Šta čitaju oni koji pišu: Marko Pogačar Na pitanje kako obeležava zanimljive delove knjiga, pesnik i urednik Marko Pogačar odgovara: “Nikako. Pamtim ih, i zatim vrlo brzo zaboravljam. Arhiv, nažalost ili nasreću, vlada sam sobom.”

Vaše najranije sećanje na knjigu i čitanje?

Isprva lagao sam da čitam. Naučio sam bio uvodne pasuse jedne dječje knjige napamet, inzistirajući da mi stalno iz nje čitaju, i onda iz nje govorio nekoliko godina starijem prijatelju. Mislim da nisam imao ni četiri godine. Zaboravio sam koja je knjiga bila u pitanju. Sjećam se da me provalio negdje na trećoj-četvrtoj stranici, kad sam počeo praviti greške, miješati pasuse. Inače točno pamtim trenutak kad sam zaista naučio čitati, nedugo nakon. Tad mi se otkrila magična logika pisma. Otac me tjerao da čitam natpis na kiosku, i ja sam čitao: V-I-J-E-S-N-I-K. I na pitanje šta piše? prva dva puta samouvjereno odgovarao trafika! U toku trećeg sricanja mi je sinulo. I svijet je dobio novi smisao. 

Koju knjigu biste nazvali knjigom vašeg odrastanja?

Važnu ulogu u tom ranom razdoblju odigrali su Nazorov Veli Jože, Tarzan, Martin Krpan Frana Levstika i knjige Karla Maya. Također niz „Pet prijatelja“. 

Kom piscu/spisateljici (ili knjizi) se redovno vraćate i zašto?

Pričama J. D. Salingera, da provjerim u kakvom je stanju moj svijet, je li pod kožom ostalo čuda, ljudskosti. 

Knjiga koju nikako niste uspevali da pročitate do kraja?

Infinite Jest D. F. Wallacea. 

Knjiga koju biste voleli da je nikada niste pročitali?

Pjesničke knjige u kojima poezija šuti, u koje nije ni navraćala.  

U svetu kojeg književnog dela biste voleli da živite?

Bolañovog. 

U kojim situacijama zažalite što nemate knjigu pri ruci?

Dok tratim život čitajući „po službenoj dužnosti“. 

Da imate svoju izdavačku kuću, koju knjigu, ili kojeg pisca/spisateljicu biste prvo objavili?

Radovalo bi me objaviti vlastiti izbor iz notorno opsežnog opusa Tomaža Šalamuna, jednog od mojih najdražih pjesnika. 

Koju knjigu biste voleli da ste vi napisali?

Faulknerov As I lay Dying. Jer nekom svetom magnetu treba težiti. 

Opšteprihvaćeno remek-delo koje vam se nije svidelo? I zašto?

Andrićevi romani. Nenormalno me nervirala ta neka njihova apstraktno-epska velika gesta, pripovjedni ton i registar. Ali to je bilo davno, rano su me odbili i nisam im se vraćao. Andrić su za mene Znakovi pored puta, crtice Nesanice. U romane tek moram ponovo ući. 

Za koje knjige (autora/ku) mislite da ste ih otkrili prekasno?

Klasici koje nisam pročitao. Posebno oni za koje sam u nekoj prilici lagao da jesam. 

Da možete da priredite večeru za pet pisaca/spisateljica, bez obzira na to odakle su i da li su vaši savremenici, ko bi se našao za stolom? 

Alberto Caeiro, Álvaro de Campos, Ricardo Reis, Bernardo Soares i Charles Robert Anon.

Kako obeležavate zanimljive delove u knjizi: beleške na marginama, “uši”, podvlačenje markerima ili…?

Nikako. Pamtim ih, i zatim vrlo brzo zaboravljam. Arhiv, nažalost ili nasreću, vlada sam sobom. 

Koju biste knjigu poneli na pusto ostrvo, a koju na odlužene doživotne zatvorske kazne?

U oba slučaja riječ je o zatvoru. Ponio bi Kosovelove Integrale, da me podsjećaju da svijet postoji, da još ima jezika koji je potrebno otkriti. Makar to bio naš vlastiti. 

Šta trenutno čitate?

Rukopis novog romana Roberta Perišića i posthumno sakupljene priče Lucie Berlin. 

Ostale priloge iz naše rubrike “Šta čitaju oni koji pišu” možete pročitati ovde.

 

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: