Zaslepljenost je zasigurno centralno delo najpoznatijeg rumunskog pisca današnjice Mirče Kartareskua o rumunskom pesniku koji se osvrće na svoj život i kreće u snoliki obilazak Bukurešta. Roman je na srpskom tržištu objavilo Kontrast izdavaštvo, a prevod potpisuje Ileana Ursu Nenadić.
Neki su romani toliko avangardni da je teško prepričati njihovu radnju. Zaslepljenost, roman rumunskog pisca Mirče Kartareskua, jedan je od tih. Umesto da vodi čitaoca kroz narativ pomoću nečeg tako prozaičnog kao što je zaplet, Kartaresku nas pokreće zaranjajući u lavirint fantazmagoričnog Bukurešta i napadajući nas bujicom halucinantnih ideja i slika. Neretko ostajemo bez orijentacije i kontakta sa realnošću, ali takva dezorijentacija i zaplet nas usredsređuju i ponekad preplave.
Prvo poglavlje ostavlja najjači utisak. Naš glavni junak – koji je možda autor – pesnik je loših zuba koji noću dugo gleda kroz prozor svog stana u potkrovlju, razmišljajući o svojoj prošlosti. Tada je odjednom „Bukurešt eksplodirao van mesečevog plavog stakla“. Kartareskuova magijska mistična turneja je otpočela. Sećanja se krive u fantazije, a gradski pejzaž se pretapa u snove. Segmenti realizma (istorija pripovedačeve porodice, sovjetska okupacija njegove zemlje) služe kao odskočne daske za velike nadrealističke delove, od kojih je većina košmarna (razbojničke vojske zombija, statue koje oživljavaju). Daruje nam se romski folklor, krvave legende, detalji anatomski predočeni i groteskne erotske zabave.
Drugo poglavlje nas upoznaje sa Marijom i njenim seksualnim sazrevanjem, kabareom, katakombama i zlim šivaćim mašinama. Kada se vratimo našem pesniku u trećem delu, saznajemo za njegovu hospitalizaciju u tinejdžerskom periodu, u skladu sa drevnim i natprirodnim epizodama iz knjige, gde se naširoko analiziraju ludilo i halucinacije.
Sve ovo neće biti po ukusu baš svakog čitaoca, bar ne onih koji su u potrazi za pravolinijskom pričom i koliko-toliko čvrstom naracijom. Zaslepljenost – Levo krilo je mestimično zahtevno štivo, naročito u fantastičnim odlomcima koji su rezultat grozničavosti naratorovog uma. Već u samom početku nam kaže da uživa u svojoj povučenosti na svom potkrovlju, živeći „u velu samoće, nezemaljskog života“. Kasnije počinje da smatra da je „samoća samo drugo ime za ludost“. Do tog trenutka, „ova nečitka knjiga“ govorila je o njegovom mentalnom zdravlju.
Neki delovi knjige su previše barokni („Živimo na komadu ploče u multiploj sklerozi univerzuma“), a postoje i mnogi redovi koji nas teraju da posegnemo za rečnikom („katoptromancija sećanja“). Kartaresku uspeva da ostvari efekat bez da pribegava razmetljivosti, a sama energija i bujnost njegovog jezika su veoma opojni. Štaviše, njegova natprirodna vizija Bukurešta nam širi vidike.
Čini se da Kartaresku u Zaslepljenosti želi da drugačije mislimo i čitamo. Da, knjiga je izazovna, ali nikad ne poseže za parolama, i možemo imati velike koristi od toga. Zaboravite na nedostatak radnje i bezbrojne paralele i jednostavno se izgubite u svetu onostranosti.