Vaše najranije sećanje na knjigu i čitanje?
Kraj osamdesetih i početak devedesetih godina prošloga veka, mamina i tatina lektira na polici most regala u mojoj sobi i knjige ispod televizora u dnevnom boravku, u stanu kojeg se sad već jedva sećam. Kompleti knjiga “na metar”, kožni povezi i zlatotisak, reči “Dostojevski” i “Meša” koje mi ne znače ništa, lice Desanke Maksimović od najranije mladosti do starosti (poezija u šest tomova), posveta na knjizi Muškarac u škripcu Marijana Košičeka… Mogao bih ovako nabrajati.
A onda, kad sam se opismenio, počinje čitanje lektire unapred i knjiga koje su skinute sa spiska lektire: Družba Pere Kvržice, Družina Sinjega galeba, Crna braća, Orlovi rano lete, Bela griva.
Da mogu da biram – opet bih baš tako započeo izgradnju svog čitalačkog iskustva.
Koju knjigu biste nazvali knjigom vašeg odrastanja?
Rani jadi Danila Kiša. Kasnije i Bašta, pepeo i Peščanik.
Kom piscu/spisateljici (ili knjizi) se redovno vraćate i zašto?
Ne znam šta znači redovno, ali se vraćam književnosti Daše Drndić, od koje učim.
Knjiga koju nikako niste uspevali da pročitate do kraja?
Ima ih. Prvo mi na pamet pada Džojsov Uliks. Tri-četiri puta sam počinjao da ga čitam, stizao do nekog dela i tu se zaustavljao.
Kad sam bio mlađi uznemiravalo me je ako neku knjigu ne uspevam da pročitam do kraja. Činilo mi se da je moja dužnost da te knjige pročitam kako znam i umem. A onda sam se zapitao zašto je to toliko važno. I shvatio da nije.
Sad čitam onu književnost koja mi pokreće procese, misaone, asocijativne, intuitivne, čitam žive tekstove u kojima čujem muziku, a one mrtve (loše napisane, dosadne, prepotentne, prežvakavanja raznih mrsomuda) mičem od sebe.
Ima toliko dobre književnosti. Nju biram.
Knjiga koju biste voleli da je nikada niste pročitali?
Ne pamtim takve stvari. Ili možda još uvek nisam pročitao takvu knjigu.
U svetu kojeg književnog dela biste voleli da živite?
U svetu nekog starinskog romana, negde na moru, gde dani traju dugo i gde su ljudi jedni drugima drugovi i drugarice.
U kojim situacijama zažalite što nemate knjigu pri ruci?
Nekoliko puta mi se desilo da nisam poneo knjigu, a putovao sam vozom iz Novog Sada za Suboticu. To je bilo pre rekonstrukcije pruge, vozovi su išli i po tri sata. Čist blagoslov. Sećam se da sam prvo zažalio što nemam knjigu pri ruci, ali sam onda odlučio da ću malo gledati kroz prozor, a malo u druge putnike i osluškivati. I nisam se pokajao.
Da imate svoju izdavačku kuću, koju knjigu, ili kojeg pisca/spisateljicu biste prvo objavili?
Da imam svoju izdavačku kuću, ono što bih prvo učinio je da ljude koji bi se javljali s rukopisima uvažim kao ljude, a to znači da im pravovremeno i što konkretnije odgovorim. Većina izdavačkih kuća u nas pada na ispitu iz elementarne komunikacije. Ljudi im se jave, a oni nisu u stanju da im odgovore nedeljama, mesecima, a neki i nikad. To je neozbiljno i ružno.
Sve to znam jer vodim književne radionice i ljudi sa mnom često dele ta grozna iskustva. Većina izdavača kao da je zaboravila da bez teksta nema knjige, a bez knjige nema izdavača.
Dakle, dobrih tekstova ima, samo nema ko da ih objavi.
Koju knjigu biste voleli da ste vi napisali?
Neku knjigu od koje bih dobijao dovoljno love do kraja života, pa da ne moram da razmišljam o zarađivanju i o raznim troškovima. Ali, ko normalan to ne bi želeo?
Opšteprihvaćeno remek-delo koje vam se nije svidelo? I zašto?
Moram priznati da mi je ovo dosta teško pitanje i da sam najduže razmišljao o njemu. Nemam konkretan odgovor, ali ne mogu da se povežem s književnim tekstovima koji na bilo koji način podržavaju hrišćansku dogmu, kult mučeništva, odricanja i paćeništva. To me ne zanima.
Za koje knjige (autora/ku) mislite da ste ih otkrili prekasno?
Što sam stariji sve sam sigurniji da nema kaskanja s otkrivanjem dobrih knjiga, ili bar nemam takav osećaj. Na primer, Olgu Tokarčuk sam otkrio godinu-dve pre nego što je dobila Nobelovu nagradu za književnost. Je li to kasno?
Mogao sam je otkriti i nekoliko godina ranije, to bi bilo lepo, ali mi je od toga mnogo bitnije da sam je otkrio.
Da možete da priredite večeru za pet pisaca/spisateljica, bez obzira na to odakle su i da li su vaši savremenici, ko bi se našao za stolom?
Tea Tulić, Lejla Kalamujić, Marijana Čanak, Olga Tokarčuk i Daša Drndić. I da svaka povede još nekog. Jer, čeljad nije bijesna, pa ni trpeza nije tijesna. Mislim da bi nam bilo ludo i nezaboravno.
Kako obeležavate zanimljive delove u knjizi: beleške na marginama, “uši”, podvlačenje markerima ili…?
Podvlačim grafitnom olovkom, stavljam ceduljice, lepim stikere.
Koju biste knjigu poneli na pusto ostrvo, a koju na odsluženje doživotne zatvorske kazne?
Mislim da bih na pustom ostrvu plivao i sunčao se, a u zatvoru pisao.
Šta trenutno čitate?
Trenutno čitam roman Ildiko Lovaš Kamenčić, kao i nekoliko knjiga na slovenačkom: Samotne ljubezni Marka Sosiča, Idioritmija Barbare Korun, Zbiralec strahov Gorana Vojnovića.