Šta čitaju oni koji pišu: Tijana Rakočević „Ako nešto prezirem, onda je to razumijevanje knjige kao upotrebnog predmeta s rokom trajanja, koji, ako ne „upogoniš“ u predviđeno vrijeme, gubi svoju relevantnost“, kaže crnogorska autorka Tijana Rakočević

Vaše najranije sećanje na knjigu i čitanje?

U mojoj kući su, pamtim, bez obzira na nivo obrazovanja, svi nešto čitali, a u to vrijeme su bili izuzetno popularni kompleti koji su se kupovali preko firme – „na metar“, pa je i moje prvo sjećanje na knjigu obilježeno knjigama koje uopšte nijesu bile primjerene mom uzrastu. Dovoljno je reći samo: Hemingvej. Na sreću, taj vid razonode je u okruženju u kojem sam odrastala bio shvaćen kao posve bezazlena igra i ne sjećam se da je bilo ko birao literaturu za mene, pa je čak i sve ono što u tim romanima nijesam razumjela uticalo na kasnije formiranje mog čitalačkog ukusa. Kako sam naučila da čitam i pišem sa četiri godine, u prvom razredu osnovne škole bila sam već dobrano savladala sabrana djela Agate Kristi i njoj, ako ne Bajkama u slici – poklonu đeda iz Subotice – dugujem neutaživu žeđ za knjigom koju i dan-danas osjećam. Premda zahvaljujući tom iskustvu nijesam postala bezbjednosno interesantno lice, jedino što se moglo očekivati jeste da postanem – spisateljica.

Koju knjigu biste nazvali knjigom vašeg odrastanja?

Dvoumim se između romanā Praško groblje Umberta Eka i Svjetlost u avgustu Vilijama Foknera. Obje su učinile da svoje formativne godine provedem u preispitivanju ideoloških premisa na kojima počiva stvarnost, da se ozbiljnije odredim prema religiji kao konceptu i da, u tom entuzijastičnom mladalačkom traganju za istinom, pronađem svoje – barem privremeno – misaono stajalište.

Kom piscu/spisateljici (ili knjizi) se redovno vraćate i zašto?

Svrbi me da na ovo pitanje odgovorim navođenjem imena nekog „redakciji poznatog“ skribomana uz objašnjenje: zato što je napisao toliko knjiga da ih za svog života ne mogu pročitati! Umjesto te male pakosti, reći ću ono što je poznato svima koji su proveli i sat vremena sa mnom: Jukio Mišima. Pročitala sam cijeli njegov prevedeni opus i, pošto je napisao mnogo više (uključujući klasične drame), nadam se još nekom naslovu na našem jeziku. U poeziji je to Šejmus Hini.

Knjiga koju nikako niste uspevali da pročitate do kraja?

Lisina priča, Stiven King. Nije da sam imala bogzna kakva očekivanja, ali… čitam ja nju, čita ona mene. Isto važi i za poslovično omiljenu knjigu ljudi koji su pročitali samo jednu knjigu – Blago cara Radovana.

Knjiga koju biste voleli da je nikada niste pročitali?

Podrumi Vatikana, Andre Žid. Prije nje sam vjerovala da znam da pišem.

U svetu kojeg književnog dela biste voleli da živite?

 Ako Biblija nije tačan odgovor, svi ostali su još pogrešniji. Vikend romani su možda jedino dobro pribježište ženskih likova (jer bih uvijek, bez obzira na realnost, voljela da budem baš to, ženski lik), ali bojim se da nijesam dovoljno njih pročitala.

U kojim situacijama zažalite što nemate knjigu pri ruci?

 To se ne može dogoditi. Neku – kao, na primjer, u posljednje vrijeme Kovačeve Kristalne rešetke i Samački hotel Pavla Goranovića – sa sobom nosim uvijek.

Da imate svoju izdavačku kuću, koju knjigu ili kojeg pisca/spisateljicu biste prvo objavili?

 Kad sam bila zamjenica glavnog urednika u jednoj izdavačkoj kući, ispunila sam sebi takvu želju i inicirala prevođenje kultne Ženske mistike Beti Fridan. Pošto u posljednje vrijeme pasionirano prikupljam literaturu iz oblasti – ako se to tako može nazvati – filozofije arhitekture, moj izbor bi bili The Production of Space Anrija Lefevra, pripovijetke Nadin Gordimer ili izabrana djela Ajris Merdok.

Koju knjigu biste voleli da ste vi napisali?

Zavjeru budala Džona Kenedija Tula. Jednostavno, remek-djelo.

Opšteprihvaćeno remek-delo koje vam se nije svidelo? I zašto?

 Čitala sam je još na fakultetu i tada sam, priznajem, bila, ništa manje nego sada, opsjednuta stilom, pa mi je svaka rečenica mnogohvaljenog Šahrijarovog prstena Dževada Karahasana zvučala nekako neubjedljivo, plačljivo, karikaturalno, kao da me – tim pretjerano arhaičnim obraćanjem – bez utemeljenog razloga gleda s visine. Možda bi je, istina, novorođena Tijana pročitala drukčije.

Za koje knjige (autora/ku) mislite da ste ih otkrili prekasno?

Ako nešto prezirem, onda je to razumijevanje knjige kao upotrebnog predmeta s rokom trajanja, koji, ako ne „upogoniš“ u predviđeno vrijeme, gubi svoju relevantnost, a još više od toga, pitanje „zar tek sada?!“, kao da na svijetu postoji svega desetak knjiga koje se čitaju po nekom utvrđenom redosljedu. Nedavno sam čitala Singerove Muskatove i sigurna sam da ih ranije ne bih shvatila na pravi način, kao što u Roba, pročitavši ga prvo u srednjoj školi, tek sada učitavam dragocjene valere životnog iskustva. Isto tako, roman Život i priključenija vojnika Ivana Čonkina Vladimira Vojnoviča nijesam pročitala u mladoj dobi, onda kada ga ljudi obično čitaju, i sada me je, nudeći uvijek aktuelnu temu, specifičnim načinom pripovijedanja vratio u vrijeme kad sam knjige birala isključivo na osnovu očekivanog stepena uzbuđenja. Nekad za neku knjigu, naprosto, nije vrijeme i, tjerajući se da je čitate, nećete postići ništa. Isto važi za Belouovog Hercoga ili Osterove romane u mom slučaju.

Da možete da priredite večeru za pet pisaca/spisateljica, bez obzira na to odakle su i da li su vaši savremenici, ko bi se našao za stolom?

Kao kriterijum odabira uzela bih upečatljive razlike među njima (koje bi, u slučaju povoljnom po mene, bile inspiracija za, recimo, neki vodvilj): Sveti Avgustin, Alis Manro, Vladan Desnica, Markiz de Sad i – oh, mon Dieu – Mirjana Bobić-Mojsilović.

Kako obeležavate zanimljive delove u knjizi: beleške na marginama, “uši”, podvlačenje markerima ili…?

 Nemate pojma koliko mi je drago što mi se ukazala prilika da ispromovišem svoje otkriće sa Aliekspresa: tamo sam izbunarila potpuno providne stikere koji pokrivaju površinu od pola stranice i po kojima se, kad ih zalijepiš preko teksta, može pisati i podvlačiti, pri čemu, ako poželiš da ih odlijepiš, sve ostaje u prvobitnom stanju. Znam da neki ljudi vole da ostavljaju za sobom tragove čitanja, ali moja opsesija konzerviranjem (u prenesenom smislu) toliko je uzela maha da sve rjeđe ostavljam čak i posvetu na prvoj praznoj strani kad poklanjam neko izdanje, a da ne pominjem to što knjigu, osobito stručnu, nerijetko prvo iskopiram s namjerom da u kopirani primjerak unosim bilješke dok original stoji netaknut. Bolest.

Koju biste knjigu poneli na pusto ostrvo, a koju na odsluženje doživotne zatvorske kazne?

 Na pusto ostrvo Goldingovog Gospodara muva, a na odsluženje doživotne zatvorske kazne Solženjicinov Arhipelag Gulag ili Štajnerovih 7000 dana u Sibiru. Prigodno. Ako bi mi pak ove knjige iz nekog razloga konfiskovali, na oba mjesta ponijela bih Forsiranje romana reke Dubravke Ugrešić kako bih se podsjetila zašto moj svakodnevni život ne treba da mi nedostaje.

Šta trenutno čitate?

Moja interesovanja su, to tek sad uviđam, prilično raznolika i često napuštaju granice tzv. beletristike odnosno humanističkih i društvenih nauka; štaviše, moji čitalački izbori počivaju na uvjerenju da sve što je ikada napisano služi književnosti u širem smislu, dok su neki od njih i sami uzbudljivi kao kakav avanturistički roman. Shodno tome, na knjigu koju trenutno čitam (Dejvid Atenborou, Živa planeta) usmjerila me je Margaret Atvud svojim esejima o klimatskim promjenama i važnosti ekološkog angažmana Rejčel Karson. Bio je to jedan od onih trenutaka kad potoneš u literaturu toliko duboko da jasno vidiš putokaze pomoću kojih ste se, ti i knjiga, najzad pronašli. I to se ne može nazvati slučajnošću.

Ostale priloge iz naše rubrike “Šta čitaju oni koji pišu” možete pročitati ovde.