Šta čitaju oni koji pišu: Lejla Kalamujić „Ovo nije lako pitanje. Većina knjiga koja me oduševila govori o jako teškim vremenima i sudbinama.“ odgovara spisateljica Lejla Kalamujić na pitanje u svetu kojeg književnog dela bi volela da živi.

Vaše najranije sećanje na knjigu i čitanje?

Vezana su za djetinjstvo kad mi je baka čitala prve slikovnice i bajke.

Koju knjigu biste nazvali knjigom vašeg odrastanja?

Proces Franca Kafke. Definitivno, to je knjiga uz koju sam odrasla.

Kom piscu/spisateljici (ili knjizi) se redovno vraćate i zašto?

Virdžiniji Vulf, Mihajlu Bulgakovu, Francu Kafki, Tenesiju Vilijamsu… Prvi put sam ih čitala u formativnim godinama kad se stvara duboka privrženost. Svaki povratak njima na neki način je pokušaj da oživim taj osjećaj ushićenja i ispunjenosti koje su mi tada pružale.

Knjiga koju nikako niste uspevali da pročitate do kraja?

U traganju za izgubljenim vremenom. Uvijek bi se desilo da počnem i čitam donekle, a onda me obaveze koje zahtijevaju čitanje neke druge knjige prekinu. Napravim pauzu, pa kad hoću da se vratim, ponovo krenem ispočetka. To mi je zadaća, jednom ću odgurnuti sve sa strane i čitati do kraja. J

Knjiga koju biste voleli da je nikada niste pročitali?

Sigurno je bilo takvih knjiga kroz obrazovanje i moja vlastita traganja. Sad ne mogu da se sjetim nijedne. Znam da sam čitala i dosta gluposti, posebno u mladalačkim pokušajima da saznam svijet, ali sve su nekako do danas izblijedile.

U svetu kojeg književnog dela biste voleli da živite?

Ovo nije lako pitanje. Većina knjiga koja me oduševila govori o jako teškim vremenima i sudbinama. Ne znam koliko bih imala hrabrosti i snage sudjelovati u njima. Ali, recimo, da bih voljela zaviriti u Išervudov roman Rastanak sa Berlinom, koji je događa u suton Vajmarske republike. Druga knjiga u koju bih se zaputila je drama Anđeli u Americi Tonija Kušnera. Radnja se dešava sredinom 80tih, kad u Americi vladaju Regan, epidemija AIDS-a i homofobija.

U kojim situacijama zažalite što nemate knjigu pri ruci?

Ne pamtim kad sam se našla u situaciji da baš nemam ništa za čitati. Jednako čitam i na Kindlu i na laptopu, a provjereno mogu i na mobitelu. Imam popriličan broj knjiga u elektronskim formatima. Premda, zna mi se desiti da i pored toliko izbora, nekad zapravo nemam volje da čitam.

Da imate svoju izdavačku kuću, koju knjigu, ili kojeg pisca/spisateljicu biste prvo objavili?

Ponekad maštam da ću nekad imati svoju izdavačku kuću. Realne šanse su mi jako male, ali kad bi se desilo, mislim da bih prije svega objavila neka reizdanja bosanskohercegovačkih autorica koje više nisu žive. Tu bi se sigurno našle knjige Vere Delibašić, Anastazije Bele Šubić, Mubere Pašić … A, bilo bi divno uspjeti izdati prvi prijevod drama sarajevske književnice Laure Papo Bohoreta koje su napisane na judeo-španskom jeziku. 

Koju knjigu biste voleli da ste vi napisali?

Čitač Bernharda Šlinka, s tim da bih Mihaela Berga zamijenila ženskim likom.

Opšteprihvaćeno remek-delo koje vam se nije svidelo? I zašto?

Osim spomenutih knjiga kojima se uvijek vraćam, u zadnjih godinu, dvije najviše čitam savremenu književnost. A sad, kad su u pitanju baš neka književna remek-djela, moram priznati da sam uvijek pronalazila razloge zbog čega su jako bitna za epohu u kojoj su nastajala. Naravno, nisam pročitala sva remek-djela. Štošta me čeka pored Traganja za izgubljenim vremenom. Recimo, Šetnja Roberta Valzera, koja se nedavno pojavila u novom izdanju u Hrvatskoj.  

Za koje knjige (autora/ku) mislite da ste ih otkrili prekasno?

Još ne vjerujem da mi je prekasno J Ali, evo, tek sad otkrivam Džoan Didion.

Da možete da priredite večeru za pet pisaca/spisateljica, bez obzira na to odakle su i da li su vaši savremenici, ko bi se našao za stolom?

Puno je zanimljivih kombinacija. Ali recimo ovako, interesuje me kako bi razgovor tekao da se za istim stolom nađu: Toni Morison, Tenesi Vilijams, Pjer Paolo Pazolini, Krista Volf i Olga Tokarčuk.

Kako obeležavate zanimljive delove u knjizi: beleške na marginama, “uši”, podvlačenje markerima ili…?

Uši – nikako. Bilježim na marginama i podvlačim ali samo grafitnom olovkom.

Koju biste knjigu poneli na pusto ostrvo, a koju na odslužene doživotne zatvorske kazne?

Bilo bi baš loše naći se u obje situacije sa samo jednom knjigom. Mislim da bih u oba slučaja izabrala čitati poeziju. To bi me možda održalo. Recimo, na pusto ostrvo da ponesem sabrane pjesme Silvije Plat, a u zatvor sabrane pjesme Marine Cvetajeve.

Šta trenutno čitate?

Počela sam čitati Godine Ani Erno. A, knjiga koja mi je obilježila ovo ljeto svakako je Shuggie Bain Daglasa Stjuarta.

Foto autorke: Dženat Dreković

Ostale tekstove iz naše rubrike “Šta čitaju oni koji pišu” možete pročitati ovde.

 

 

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: