Harukijev džuboks (2): Muzika u svetu koji stvara Murakami

[dropcaps round=”no”]D[/dropcaps]re Dimura, muzičar i glumac, pisao je o muzici u delima Harukija Murakamija, o tome kakvu ulogu ona ima u prozi jednog od najpoznatijih svetskih pisaca. U prvom delu teksta Dimura se bavio knjigama „Slušaj muziku vetra“, a u nastavku, koji ovde prenosimo, romanima „Kafka na obali“ i „Avanture oko ovce“.

Kafka na obali (2002)

„Kafka na obali“ potpuno je izgrađen oko istoimene imaginarne pesme. Mogao bih da napišem ceo članak o korišćenju te pesme kao tropa u priči, ali u nadi da ću podstaći čitaoce „Flajpejpera“ da čitaju i istražuju sami, samo ću naznačiti Murakamijeve spoljne reference, one koje su u vezi sa muzikom koju poznajemo i volimo.

Postanje muzike i postanje života

Od stranice 110 u „Kafki na obali”, Murakami na skoro tri strane beleži razgovor glavnog lika, Kafke, i njegovog novog prijatelja, Ošime, o Šubertovoj Sonati za klavir u D-duru. Ova, kao i mnoge druge reference na muziku u njegovim delima, koristi se kao prilika za bolje razumevanje dubljih unutrašnjih stanja njegovih likova, ali i kao podloga piscu da razmotri lična osećanja o muzičkom delu.

Ošima objašnjava da uživa u slušanju Šuberta dok juri u svojoj friziranoj „mazdi mijati”. Pošto je hemofiličar (poremećaj koji sprečava zgrušavanje krvi, tako da mu čak i mala posekotina ugrožava život), lik koristi ovo delo kao metaforu za neizvesnost sopstvenog života. On objašnjava da niko nikada nije savršeno izveo ovo delo, jedno od najtežih dela čak i za virtuoza i da „određeni vidovi savršenstva mogu biti shvaćeni samo kao bezgranično gomilanje nesavršenog“.

Kao što je to slučaj sa mnogim Murakamijevim muzičkim injekcijama, ovde nam je dat deo neverovatnog uvida, ponuđen kroz reči izmišljenog lika, uz korišćenje muzike kao oruđa da se odgovori i da se postavljaju pitanja o postojanju dok čitamo. To je ona vrsta pasusa koja traži da budu označeni markerima u boji i beleškama na samolepljivom papiru za poruke, unose u dnevnik ili pismo starom prijatelju u tri ujutru:

Zato volim da slušam Šuberta dok vozim. Kao što rekoh, to je zato što su sva izvođenja nesavršena. Bujna, umetnička vrsta nesavršenosti podstiče ti svest, drži te opreznim. Ako slušam neko potpuno savršeno izvođenje potpuno savršenog dela dok vozim, mogao bih da poželim da zažmurim i umrem, upravo tada i tamo.

Muzika kao katalizator

U glavi 34 jedan sporedni lik, Hošino, skromni prevoznik umešan u avanturu veću od ovoga sveta, svraća u kafić u kojem vlasnik pušta Betovenov „Nadvojvodin trio“ (Klavirski trio, op. 97) na gramofonu.


Ovo delo postaje bojni poklič za Hošinovo putovanje od spolja ka unutra i zapitanosti o svom mestu u svetu. Murakami još jednom napreže mišiće, navodeći likove da raspravljaju o lepšim delovima Rubinštajn-Hajfec-Fojerman verzije i „strukturiranije, klasične, direktne verzije“, dok koristi kompoziciju kao gorivo za lika da istražuje svoju svest. Hošino sutradan kupuje primerak ovog dela sa police s popustima u prodavnici ploča.

Betovenovo delo, zajedno sa Hajdnovom kompozicijom koju mu je preporučio vlasnik radnje, vraća Hošina u detinjstvo, a dok razmišlja o tom delu svog života, vremenu na koje se nije dugo osvrtao, izvlači i ovaj lepi zaključak:

Sve dok sam bio živ, bio sam nešto. Bilo je baš tako. Ali negde usput se sve promenilo. Življenje me je pretvorilo u ništa.

Deprimirajuće? Pa, ne baš.

Ostavljajući svoj posao po strani da bi se upustio u nešto što je suštinski pusta potraga za nedostižnim, Hošino u tom trenutku odlučuje da prati put do neizvesnog kraja, nasuprot svojim ostalim dužnostima ili, tačnije, stvarima koje su mu se činile važnim pre nego što su mu nove okolnosti otvorile oči ka nečemu što nikad nije mogao ni da zamisli. To je nešto što ga ispunjava dajući mu novi smisao.

Rekao bih da svi možemo da se prisetimo trenutaka kada nam je umetnost podigla koprenu sa očiju. Nije neobično da muzika bude vozilo koje nas dovozi do samopouzdanja. Izražavanje ove snage u knjigama neverovatan je način da se upletu dva emocionalno najpotentnija izraza na planeti, jer muzika, dok tom liku oblikuje doživljaj takođe oblikuje i naš doživljaj.

Da ne odajemo mnogo, kako se priča primiče kraju, tako Hošino postaje neka vrsta nevoljkog heroja, dok „Nadvojvodin trio“ nastavlja da se pojavljuje u knjizi, pružajući čitaocu barometar Hošinovog razvoja. I ponovo je Murakami iskoristio muzički komad kao snažan katalizator za napredovanje narativnog toka.

Zvuci tišine

 

Ubrzo potom zatičemo Kafku kako zavučen u kolibu u planinama prolazi kroz svakodnevicu kontemplirajući o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Dok se bori sa pitanjima izazvanim napuštanjem i trudi se da izađe nakraj sa neizbežnim rovarenjima po svesti koja prate vikend beg u nedođiju, Kafka leže da spava, slušajući Prinsovu „Little Red Corvette“ na vokmenu…

Baterije su se istrošile usred „Little Red Corvette“, muzika nestaje kao da ju je progutalo živo blato. Skinem slušalice i slušam. Tišina, otkrivam, nešto je što zapravo možeš da čuješ.

Ovo je bremenita tvrdnja. Ne samo da doprinosi snazi pripovedanja u priči, nego i kao komentar o muzici u makro i mikrokosmosima naših života. Tišina je, mnogi ističu, jednak sastojak kvaliteta muzike kao i „muzika“ sama. To je prostor koji udahnjuje život i unosi dramatičnost u delo.

Pogledajte samo 4’ 33’’ Džona Kejdža, muzički komad bez zapisanih nota, gde pijanista sedi mirno za klavirom četiri minuta i trideset tri sekunde, dopuštajući da tonovi u prostoriji i zvuci publike stvaraju delo. Možda je to krajnost, to je užasno mnogo vremena. Ali bez ikakvog predaha, neprekidni šum zaposeda nam mozak, uši i sposobnost da vrednujemo nešto.

To je posebno tačno kada se proširi na ono kako danas slušamo muziku. Kroz istoriju je muzika, kao i mnoge stvari, postala mnogo dostupnija. U prošlosti su u muzici uživali samo buržuji ili zajednice u kojima bi određeni njeni pripadnici naučili narodne pesme i usmeno prenosili tradiciju pripovedanja i ispevavanja pesama. Čak i sa pojavom snimljene muzike, ploče su bile skupe, kao i uređaji potrebni za slušanje. Pošto je konkurencija dovela do pada cena, gramofoni su postali uobičajena stvar. Do šezdesetih, albumi su doneli ceo novi talas rok i pop muzike i time je otpočela promena do tada poznatog sveta. Pošto su i tranzistori postali široko dostupni, a FM radio počeo je da potiskuje AM talase, muzika je počela da ispunjava svaki kutak naših života. Tišina je postala nešto što više nismo razumeli, luksuz kakav nismo mogli da priuštimo, ali i nešto što je postalo sve neprijatnije. Pojavom kasetofona, vokmena, kasnije i ajpoda i striminga, snimljena muzika postala je toliko dostupna da je istovremeno i potpuno devalvirana.


Muzika je svuda. Ima je na TV-u, u filmovima, u prodavnicama, na radiju i u pozadini svakog medija koji koristimo. Za mnoge, muzika je jednostavno isto što i tapete.

Ali suština je u tome da postoji siva zona između dostupnosti i značaja. Nešto se smatra posebnim ako je objavljeno u ograničenom tiražu, a hrabrosti da se pusti tišina u našu svakodnevicu sve je manje. Nešto tako duboko kao tišina često se previđa, posebno među kreativcima koji neprekidno traže stimulaciju.

Nemam ništa protiv toga što je muzika toliko dostupna, zapravo bi upravo tako i trebalo da bude, deo prirodne evolucije je davanje informacija ljudima, pošto je ranije bila dostupna samo privilegovanima. Kad smo kod toga, takvo bombardovanje često nas vodi ka tome da zaboravimo šta slušamo, a posledica je da nam to otežava da uživamo u odsustvu svega toga. Možda bismo mogli da preuzmemo repliku od Kafke i pustimo da nam se baterije ponekad istroše, možda bismo uvideli da po povratku iz tišine slušamo nešto sasvim novo.

Avantura oko ovce (1982)

Murakami priznaje da je u mladosti vežbao klavir, ali da nikada nije postao vešt muzičar. Brojni su i momenti o vežbanju, talentu i veštini lika (ili nemanja veštine) da svira instrument, uglavnom gitaru, u njegovim pričama.
U knjizi „Avantura oko ovce“, na strani 320, Murakami detaljno iznosi razgovor između istog neimenovanog glavnog lika iz knjige „Slušaj pesmu vetra“ i tajanstvenog lika, poznatog samo kao „Čovek-ovca“.

– Svirao si gitaru – rekao je Čovek-ovca sa zanimanjem. – Mi isto volimo muziku. Ali ipak ne umem da sviram na instrumentima.
– Ne umem ni ja. Nisam svirao skoro deset godina.
– U redu je to, ajde, odsviraj mi nešto.
Nisam želeo da sputavam duh Čoveka-ovce, tako da sam svirao melodiju za „Air Man Special“, sklepanu od jednog napeva i improvizacije, a onda sam se izgubio u brojanju taktova i na kraju sam bacio peškir predajući se.
– Dobar si – rekao je Čovek Ovca sasvim ozbiljno. – Mora da je mnogo zabavno svirati instrument, je l’ da?
– Da, ako si dobar. Ali ako želiš da budeš dobar u tome, moraš da vežbaš uho. A kada si navežbao uho, onda te deprimira sopstveni način sviranja.
– Ma, daj, stvarno? – rekao je Čovek-ovca.

Ko je muzičar, tačno zna šta je pripovedač ovde pokušavao da kaže. Podseća me na nivo umetničkog razvoja koji muzički pedagog Entoni Velington naziva stanjem „osvešćenog neznanja“.
To je nivo na kojem postajemo svesni da nam je potrebno da unapredimo znanje i da odlučimo da radimo sve što je potrebno da bismo naučili. To je vrh, a u tom trenutku svi stojimo na dnu gledajući gore. A najbolje u tome je… Svaki umetnik, muzičar, sportista, intelektualac i zanatlija je bio tu, a osobe poput Harukija Murakamija pokazuju nam svakog dana da nikad nije kasno da počnete svoj uspon.

Izvor: flypaper.soundfly.com
prevod: M. Jovandić
foto: Pixabay

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu