Šta čitaju oni koji pišu: Želimir Periš Na pitanje koje knjige ili autore misli da je otkrio prekasno, pisac Želimir Periš odgovara: “Nikad nisam pomislio da je za nešto prekasno, možda zato što sam star čovjek pa se zamajavam da još sve stignem.”

Želimir Periš (foto: Adrijana Vidić)

Vaše najranije sećanje na knjigu i čitanje?

Prvi roman kojeg se sjećam je Petnaestogodišnji kapetan Julesa Vernea. Pamtim kako je knjiga izgledala i da je imala skicu broda na prvoj stranici, i da je bila podeblja i ničeg više o njoj. Kad sam ga pročitao bio sam toliko opčinjen da sam odmah krenuo pisati svoj roman.

Koju knjigu biste nazvali knjigom vašeg odrastanja?

Dilan Dog, prvih tridesetak brojeva objavljenih osamdesetih u izdanju novosadskog Dnevnika. S tim da, ironično, više sam volio Martija Misteriju, al’ život mi je dao Dilana, pa sam se snalazio s onim što sam imao. Pročitao ih nebrojeno puta, dekonstruirao pa u glavi pretvarao u nešto drugo.

Kom piscu/spisateljici (ili knjizi) se redovno vraćate i zašto?

Na žalost, rijetko ponavljam knjige. Toliko ih je, osjećam strašnu obavezu da ih sve pročitam, pa se od obaveze blokiram pa ne čitam ništa. Ili pročitam dopola.

Knjiga koju nikako niste uspevali da pročitate do kraja?

Većinu. Nisam ponosan na to, ali slab sam čitač. Na pola shvatim gdje to ide, pa ako mi se ne sviđa bacam, a ako mi se sviđa pomislim: ovo je sjano, želim ovo dovršiti pa uzmem neku drugu knjigu. Moja doktorica kaže da je to simptom.

Knjiga koju biste voleli da je nikada niste pročitali?

Nema takve. Čak i iz loših crpim puno. Recimo Da Vincijev kod Dana Browna iz 2003. Pamtim je, baš me obilježila. Volio sam Svetu krv, sveti Gral, istraživanje ili kvazi-istaživanje o zavjeri o Templarima i Isusovoj djeci, pa sam bio jako znatiželjan kako će se takva priča romanizirati. Kad sam pročitao Browna koji je bio veliki hit shvatio sam da je toliko sranje i da ne želim trošiti život na tako loše knjige. To me izgradilo. Od onda hitovi ne idu u moje ruke. Bolji sam čovjek od onda.

U svetu kojeg književnog dela biste voleli da živite?

Književnost je uvijek o nekim problemima a ja bi utopiju. Sjećam se jedne iz knjige Nebeski gospodari. Eloi su dopustiti da im računalo odstrani gene za nasilje i sve što dovodi do problema, a računar je učinilo točno to i pretvorilo ih u bespolne debeljuce koje žive dosadnjikavo i bez ubuđenja živote bez strasti i seksa, ali jebiga. You win something – you lose something.

U kojim situacijama zažalite što nemate knjigu pri ruci?

Volim nositi knjige sa sobom i uvijek imati nešto u džepu, pa kad hodam ili je kakva rupa, bacim oko. Ali sam primijetio koliko je nestalo džepnih izdanja u današnjoj ponudi. To jako komplicira život, ne mogu šetati okolo s debelom knjigom.

Da imate svoju izdavačku kuću, koju knjigu, ili kojeg pisca/spisateljicu biste prvo objavili?

Pozvao bih kolege pisce da napišu mini romane za djecu. To osjećam kao prostor za nužno djelovanje. Na primjer Lanu Bastašić i Kristiana Novaka.

Koju knjigu biste voleli da ste vi napisali?

Možda Stilske vježbe Raymonda Queneaua, ali još stignem. Moja verzija bi imala jaki emotivni naboj, al bi zadržala igru.

Opšteprihvaćeno remek-delo koje vam se nije svidelo? I zašto?

Sramota me reći, možda je do mene, a ne do knjige, pa bih morao ponovo probati prije nego priznam.

Za koje knjige (autora/ku) mislite da ste ih otkrili prekasno?

Ne znam. Neke možda prerano. Nikad nisam pomislio da je za nešto prekasno, možda zato što sam star čovjek pa se zamajavam da još sve stignem.

Da možete da priredite večeru za pet pisaca/spisateljica, bez obzira na to odakle su i da li su vaši savremenici, ko bi se našao za stolom?

Šutljiv sam u nepoznatom društvu, pa sad da zajedno posjednem Borhesa i Ecoa, ja bi samo šutio, ne bi baš bio neki provod. Rađe bih popio još jednu čašu vina s Dašom Drndić. 🙁

Kako obeležavate zanimljive delove u knjizi: beleške na marginama, “uši”, podvlačenje markerima ili…?

Nisam još razvio dobar sistem. Prepisujem, fotografiram, a najčešće se potrudim zapamtiti, no ništa od toga ne upali.

Koju biste knjigu poneli na pusto ostrvo, a koju na odlužene doživotne zatvorske kazne?

Teška su mi ova pitanja. Kad se spomene pusto ostrvo ja se ne vidim kako čitam zavaljen između dvije palme, nego kako gladan neuspješno pokušavam uloviti ikoju ribu da preživim. Alex Garland Žal utopija direktno translatirana u užas. U tom svjetlu rađe biram zatvor. A zatvori imaju knjižnice, pa ima nešto izbora, makar vjerojatno imaju samo klasike ništa eksperimentalna proza a’la Finnegans Wake ili od modernijih Uranija Luke Bekavca. Ritam života doživotnih zatvora dopušta da se čita polako, što inače ne mogu. Win-win!

Šta trenutno čitate?

Carlos Marighella Mini priručnik urbane gerile.

Ostale priloge iz naše rubrike “Šta čitaju oni koji pišu” možete pročitati ovde.

 

 

 

 

 

 

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: