sa Kube u Majami; samo hoću da znam o čemu usput ćaskaju.

Piše: Entoni Kamins
Izvor: Gardijan
Preveo: Matija Jovandić

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: