Šta čitaju oni koji pišu: Senka Marić „Knjige su prostor za otkrivanje stvari koje bi mi inače ostale skrivene“, piše Senka Marić, autorka romana „Kintsugi tijela“ (regionalna nagrada „Meša Selimović“) i „Gravitacije“.

Vaše najranije sećanje na knjigu i čitanje?

Prelijepe slikovnice s bajkama koje sam imala. Riznica od J.J. Zmaja, mama mi čita, a ja sam zadubljena u ilustracije. Zatim, dječija biblioteka i knjige koje uzimam tamo. S devet godina pročitala sam Jane Eyre od Charlotte Bronte, što je bila najdraža knjiga moje nene. Tada se otvorio novi svijet, svijet odraslih koji mi je ranije bio nedostupan, i mislim da sam tada i shvatila da su knjige prostor za otkrivanje stvari koje bi mi inače ostale skrivene.

Koju knjigu biste nazvali knjigom vašeg odrastanja?

Romane Agathe Christie. Imali smo ih u kućnoj biblioteci i onda sam ih, mislim u šestom razredu, pročitala nekoliko puta za redom. To je prvo na šta sam pomislila, tako da je to vjerovatno i istina. Ostala je ljubav prema detektivskoj priči.

Kom piscu/spisateljici (ili knjizi) se redovno vraćate i zašto?

Puno je toga. Najčešće romanu Medeja, glasovi, Christe Wolf. Motiv Medeje u književnosti generalno jako mi je važan. Vraćam se i Rushdiju, zbog maštovitosti i virtuoznosti, Poeu zbog atmosfere, mraka i fantastike. Mnogo je i poezije kojoj se vraćam. Nekad mi se čini da stalno čitam iste knjige.

Knjiga koju nikako niste uspevali da pročitate do kraja?

Muzej nevinosti, od Orhana Pamuka. Čini mi se i sve njegove druge knjige, osim romana Snijeg.

Knjiga koju biste voleli da je nikada niste pročitali?

Ne bih rekla da postoji takva knjiga. Naravno, bilo je i grozno dosadnih, i loše napisanih, ali iz svega toga kao spisateljica mogla sam učiti važne stvari.

U svetu kojeg književnog dela biste voleli da živite?

U nekoj od Čehovljevih drama, možda najradije u Višnjiku.

U kojim situacijama zažalite što nemate knjigu pri ruci?

Kada negdje nešto čekam, u nekom redu ili čekaonici, a zaboravila sam staviti knjigu u tašnu. Prije smart telefona to mi se nije dešavalo. Sada sve češće dok čekam igram igrice.

Da imate svoju izdavačku kuću, koju knjigu, ili kojeg pisca/spisateljicu biste prvo objavili?

Nemogućnost da odgovorim na to pitanje jedan je od razloga zašto nikada neću imati izdavačku kuću.

Koju knjigu biste voleli da ste vi napisali?

Medeja, glasovi. Bez potrebe za razmišljanjem. To je ta knjiga.

Opšteprihvaćeno remek-delo koje vam se nije svidelo? I zašto?

Pisma od Flauberta su me užasno nervirala. Koliko god je on savršen pisac, a zaista jeste, nisam mogla prestati da mislim kako je razmaženo derište.

Za koje knjige (autora/ku) mislite da ste ih otkrili prekasno?

Generalno regionalnu književnost. Nisam je ozbiljno čitala dok nismo osnovali portal „Strane.ba“. Sada sve manje čitam svjetsku književnost.

Da možete da priredite večeru za pet pisaca/spisateljica, bez obzira na to odakle su i da li su vaši savremenici, ko bi se našao za stolom?

Virginia Wolf, Euripid, E.A. Poe, Čehov i Šimborska. Napisala sam imena koja su mi prva pala napamet. Vjerovatno se ta večera nikada ne bi ni desila, jer se nikada ne bih zaista uspjela odlučiti.

Kako obeležavate zanimljive delove u knjizi: beleške na marginama, “uši”, podvlačenje markerima ili…?

Najčešće to ne radim. Ako planiram pisati o toj knjizi, onda pravim bilješke na papirima koje uzmem iz printera. Poslije to bacim. Kada sam bila mlađa imala sam rokovnik u koji sam zapisivala rečenice ili stihove koji su mi bili važni. U zadnje vrijeme ponekad podvučem nešto u knjizi.

Koju biste knjigu poneli na pusto ostrvo, a koju na odsluženje doživotne zatvorske kazne?

Guliverova putovanja, od Swifta, na oba ta mjesta.

Šta trenutno čitate?

Adolfove uši, od Marka Pogačara.

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: