Crvena boja u književnosti i na filmu: od Šekspira do Hičkoka Retko koja boja ima toliko semantičkih varijacija i simboličkog potencijala kao crvena, što je omogućavalo i književnim i filmskim stvaraocima da dočaraju najšire aspekte emocija i atmosfera.

Nedugo nakon početka drugog čina Makbeta, muž i žena postaju opsednuti bojama. Lejdi Makbet, koja zagleda svoje ruke neumornom marljivošću opsesivno-kompulzivne osobe, vidimo kako ih petnaest minuta pere. Njen muž je manje uveren u svrhovitost tog pranja ruku. “No, my hand will rather the multitudinous seas in incarnadine, making the green one red.”  (“Ne, pre će bojom krvi ruka ta / Bezbrojna mora sva da oboji, / Pa ne zelena, već crvena sva / Da budu ona.” Prepev: Velimir Živojinović).  Ova uporna mrlja je, naravno, krv, koja je prvobitno pripadala kralju Fajfa i dvojici njegovih lsugu, koje je Magbet ubio u nemilosrdnoj borbi za vlast.

Pa ipak, to nije doslovno krvav trag koliko je metafora za zločin koji je upravo počinio, a njegova supruga podržavala. Na kraju krajeva, par lako može da opere hemoglobin sapunom i vodom, ali njihove duše — kako Lejdi Makbet počinje da shvata — „nikada neće biti čiste“ ponovo.

TV & FILM GIFs — "All hail, Macbeth, thou shalt be king...

Crvena je trajni žig prestupa. Metafora datira barem iz Starog zaveta i još uvek je ukorenjena u svakodnevni jezik: biti uhvaćen crvenih ruku (red-handed) znači biti otkriven kao počinilac zločina. Ali crvena je takođe metafora za sve vrste psiholoških stanja. Obično se poistovećuje sa požudom, ljubavlju, stidom i besom – čak i sa samim emocijama. Postoji logika u toj vezi. Često razmišljamo o emocijama kao o nekoj vrsti toplote: govorimo o „usijanim ljutnjama“, „tinjajućim željama“ i „vatrenim temperamentima“; a ako ponekad zagospodare nama, kažu nam da se „ohladimo“.

U većini društava se takođe veruje da je crvena vrela, tako da uredno odgovara žarkim strastima duše. I toplina i crvenilo emocija su uzročno povezane sa krvlju. Kada smo besni, uzbuđeni ili posramljeni, mali kapilari oko lica, vrata i grudnog koša se šire, povećavajući dotok kiseonika u te oblasti, čineći nas toplijim i crvenijim.

Crvena, kako kaže umetnik Aniš Kapur jeste „boja izvrnuta naopako“. Kao naše emocije, i kao naša krv, ona izvire u nama, govoreći telu i o telu. Makbetovo morsko ime za boju — incarnadine  — potiče od latinske reči caro, meso, i povezano je sa „inkarnacijom“. Crvena je boja koja se pravi u telu, a ponekad i telo napravljeno bojom. Tokom vekova, pripisivan joj je ukus (obično voćni), miris (obično cvetni), zvuk (često trube), tekstura (obično vlažna) i temperatura (uvek vrela). U svom romanu Zovem se Crveno, objavljenom 1998. godine, Orhan Pamuk opisuje neke od sinestezijskih osobina crvene:

Kada bismo ga dodirnuli vrhom prsta, osetili bismo nešto između gvožđa i bakra. Kad bismo ga uzeli u dlan, peklo bi. Kada bismo ga probali, imalo bi pun ukus, kao usoljeno meso. Kad bismo ga uzeli među usne, napunilo bi nam usta. Kad bismo ga pomirisali, imalo bi miris konja. Da je cvet, mirisao bi na tratinčicu, a ne na crvenu ružu.

U Pamukovoj knjizi, crvena zapravo postaje lik od krvi i mesa. Ona govori sama za sebe, prepričava svoju autobiografiju, pa čak poseduje i upadljivu ličnost: prepotentna, razmetljiva, povremeno preosetljiva. “Tako sam srećna što sam crvena!” uzvikuje. „Vatrena sam. Ja sam jaka. Znam da me muškarci primećuju i da mi se ne može odoleti.”

Bajka Hansa Kristijana Andersena „Crvene cipele“ iz 1845. je parabola o takvoj moći. Opisuje sudbinu mlade devojke po imenu Karen, koja jednog dana nabavlja par crvenih kožnih cipela. Ona se momentalno zaljubljuje u svoju novu obuću, ali ona ubrzo zlokobno zagospodari njom. Karenino ponašanje počinje da se menja. Jedne večeri, dok njena starateljka leži na samrtnoj postelji, nekada poslušna devojka zaveže cipele, iskrade se iz kuće i prisustvuje velikom balu u gradu. Karen počinje da pleše, ali onda otkriva da ne može da prestane. Crvene cipele otplešu iz plesne sale sa njom, niz stepenište, duž ulice, kroz gradska vrata i u mračnu šumu. Karen pokušava da skine cipele, ali ne uspeva. Prinuđena je da pleše, danju i noću, kroz trnovite njive i livade, sve dok joj lice ne bude obliveno suzama, a noge umrljane krvlju. Na kraju stiže u kuću dželata, kojeg moli da joj odseče stopala. On pristaje, a crvene cipele otplešu u šumu.

U Andersenovoj neverovatnoj bajci inače ima zrno istine. Tokom poslednjih nekoliko decenija počeli smo da shvatamo stepen izuzetnog psihofizičkog uticaja crvene boje na nas. Utvrđeno je da povećava sistolni krvni pritisak, provodljivost kože, frekvenciju treptaja i električnu aktivnost u mozgu; i da nas učine jačima, poboljšaju sportske performanse i ohrabre nas da više rizikujemo. Čak doprinosi i romantičnom i seksualnom uzbuđenju: studije pokazuju da muškarci češće prilaze ženama u barovima, kontaktiraju ih na sajtovima za upoznavanje, postavljaju im intimnija pitanja i daju velikodušnije napojnice konobaricama ako nose crvenu odeću ili crveni ruž za usne. Svi mi, poput Karen, živimo pod uticajem crvene boje.

Neka značenja boja, kako otkrivamo, uporno se ponavljaju. Poput kamenoloma u kojima generacija za generacijom vrši iskopavanja, oni su simbolički resursi koji izgleda nikada ne presušuju. Iako su prošle stotine hiljada godina otkako su naši preci prvi put počeli da koriste hematit, najstarije asocijacije na crvenu boju – krv, ljubav, život, opasnost, beh, greh, smrt – još uvek su netaknute. Toliko su postale opšta mesta da zvuče kao psihološki klišei o bojama koje ispaljuju konsultanti za brendove i tabloidni astrolozi. Ali to ne znači da su te asocijacije izgubile svoju kulturnu moć. U XX veku mnogi veliki kreatori imidža iskoristili su ovaj bogati splet značenja i ponovo ih osmislili na nove uzbudljive načine – ništa manje nego i u glavnom mediju naše ere.

Film je od početka bio šarenolik. Još od 1890-ih, jednobojni filmovi su ručno farbani, nijansirani, tonirani ili bojeni šablonima. Nanošenje boje bilo je naporno i zahtevalo je timove radnika, obično žena, koji će oslikati svaki kadar pojedinačno. Ako su boje u početku bile dekorativne, ubrzo su postale alat za pripovedanje. Moramo zapamtiti da je u ovoj fazi film bio novi medij čija je dinamika ponekad bila vrtoglava i koji je mnoge gledaoce ostavio zbunjenim. Boja je pomogla publici da razume kada i gde se scene dešavaju.

Plave nijanse (kao što je „nokturno”) upućivale su na noć; žuta ili narandžasta („odsjaj”) simulirale su izlazak ili zalazak sunca; a zelena („verdante”) često se koristila za prikazivanje šuma. Nijanse su takođe korišćene simbolično. Crvena, koju su američki proizvođači nazvali „Inferno“, ne samo da je predstavljala zapaljene zgrade, peći, šumske požare i plamen pakla, već je – prema jednom insajderu iz industrije iz 20-ih – označavala „nemire, paniku, anarhiju, mafiju, previranja, svađe, rat, bitke i neobuzdanu strast.”

Razvoj kinematografije sa prirodnim bojama 30-ih izazvao je ponovo debate o vrednosti i značenju boje. Najuticajniji glas bio je glas Natali Kalmus, koja je u industriju došla preko svog supruga Herberta, suosnivača “Technicolora”. Kada se par tajno razveo ranih 20-ih (nastavili su da žive zajedno sve do sredine 40-ih), Natali je dobila kontrolu nad “Technicolorovom” savetodavnom službom za boje kao deo nagodbe u brakorazvodnoj parnici. Njeno odeljenje davalo je uputstva produkciji kako najbolje da iskoriste tehnologiju kompanije, osmišljavajući detaljne šeme boja koje pokrivaju svaki aspekt izgleda filma, od setova i kostima do pozadinskih rekvizita – pa čak i biljaka u lažnim baštama.

Kalmus je radila na gotovo svakom glavnom filmu sa Technicolorom tokom 30-ih i 40-ih, uključujući Čarobnjaka iz Oza (1939) i Prohujalo sa vihorom (1939), gde je obično bila potpisana kao „režiser boja“. Njeni čvrsti pogledi (i, naravno, njen pol) doneli su joj neprijatelje. Dok ju je štampa nazivala „kraljicom boja“, mnogi filmski stvaraoci su joj dali nadimak „Zla veštica Zapada“. Pa ipak, Kalmus je učinila više od bilo koga da razvije teoriju kinematografske boje.

dorothy wizard of oz gifs | WiffleGif

Izložila je svoje stavove u eseju pod nazivom „Svest o boji“, objavljenom 1935. i koji su pročitali skoro svi u industriji. Esej je počeo sa praistorijom, raspravljajući o upotrebi oker pigmenta i čađi na paleolitskim pećinskim slikama. Kalmus je na ova rana remek-dela gledala kao na dokaz da je želja da se „pokaže pokret u boji“ postojala u ljudskoj kulturi hiljadama godina. Kao što su rani umetnici stvarali slike sa ograničenom paletom boja, tako su i moderni filmski stvaraoci morali da pokažu sličnu stručnost.

U svom manifestu Kalmus se zalagala za hromatsku uzdržanost, dozvoljavajući jarke boje samo kada služe naraciji. „Kao što svaka scena ima određeno dramatično raspoloženje — neki određeni emocionalni odgovor koji želi da izazove u umovima publike“, objasnila je, „tako i svaka scena, svaka vrsta radnje ima svoju definitivnu boju koja je u skladu sa tom emocijom.” Kalmus je nastavila da raspravlja o svim glavnim nijansama, ali je crvenoj dodelila jedinstvenu moć.

Crvena priziva osećaj opasnosti, upozorenja. Takođe sugeriše krv, život i ljubav. Materijalistička je, stimulativna. Ona obliva gnevno lice, vodila je rimske vojnike u bitku. Različite nijanse crvene mogu sugerisati različite faze života, kao što su ljubav, sreća, fizička snaga, vino, strast, moć, uzbuđenje, bes, previranja, tragedija, okrutnost, osveta, rat, greh i sramota. Sve su to različite faze, ali su u nekim aspektima iste. Crvena može biti boja zastave revolucionara, a ulice mogu biti crvene od krvi pobunjenika. Pa ipak crvena se može koristiti u crkvenom ritualu tokokm praznika Duhovi kao simbol žrtve.

Bez obzira da li se krv proliva po bojnom polju za neki prihvatljiv cilj ili kaplje sa noža ubice, krv i dalje teče crvena… Ljubav nežno zagreva krv. Delikatnost ili jačina nijanse crvene sugeriše vrstu ljubavi. Uvođenjem boja raspusnosti, prevare, sebične ambicije ili strasti, moguće je sa priličnom tačnošću klasifikovati vrstu ljubavi koja je prikazana.

Koliko značenja boja može imati pre nego što prestane da ima značenje? Ako crvena kod Kalmus izgleda sumnjivo polivalentna, kasniji filmski stvaraoci su je propisno koristili za označavanje svih vrsta intenzivnih emocija. To je boja fatalne opsesije u Crvenim cipelama (1948), na kojima je i sama Kalmus radila. Ona predstavlja prestupništvo u kožnoj jakni u Buntovniku bez razloga (1955), tugu natopljenu kišom u Ne gledaj sada (1973), moralnu epifaniju u Šindlerovoj listi (1993) i potisnute prigradske strasti u Plezentvilu (1998) i Američkoj lepoti (1999).

American beauty GIFs - Get the best gif on GIFER

Ako su ova značenja različita i kontradiktorna, to je zato što sama crvena ima različite i kontradiktorne konotacije. Većina njih je, međutim, utemeljena u značenju koje vezuje boju sa telesnom tečnošću – veza toliko jaka da se njene dve komponente često ne mogu razlikovati. Kada su Žan-Lika Godara pitali zašto je bilo toliko krvi u njegovom filmu iz 1965. Pierrot le Fou, on je odgovorio: „Ne krvi, crvene.”

Psihološki triler Alfreda Hičkoka Marnie (1964), po istoimenom romanu Vinstona Grejema, igra na kartu takve zamene. Crvena je u nekim aspektima „mekgafin“ priče: kada se njeno značenje dešifruje, misterija je otključana. Marni Edgar (Tippi Hedren) je lepa, ali mizerna usamljenica koja svoj život provodi migrirajući iz jednog identiteta u drugi, usput kradući novac. Saznajemo da je njeno ponašanje motivisano duboko ukorenjenom anksioznošću izazvanom crvenim predmetima. Vaza gladiola, mrlja cinober mastila na njenoj bluzi, džokejska grimizna svila i skarletni sako lovca na lisice dovode Marni do paroksizma užasa.

Svaki put kada vidi crvenu boju, to prati agresivna muzička tema (koju je komponovao Hičkokov dugogodišnji saradnik Bernard Herman) koja se razvija brzo kao panika pre nego što eksplodira nasiljem. Hičkok ne ostavlja trunku sumnju da su ove epizode ​​psihološke. Sve se završavaju crvenim nanosom koji ispunjava ekran i guta Marnino lice.

Nakon što sazna za njene zločine, bogati udovac po imenu Mark Rutland (Šon Koneri) ucenjuje Marni da se uda za njega, a kasnije identifikuje njenu eritrofobiju igrom asocijacija reči. On kaže „voda“, ona kaže „kupka“; on kaže „vazduh“, ona kaže „piljiti“; on kaže „igle“, ona kaže „čiode“; on kaže „crno“, ona kaže „belo“. Pošto je tako postavio zamku, Rutland se naginje napred, upire prst u svoju ženu i vikne “Crveno!” Hermanova goropadna muzička tema ponovo se vraća, a Marni propisno počne da paniči. “Belo! Belo! Belo! Belo!” vrišti ona, pre nego što počne da se guši u jecajima. Rutland postaje odlučan da postavi dijagnozu etiologiju Marnijine fobije. Njegova kasnija istraga vodi par nazad u Marnin dom iz detinjstva u Baltimoru.

Best Tippy Gif GIFs | Gfycat

Ovde, na kraju filma, ona konačno proživljava formativni trenutak iz svoje mladosti. Burna je noć, a njena majka, koja radi kao prostitutka, izbacuje šestogodišnju Marni iz njenog kreveta kako bi mogla da ga koristi sa svojim najnovijim klijentom. Kada izbije borba između dvoje odraslih, Marni skoči u odbranu svoje majke. Ona uzima žarač za kamin i prebija čoveka na smrt. Krv mu teče niz lice i sliva se na belu odeću. Ekran je ponovo prožet grimiznom bojom, Hermanovi limeni instrumenti zavijaju kao policijske sirene, a Marnin vrisak nas vraća u sadašnjost. Na kraju, Marni Edgar, kao i Lejdi Makbet, ima krv na rukama i crveno na umu.

Piše: James Fox
Izvor: lithub.com
Prevod: Danilo Lučić

Pročitajte i 7 činjenica o životu Hansa Kristijana Andersena.

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: