Šta čitaju oni koji pišu: Željko Obrenović Uglavnom čitam više knjiga uporedo i uvek mi se čini da će ona sledeća biti baš ta koja mi treba, kaže pisac Željko Obrenović.

Željko Obrenović foto: Nemanja Sofronić

Vaše najranije sećanje na knjigu i čitanje?

Što se tiče samog čitanja, prvo sećanje mi je na strip Blek Stena: Samurajski mač, koji mi je otac jednoga dana doneo bez najave. Nisam se dotad susreo s nečim sličnim, ali sam već u toku dana dovoljno savladao latinicu da mogu da ga pročitam. Ljubav prema stripu je ostala zauvek. Kad je reč o knjizi, u pitanju je Družina Pere Kvržice. Majka mi je tu knjigu čitala svakoga dana… i najednom stala napola i rekla, “Dalje čitaj sam.” Ispostavilo se da je to bila mudra taktika jer otad nisam prestao da čitam sve što mi dođe do ruku.

Koju knjigu biste nazvali knjigom vašeg odrastanja?

Rekao bih da je to Vinetu. I gereneralno sve što je napisao Karl Maj. I dan-danas se sećam kako me je mamila naslovnica sa Indijancem, ali i kako me je istovremeno plašio obim knjige. Većanje svakako nije potrajalo i već posle nekoliko stranica Maj me je uvukao u svet fenomenalnih likova i avantura. Retko mi se kasnije za vreme čitanja neke knjige javio isti osećaj pod kožom.

Kom piscu/spisateljici (ili knjizi) se redovno vraćate i zašto?

To se na svakih nekoliko godina menja. Pre petnaestak godina sam, recimo, svako malo čitao Breta Istona Elisa. Pre desetak godina sam ukrug čitao Elrojev Američki tabloid (verujem da sam ga pročitao preko 15 puta), Nije ovo zemlja za starce Kormaka Makartija (i sa ovom knjigom sam nesumnjivo izašao na dvocifren broj) i Jevrejsku policijsku stanicu Majkla Šejbona (takođe je slična situacija).

Elis mi je otvorio oči i pokazao kako se o eksplicitnim i brutalnim temama može pisati na izuzetno kvalitetan način, sa finim rečenicama i upečatljivim i živim dijalozima. Američki tabloid mi je, sa druge strane, pokazao koliko jedna knjiga može biti grandiozna, kompleksna, uzbudljiva, provokativna i… opet, sjajno napisana. Šejbonova rečenica mi je, sa druge strane, često dovoljna čak i u slabijim delima. Ali u Jevrejskoj stanici se poklopio sjajan jezik sa kompleksnom pričom, puno mašte i likovima stvarnijim od mnogih koje poznajem.

Danas se najčešće vraćam Loliti. Objašnjenje je slično kao i za Šejbona. Gotovo da nema sintagme koja mi nije izmamila osmeh i koja nema neku svoju fintu. O temi i hrabrosti autora izlišno je govoriti.

Knjiga koju nikako niste uspevali da pročitate do kraja?

Puno je takvih knjiga. Do pre desetak godina sam svaku knjigu uporno čitao do kraja bez obzira na to koliko mi se prepreka nađe na putu. Danas mnogo lakše odustajem (najčešće mi je dovoljan jedan pasus da vidim da li je ta knjiga za mene).

Knjiga koju biste voleli da je nikada niste pročitali?

Nema takvih knjiga. Iz svake knjige sam nešto naučio, makar kako ne treba pisati.

U svetu kojeg književnog dela biste voleli da živite?

Verovatno u Los Anđelesu iz romana Rejmonda Čendlera. Taj vremenski period je, za početak, generalno toliko mitologizovan da deluje izmišljeno. A Čendler je tome puno doprineo.

U kojim situacijama zažalite što nemate knjigu pri ruci?

To mi se retko dešava jer u rancu uvek nosim makar jednu knjigu, plus kindl sa nekoliko stotina knjiga. A svaku priliku koristim za čitanje. Ni sam ne znam koliko sam toga pročitao putujući vozom za vreme studija ili čekajući u raznoraznim redovima.

Da imate svoju izdavačku kuću, koju knjigu, ili kojeg pisca/spisateljicu biste prvo objavili?

Clockers Ričarda Prajsa. Volim sve njegove knjige, a i scenarije, ali ovu sam prvu pročitao, pa bih zato najpre nju i objavio. Rado bih objavio i sabrane durs romane Žorža Simenona.

Koju knjigu biste voleli da ste vi napisali?

Pop. 1280 Džima Tompsona. U pitanju je knjiga koja sve vreme deluje neverovatno spontano i relaksirano, a u stvari je isplanirana na toliko nivoa da mi se svaki put, kad uzmem da je seciram, zavrti u glavi. Likovi, vrsta naracije, diskurs i mizanscen, sve je nestvarno dobro. Svako malo joj se vratim.

Opšteprihvaćeno remek-delo koje vam se nije svidelo? I zašto?

Sa Uliksom, recimo, nisam daleko odmakao. Generalno nemam sklonost ka modernizmu. Mislim čak da su mnogi sjajni pisci proćerdali talenat na tu epohu.

Za koje knjige (autora/ku) mislite da ste ih otkrili prekasno?

Mislim da to ne postoji. Svaka knjiga-autor dođu do čitaoca baš onda kad treba.

Da možete da priredite večeru za pet pisaca/spisateljica, bez obzira na to odakle su i da li su vaši savremenici, ko bi se našao za stolom?

Kipling, Stivenson, Džejms Elroj, Alan Mur i Grejem Grin. Ne mogu ni da zamislim kako bi taj razgovor izgledao. Zato me i zanima.

Kako obeležavate zanimljive delove u knjizi: beleške na marginama, “uši”, podvlačenje markerima ili…?

Kažu da se oni sa Filološkog fakulteta prepoznaju po univerzalnom nepoštovanju knjiga. Pri tom se misli na podvlačenje, dopisivanje, komentarisanje i žvrljanje. Po meni je to zapravo davanje novog života knjizi. Na taj način se ona produbljuje za sledeće čitanje. Danas dosta čitam na kindlu pa manje dorađujem knjige. Ali kad god nešto treba dublje da proučim, moram na staromodan način.

Koju biste knjigu poneli na pusto ostrvo, a koju na odsluženje doživotne zatvorske kazne?

Na pusto ostrvo bih poneo Ilijadu, a na odsluženje doživotne kazne Ep o Gilgamešu.

Šta trenutno čitate?

Upravo čitam jedan tom sabranih priča Teodora Sterdžena, Nothing Man Džima Tompsona, The Chill Rosa Makdonalda, dva nova engleska prevoda Ilijade i Epa o Gilgamešu (svašta mi se otvorilo prilikom komparacije ovih prevoda) i Why Visit America Metjua Bejkera (izuzetan novi pisac, kojeg trenutno ekranizuje tvorac serije Fargo). Tu je i kvartet Čarlsa Vilforda o Houku Mozliju, koji se lepo poklopio sa trilogijom u nastajanju Kolsona Vajtheda. Uglavnom čitam više knjiga uporedo i uvek mi se čini da će ona sledeća biti baš ta koja mi treba.

Još priloga iz naše rubrike “Šta čitaju oni koji pišu” možete pročitati ovde.

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: