Jelena Lengold: Umetničkih sloboda imamo onoliko koliko ih sami sebi damo Povod za ovaj intervju sa spisateljicom Jelenom Lengold jesu skorašnja dešavanja u vezi sa nagradom „Miroslav Antić“ koju dodeljuje Kulturni centra Novi Sad.

Kako iz ove perspektive, obavešteni da ste dobitnica nagrade Miroslav Antić i nedugo potom saznavši da je dodela te nagrade odložena, gledate na izjavu datu Danas-u o vlasti koja ponekad na kašičicu daje varljivo osećanje da se i mi nešto pitamo i koliko ste nakon ovoga revidirali stav o stepenu umetničkih i političkih sloboda? Mislite li da ste u svojoj oceni bili velikodušni ili ispunjeniji poverenjem u kakav-takav smisao nego što je realnost nalagala?

Uvek mi je bilo jasno da je to osećanje varljivo, i da su takvi trenuci kratkotrajni i prolazni. I, ako pažljivije pročitate ono što sam i ranije isticala u intervjuima, nikad nisam imala nikakve iluzije u vezi sa značajem umetnika u našem društvu, ali i u društvu uopšte. Ponekad nas zadesi neki lep trenutak, ali takav trenutak bude samo incident. Sve ostalo je puko bitisanje na margini. To je margina u svakom smislu, počev od tog pomenutog tretmana umetnika, do toga koliko su umetnici plaćeni za ono što rade. Pa ako hoćete, i margina koja nastupa posle umetnikove smrti, način na koji zaboravljamo i ne umemo da čuvamo vrednosti na kojima kultura našeg društva počiva. Tako da ne bih mogla reći da sam ikada bila ispunjena bilo kakvim poverenjem, naprotiv. Zbog toga ni ovo sada ne doživljavam kao neko posebno razočarenje. Meni je ovo, pre bi se moglo reći, zanimljivo, sociološki posmatrano, nego što doživljavam kao neku dramu. Ovo je čak pomalo i komično. Vlast koja brani svoje pozicije tako što zabranjuje jednu pesničku nagradu, jer joj pesnik nije po volji. Taj događaj je u stvari više uvreda za članove žirija, nego za mene lično. Uprava „Antićevih dana“ je zapravo svojim postupkom članovima žirija saopštila da njihova odluka nije podobna, i naprosto su je sklonili u stranu.

Što se tiče umetničkih sloboda, mi ih imamo tačno onoliko koliko ih sami sebi damo. Jedno je moja sloboda da pišem i govorim šta ja hoću. Sasvim je nešto drugo kako će država ili društvo na to reagovati. Postoje zemlje gde izvesni pisci ne samo da ne mogu da dobiju nagradu, već ne mogu ni da nađu izdavača, ili još drastičnije, idu u zatvor zbog svojih knjiga. Povremeno smo i mi ovde takva zemlja. Ali, to ne znači da taj pisac nema umetničku slobodu da bude ono što želi da bude. Umetničku slobodu vam ne može oduzeti bukvalno niko! Slično je i sa političkom slobodom. Sve ono što zavisi samo od mene, ja mogu uraditi u skladu sa svojim stavovima. Naravno, svaka sloboda ima svoju cenu. Kad se govori o umetničkim i političkim slobodama, obično se u stvari misli na plaćanje te cene. Ali bilo bi uputno razlikovati te dve stvari. Sloboda je jedno, a cena koja se za slobodu plaća je nešto sasvim drugo. Dakle, da, ja sam uvek osećala da imam slobodu, ali sam povremeno za tu slobodu plaćala i izvesnu cenu. I to vam je tako. To je uobičajen poredak stvari u autoritarnim režimima.

Šta je najznačajniji zaključak ili utisak koji čitalačka publika koja prati dinamiku (ne)nagrađivanja unutar našeg književnog polja može dobiti iz ovog slučaja, i kuda se dalje kreće od resantimana ili osećaja začuđenosti?

Iz tog, kako ste lepo rekli, resantimana (divna reč, a tako je retko koristimo!) mislim da nećemo krenuti nigde dalje. Mi smo društvo koje je bukvalno prezasićeno aferama i afericama. Ovo moje spada u aferičice. Pripada mi otprilike dva do tri dana medijske pažnje, a i to zbog toga što sam prisutna na društvenim mrežama, pa me zaborave malo sporije nego neke druge. Ali u suštini, ništa se tu neće ni desiti ni pomeriti. Osim što se možda možemo nadati da će svi ti manji i veći tektonski poremećaji u društvu u jednom trenutku rezultirati nečim, nekom erupcijom nezadovoljstva. Da li će se i kad će se to desiti, ja ne znam, ali mogu samo da se nadam. Mi već predugo živimo u nepravdama svake vrste. Mnogi ljudi žive u strahovima, u nemaštini, u neznanju, u strepnji, u bolovima, mnogi ljudi su ispunjeni ljutnjom i gnevom, mnogi su apatični ili depresivni, mnogi su bukvlano na rubu živaca. Sve se to kuva u jednom loncu. Doći će dan kada će taj lonac da prekipi. U tom smislu, moj aktuelni slučaj, samo je kap u tom loncu.

Postoji li adekvatan lični, umetnički, i odgovor kulturne javnosti na bezmalo apsurdan karakter ovakvih postupaka, i kakve odgovore planirate, očekujete, i priželjkujete?

To što nazivamo kulturnom javnošću, to je umrtvljeno i ućutkano kao i svaka druga javnost. Izaći će nekoliko novinskih tekstova, dva-tri intervjua. Šta može drugo da se desi u zemlji u kojoj ljudi nestaju i posle tri godine saznamo da su mrtvi? Šta će da se desi u zemlji u kojoj nijedno ubistvo nije rešeno? U kojoj ljudi ne uspevaju da odbrane poslednje drvo u svom parku, u kojoj nema načina da zabranite pornografske sadržaje iz dnevnih programa televizija sa nacionalnom frekvencijom. Bilo bi iluzorno očekivati da ova mrvica nepravde bude značajna u zemlji u kojoj takoreći više ništa osim nepravde nije preostalo. Mi svi visimo o koncu, bukvalno. Ovde su ljudi sluđeni u svakom smislu, koga tu može da zanima što neka pesnikinja nije dobila nagradu. Pa to skoro da ni mene samu ne zanima, doslovno imam toliko prečih briga od hirova raspojasanih naprednjaka. I stvarno, što bi to bilo bitno onom nekom čoveku koji živi nadomak rudnika i pada mu crna otrovna prašina po kući, po bašti, po svemu što ima. Ne očekujem ništa, ne priželjkujem ništa, osim da dođe trenutak kada će taj beskonačni niz nepravdi da izazove jednu zajedničku reakciju čitavog našeg naroda. Rasparčani, mali, simbolični protesti ne znače ništa, sa njima se veoma lako izbori ova vlast koja pod svojom kontrolom drži sve, i medije i policiju i propagandu i podzemlje.

Mislite li da je pojedincima koji se bave nagradama kao socioknjiževnim delokrugom u životu svakog stvaraoca, a koji su ujedno i u očevidnoj sprezi sa vladajućim strukturama, danas i ovde važnije nagrađivanje ili nenagrađivanje?

Ovi ljudi koji upravljaju našom zemljom uspeli su da uprljaju sve, pa i te nagrade. Recimo, nekad vam daju neku nagradu da bi vas kompromitovali, ili da bi je kasnije koristili kao neki argument protiv vas. A nekad se ponašaju sasvim suprotno, ne daju vam nagradu koju ste zaslužili, kao da čitava sudbina nacije zavisi od toga. Meni se desilo i jedno i drugo. Pre neku godinu sam za jedan svoj roman dobila Nagradu grada Beograda. Dodelio mi ju je relevantan književni žiri i ja sam se toj nagradi obradovala. Međutim, vrlo često iz takozvanih botovskih krugova čujem prozivku kako sam “dobila nagradu od Vesića”. I šta, sad bi trebalo svakom pojedinačnom zlonamernom plaćeniku da objašnjavam da niti Vesić dodeljuje tu nagradu, niti je on vlasnik nagrade, niti je vlasnik Beograda. Nagrada grada Beograda je postojala mnogo pre Vesića, i postojaće posle njega, a u međuvremenu su je dobili brojni ugledni pisci.

Za to vreme, politički i politikanski nivo komunikacije se prelio i u svet književnih nagrada. Gledamo tako već godinama neke svađe, recimo oko NIN-ove nagrade, iz godine u godinu skandali, čaršija se time naslađuje, a pisci zbog toga gube svoj ugled. I mi sami smo dakle doprineli tome da izgubimo poštovanje, a državne strukture su nas na raznorazne načine dovele u situaciju da se ponašamo kao da smo na borbama pasa, a ne u književnim kružocima.

Ahmatova u jednoj pesmi pominje oluju, i užareno grimizno nebo, aludirajući na nastupajuće staljinističke čistke. S tim u vezi, da li Vam je na trenutak kroz glavu prošla ironišuća misao o „mutnom nagoveštaju kiše” [naziv (ne)nagrađene knjige u izdanju Arhipelaga, prim.] koji je rikošetirao i vratio se autorki pesme nazad u život?

Kad tako posmatrate stvari, često možete da ustanovite da neki naslovi zaista u sebi sadrže apokrifna značenja. Recimo, moja knjiga “Vašarski mađioničar” je istinski izvela neku svoju magiju i promenila mnoge tokove u mojoj književnoj biografiji.

“Mutni nagoveštaj kiše” je napisan taman pre nego što je počelo ovo vreme rastanaka, strahova, smrti i samoće. U svemu tome, najmanji je problem što knjiga nije nagrađena. Mnogo je veći problem što nije bilo Sajma knjiga na kome bi se ona premijerno pojavila, što nisam srela duže od godinu dana svoje prijatelje pisce i što nismo imali sve one događaje koji već decenijama obeležavaju beogradsku jesen, zimu i proleće… Za nama je istinski jedno teško razdoblje, skoro da nema porodice koja nije izgubila barem nekog rođaka, poznanika ili prijatelja. Trebaće nam mnogo snage da se vratimo u normalu. A što se naslova tiče, ja znam već odavno da je pesnik u meni mudriji i sa mnogo više proročkih sposobnosti, nego što sam to ja izvan poezije. Ako je knjiga nešto i naslutila, način kako je to učinila će zauvek ostati njena tajna. Jer kao i sve najbolje stvari, i to nastaje nesvesno.

Pitanja: Jelena Nidžović
Fotografija: Radmila Vankoska

(Pročitajte ovde i jedan stariji intevju sa Jelenom Lengold koji je dala našem portalu.)

 

 

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: