Rabidranat Tagore i uzdizanje indijske književnosti Rabidranat Tagore imao je veliki značaj u uzdizanju indijskog umetničkog, intelektualnog i nacionalnog identiteta, ali i identiteta individua.

Pre nekoliko meseci, komšija me je pitao: “Jel vi u Indiji imate krevete?” Prošle nedelje, prijatelj me pita, iako cirke i u šali: “Jel si jeo neki ljuti kari za večeru pre nego što si došao?” Da li ovi primeri, među mnogim drugim, otkrivaju simptomatičnu zapadnjačku percepciju Indije koju određuju ekstremi – siromaštvo, začinjena hrana, idolatrija i prvaci kriketa? Da li je kulturološki Indija samo mahnita kolekcija boja i bolivudskih melodrama? Da li se održava kolonijalni mamurluk koji Indiju određuje kao egzotičnu naseobinu očaravajućeg dalekog Istoka? Da li su zato u oktobru 2016. i New York Times i The Guardian zaboravili na bengalskog pisca koji je za književnost značajan isto kao Džojs, Eliot ili Prust, kada su Boba Dilana opisivali kao prvog “tekstopisca koji je dobio Nobelovu nagradu za književnost?”

U pitanju je antikolonijalista Rabidranat Tagore, s poštovanjem od strane njegovih obožavalaca i moje bengalske porodice prozvan “Bardom Bengala”. On je 1913. bio prvi dobitnik pomenute nagrade koji nije bio Evropljanin, za svoju zbirku pesama Gitanjali, i kao takav stekao je uzvišen status u mojoj zemlji. Dok hodate užurbanim ulicama Kolkate, njegova poezija se čuje na svakoj većoj saobraćajnoj raskrsnici, kao iz pandala (hramovi, prim. prev.). Njegov lik i reči videće odštampane na plakatima iza uličnih preprodavaca lažne Nike odeće, kao i u većini bengalskih domaćinstava, gde se njegov portret nalazi rame uz rame sa statuama Ganeša i Šive, u sveprisutnim molitvenim sobama puja.

Naslov njegove zbirke pesama Gitanjali sastavljen je od dve bengalske reči – geet (pesma) i anjali (darovi), pa se stoga doslovno prevodi kao “darovi pesama”. Tagori se pripisuje da je napisao preko dve hiljade muzičkih pesama, u poređenju sa 500 koliko ih je napravio Dilan. Tagorine geete obuhvataju sve od molitvenih pesama do bengalske narodne muzike, i uticale su na mnoge svirače saroda, kao što je Amdžad Ali Kan, a pomogle su da se uobliči i nacionalna himna Indije, Bangladeša i Šri Lanke i bile su inspiracija indijskom filozofu Svami Vivekanandi, ključnoj figuri u upoznavanju Zapada za jogom.

Tagorin uticaj određuje ga kao ne samo književnu figuru, već i nacionalni simbol, i poput Losona, Džojsa ili Vitmena, on je otelotvorenje indijske ideje o njoj samoj, i njenoj kulturnoj i intelektualnoj nezavisnosti. Odrastajući u Australiji, i uprkos tome što sam na polici za knjige u kući uvek imao četiri različita primerka Gitanjalia još od kad sam bio dete, Tagorea sam otkrio tek u svojim kasnim tinejdžerskim godinama. Imajući to u vidu, mislim da se osećam slično kao i moje kolege koje nisu iz Indije kada je u pitanju ezoterična priroda Tagorine duhovnosti, mada njegova briljatnost počiva u višeznačnoj prirodi njegovog pisanja:

navodnizi-za-glifOnaj koga okružujem svojim imenom jeca u ovoj tamnici.
Zauvek sam uposlen izgradnjom ovog zida unaokolo;
I dok se ovaj zid uspinje u nebo dan za danom ja gubim iz vida svoje pravo biće u njegovoj mračnoj senci. (Pesma 17)

Očigledno ova strofa ima religioznu konotaciju, opisujući bol koji dolazi od udaljavanja od boga putem uznemiravajućih slika ograđivanja i zarobljavanja. Pa ipak, iz jedne nereligiozne perspektive, mračna senka predstavlja moja sopstvena maglovita osećanja u vezi sa tim što sam Indijac u savremenom australijskom društvu, i pokušavam da nađem ravnotežu između individualizma i asimilacije – što je teško kada mi fejzbuk izbacuje fotografije sa Sarinog 21. rođendana sa temom Bolivuda, gde svi prisutni imaju iscrtane spojene obrve, ljube se u turbane i nose bindise (tzv. “kari tačke”) na čelima.

Ovakva iskustva naglašavaju poteškoće sa kojima se prihvatanje Tagoreovog dela suočavalo kod kolonijalne publike, i ona takođe dodaju prizvuk ironije terminu “postkolonijalno”. Da li je to samo jedno prividno obeležje vremena koje želi da prikrije perpetuaciju jezičke i kulturne opresije? Da li bih se zato ja ućutao kada god su moji roditelji pričali hindi u javnosti, jer se sećam kako su moji vršnjaci i srednje škole ismevali taj jezik najekstremnijim indijskim akcentom, klateći vratolomno glavama?

Albert Ajnštajn i Rabidranat Tagore
Albert Ajnštajn i Rabidranat Tagore

Tagorina postignuća takođe ukazuju na potencijal jezika i, još specifičnije, prevoda da razmontira sistem opresije i da pruži portret indijske književnosti, kulture i njenog naroda, u smislu posedovanja važne uloge u globalnom društvu. Tagore je sam preveo Gitanjali na engleski kako bi Zapadu olakšao pružanje uvida u njega, a čineći tako predstavio je intrigantni ulaz u ono što Meri Luiz Prat zove “zona kontakta – prostor kolonijalnih susreta transkulturalizma”. Iako je napisana dok je Indija bila okupirana od strane Britanskog radža, Gitanjali je primer jezičkog i tematskog balansa koji indijski pisci i danas žele da postignu pružanjem svojih radova zapadnjačkoj publici. U Tagorinom slučaju, zona kontakta je ono što je želelo izmirenje dispariteta Istoka i Zapada, od kojih je najznačajniji bio u teološkim perspektivama.

U svojoj biti, Gitanjali je zbirka pesama koja preispituje sintezu između meterijalizma i duhovnosti. Ove asocijacije Tagore postavlja kao konverzaciju, pišući u prvom licu i koristeći ispovedni stil kako bi ubedio u svoj intiman odnos sa tumijem (lični bog u bangla pesmama). Njegov rad je preplavljen slikama iz prirode, pticama, vodama, drvećem kao nečim prolaznim u svojoj suštini, ali i nečim što može biti sredstvom putem kojeg ja ostvaruje vezu sa tumijem:

navodnizi-za-glifZnam kako pevaš, moj gospodaru!
Zauvek te slušam u tihoj zadivljenosti. (Pesma 3)


Mej Sinkler je 1913. objavila članak u North American Review-u, jednom od prvih književnih magazina, gde je iznela tvrdnju da je blizak odnos sa bhaktijem (pobožnost i privrženost u hinduizmu) očigledno nekompatibilna sa “jazom koji zjapi između običnog srca transcedentnog bića” u zapadnjačkoj povezanosti čoveka  i boga. Tagore je shvatio ovo i suptilno zamenio tumi sa šekspirijanskim i biblijskim thou (ti), što verovatno umanjuje utešnu bliskost bhaktija. Ali ovaj element kolonijalnog komformiteta je ključan u unifikatorskoj kontakt zoni Pratove i predstavlja zanimljivu perspektivu u vezi sa potrebom za saglasnošću modernih kulturnih interakcija. Globalizacija zahteva interkulturalnu – obavezno dostupnu – razmenu ideja i informacija i Tagore ovo uspeva bez da umanjuje sredstva u svom radu i kreativnosti.

Prevodi koje je sam napisao nude zanimljive perspektive po pitanju transkulturalizma i, kako Džef Luis primećuje, njenu ulogu u “rasvetljavanju različitih gradijenata kulture i načina na koji društvene grupe prave i distribuiraju značenja”. Verujem da se u prevodima svojih pesama kojima je snabdevao kolonijalnu publiku Tagore buni protiv kolonijalnih restriktivnih očekivanja, iznoseći snažnu patriotsku ekspresiju svojih vrednosti kao indijskog pisca. (Naglašavam važnost reči pisac, oslobođene etničkog epiteta koji nosi sa sobom, zato što je Tagore bio slavljen zbog načina na koji je tretirao i nebesko i ovozemaljsko, što su teme koje nadmašuju etnografiju i geografiju.)

Uzdizanje Tagoreovog rada i Tagorea samog odigralo se veoma brzo. Indijsko društvo u Londonu najpre je objavilo Gitanjali 1912. godine, opremljenu Jejtsovim predgovorom punim poštovanja, a Tagore je oduševio Ezru Paunda, slikara Vilijama Rotenštajna i britanskog pesnika Tomasa Sturdža Mura, koji je i predložio Gitanjali Nobelovom komitetu. Njih je oduševio lirski i prijemčivi balans koji je Tagore postigao mešajući između proze i poezije, kao i “duboko osećajni, sveži i prelepi stihovi” njegovog dela; zanimljivo je što je inovatorski talenat takođe naveden u komitetovom objašnjenju Dilanove Nobelove nagrade, koji je primetio da je Dilan “stvorio novi poetički izraz unutar velike američke muzičke tradicije”. Tagoreovo delo je, kao i Dilanovo, pionirsko i univerzalno u pogledu tema i kreativnost i, iako ispevane pre jednog vega, još uvek su relevatne za književna istraživanja i za svako društvo koje želi da integriše mnogobrojne identitete, i za svaku individuu koja se bori sa pritiscima asimilacije i individualizmom. Moja omiljena pesma u Gitanjali bavi se ovim temama:

navodnizi-za-glifAli sećanje da ti mogu dati vode da ti utolim žeđ, vezaće se za moje srce i umotati ga u draž. Kasni su jutarnji sati, ptičije su pesme umorne, lišće nima šumi nad glavom i ja sedim i razmišljam, i razmišljam. (Pesma 54)

Za nekoga poput mene, Indo-australijanca/Australo-indijca čije znanje bengalskog se svodi na apni kemon achen (kako ste) i ashlam (zbogom), sa ograničenjem koje zahteva dosetljivost moje bake da mi prevede delove Gitanjalija sa engleskog na bengalski, u kombinaciji sa time što je najdalji domet mog religioznog iskustva kada pljesnem rukama u pseudo-molitivi pred Ganešom svaki put kad izlazim iz kuće, moje obožavanje ovih uvodnih redova jedne pesme je relativno nepouzdano. Pa ipak, ovaj kolonizovani i slobodni prevod sačuvao je pristupačnost u svojoj liričnosti; mogu da volim i da se povežem sa slikom ptica u prirodi, listovima nima i kasnim jutrom. Mogu da se povežem sa sledstveno cikličnom svakodnevicom punom maglovitih kontemplacija koje izazivaju Tagoreovi sintaksički prekidi koje stvara tako što tačke zamenjuje repetitivnim konjukcijama i što upotrebljava prvo lice jednine, čime Gitanjali određuje kao otvoren tekst, gde odnos između ja i ptica budi uspomene na sedenje u dvorištu sa bakom i dekom, pijuckanje čaja, dok nam konverzaciju prekidaju piskavi glasovi indijskih mina (ptice, prim. prev.), koje uzleću nad našim palmama.

Širina i uvid koji Gitanjali pruža skopčani su sa jednostavnim čudima prirode i sa sveprisutnošću spiritualnosti. Međutim, unutar ove bistrine počiva tihi alegorijski sentiment sa kojim je lako povezati se. Upravo je ta širina i dovela do Nobelove nagrade 1913, čime je Gitanjali mogao da umetnost prenese u sredstvo za ohrabrivanje potencijalne interkulturalne interakcije, pretpostavljajući uspehe pisaca kao što su Arundati Roj, Salman Ruždi, Vikram Set i Amitav Goš.

Ali, 30. maja 1919. Tagore se odrekao titule viteza, dve nedelje nakon masakra koji se odigrao u Džalianvala-baghu, kada je prema procenama 20.000 sika, koji su bili na verskom festival Vaisaki, okružila britanska vojska i otvorila desetominutnu vatru na njih. Neki izvori govore da je 1.500 ljudi ubijeno. Objašnjenje generala za ovaj genocide bilo je “kažnjavanje Indijaca za neposlušnost”. To je tematika o kojoj piše pakistansko-britanski autor Atiš Taser, opisujući osećanje “nebitnosti i neautentičnosti” koje je izazvano prinudom da se o svojoj zemlji piše samo onako “kako odgovara Zapadu”.

Tagoreova postignuća su me inspirisala da, kao Indo-australijanac, ostvarim potencijal da se izgradim kao individua, na svoj način, bez obožavanja simbola i čudnovatosti koje se pripisuju mom etnicitetu.

Tekst: Angat Roj
Prevod: Danilo Lučić
Izvor: overland.org.au

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: