Skriveno duboko na jugoistočnom kraju grčkog ostrva Evia, iznad krivudavog lavirinta gudura koji se spušta prema Egejskom moru, malo selo Antia pribijeno je uz padine planine Oki. U krugu od 40 km nema hotela ni restorana, a zaselak je toliko zabačen da ga nema ni na Gugl mapi.
Ali dok putujete tamo strmoglavim putem od Karistosa, kroz mitski pejzaž megalitskih kamenih grobnica “zmajeve kuće” i džinovskih kiklopskih gromada, čućete drevnu pesmu sirene koja odjekuje o planinske strmine. To je zato što su hiljadama godina stanovnici Antie koristili naročit jezik zvižduka, koji podseća na zvuke koje proizvode ptice, kako bi komunicirali preko dalekih dolina.
Poznat kao sfiria (sfyria), ovo je jedan od najređih i najugroženijih jezika na svetu – misteriozni oblik komunikacije na daljinu u kome se čitavi razgovori, koliko god bili složeni, mogu zviždati. Tokom poslednja dva milenijuma, jedini ljudi koji su uspeli da čuju i razumeju tajne melodije sfirie su pastiri i farmeri iz ovog zaseoka na brdu, od kojih je svaki sa ponosom preneo strogo čuvanu tradiciju svojoj deci.
Ali u poslednjih nekoliko decenija, stanovništvo Antie se smanjilo sa 250 na 37, a kako stariji zviždači gube zube, mnogi više ne mogu da pogode oštre tonove sfirie. Danas je na svetu ostalo samo šest ljudi koji još uvek mogu da „govore“ ovim negovornim jezikom – a jedan od njih me je nedavno pozvao u Antiu da upoznam poslednje zviždače Grčke.
Kada sam stigao, 45-godišnji farmer po imenu Janis Apostolu čekao me je ispred usamljene prodavnice u selu. Pošto me je pozdravio na grčkom, zagledao se u valoviti ponor ispod sela, zavukao jezik pod donje zube i ispalio u provaliju zvonku melodiju.
„Kula? Cipas? Imamo društvo!” rekao je, a preneo je prevodilac.
Ubrzo je Kula, mršava 76-godišnja žena, izašla iz kamenog naselja visoko na planini, stavila protezu i zviznula nazad, pretvarajući ovaj živahni solo u duet. “Pa, šta čekaš?” odgovorila je uz zveket hora kozjih zvona. “Dođi ovamo!”
Dok su druga dva seljana silazila sa brda da nam se pridruže, Apostolu je pitao svakog od nas da li bismo želeli nešto da popijemo, a zatim je odzviždao niz cvrkuta prema otvorenim vratima prodavnice. Nekoliko trenutaka kasnije, vlasnica Marija Kefalas izašla je sa flašom vode, dve šoljice čaja i čašom soka od višnje koji se zove vissinada – savršeno ih aranžirajući na stolu pred nama.
Niko ne može da se seti tačno kako ili kada su seljaci ovde počeli da koriste sfiriu – što potiče od grčke reči sfyrizo, što znači „zvižduk“ – za komunikaciju. Neki stanovnici nagađaju da je potekla od persijskih vojnika koji su potražili utočište u ovim planinama pre nekih 2.500 godina. Drugi tvrde da je jezik nastao u vizantijsko doba kao tajni način da se upozori na opasnost od suparničkih sela i invazije pirata. Postoji čak i verovanje da su u drevnoj Atini postavljali zviždače iz Antie na vrhove planina kao stražare kako bi mogli da upozore na napad na carstvo.
Na ovom snimku možete čuti Janisa Cipasa kako koristi sfiriu, uz prevod zvižduka:
Zanimljivo, sfiriu je spoljni svet otkrio tek 1969. godine, kada se jedan avion srušio u planinama iza Antie. Dok je ekipa za potragu izašla da traži nestalog pilota, čuli su pastire kako se dobacuju serijom tonova napred-nazad po kanjonima i bili su očarani njihovim zagonetnim šiframa.
Prema Dimitri Hengenu, grčkoj lingvistkinji koja me je pratila do Antie, sfiria je zapravo verzija govornog grčkog za zviždanje, u kojoj slova i slogovi odgovaraju različitim tonovima i frekvencijama. Pošto se zvučni talasi zvižduka razlikuju od govora, poruke na sfirii mogu da putuju do 4 km kroz otvorene doline, ili otprilike 10 puta dalje nego što bi dopiralo vikanje.
„Kao devojka, vežbala sam do duboko u noć, glave sakrivene ispod pokrivača“, sećao se Zografio Kalogirou, 70-godišnja seljanka sa belom upletenom kosom. „Nekada sam mogla da zviždim preko planinskih vrhova kada sam imala zube. Toliko sam se dičila time. Sad me je tako sramota. Sve što mogu je da jedem.”
Za one sa jakim zagrižajem ili modernim implantatima, tokom godina ovaj drevni oblik bežične komunikacije ostao je posebno koristan na dalekom mestu kao što je Antia.
„Putevi, voda i struja došli su ovde tek pre 30 godina, a još uvek nema mobilne telefonije“, rekao je Janis Cipas, 50-godišnji pastir, uzgajivač koza i najmlađi zviždač u selu posle Apostolua. „Do 1997. Kula je imala jedini telefon u Antii, pa kad god bi neko otišao u Atinu, zvali bi je da kažu da su bezbedno stigli i ona bi odzviždala vesti porodici.”
Dok sam pijuckao svoju vissinadu, Kefalasino lice se ozarilo dok je pričala o tome kako se sfiria takođe može koristiti za stidljivo udvaranje drugim seljanima.
„Jedne noći, jedan čovek je bio u planini sa svojim ovcama kada je pao sneg. Znao je da negde duboko u planini postoji lepa devojka iz Antie sa svojim kozama. Tako je pronašao pećinu, naložio vatru i zviždao joj da dođe da se ugreje. Ona je došla i tako su se moji roditelji zaljubili jedno u drugo.”
Danas u svetu postoji čak 70 drugih jezika koji se zvižde, i svi oni se koriste u udaljenim planinskim selima poput Antie. Na kraju krajeva, lakše je skupiti usne nego juriti gore-dole po obroncima planine kad god želite da pozovete komšije na čašu uza.
Ipak, ne samo da se veruje da je sfiria starija i strukturiranija od mnogih drugih jezika koji se zvižde, već je i najugroženija. U stvari, prema Uneskovom Atlasu svetskih jezika u opasnosti, nijedan drugi jezik u Evropi – zviždao se on ili ne – nema manje živih govornika od sfirie.
„Po prirodi stvari, jezik koji se zviždi je u startu mnogo ugroženiji od govornog jezika jer ga je mnogo teže reprodukovati“, rekao je Hengen. „Osim ako se nešto drastično ovde ne promeni, predviđam da će sfiria nestati u vrlo bliskoj budućnosti, i to je tragedija.“
Dok su ovde mnogi stariji zviždači umrli ili izgubili zube, mlađi su se preselili u Atinu. A danas, nekoliko poslednjih Antiinih zviždača – poput Apostolua – više ne živi u selu.
„Do prošle godine sam pokušavao da ostanem ovde, ali nema načina da zaradim za život ili podižem porodicu ovde“, rekao je, zureći u gomilu napuštenih domova sa petlovima koji su kreštali na krovovima. “Danas je ovde ostalo samo jedno dete.”
Nakon što je desetinama generacija prolazila kroz neravni pejzaž, sfiria bi mogla da nestane u maglovitim dubinama ispod planine Oki sa dva Janija. Apostolu nema dece, i dok se Cipas nada da će jednog dana naučiti svog sina jedinstvenom jeziku Antie, on živi sat vremena udaljen od najbliže škole.
„Kada sam bio dete, morali smo da učimo sfiriu zajedno sa grčkim da bismo preživeli“, rekao je Panagiotis Canavaris, tihi 69-godišnjak i najbolji zviždač Antie. „To je naš način života, a ako on nestane, nestaće i kulturni identitet ovog sela.”
Tako je 2010. Canavaris krenuo u misiju oživljavanja ovog jezika na umoru, tako što je osnovao Kulturnu organizaciju Antia u zatvorenoj seoskoj jednosobnoj školi.
Pre tri godine dočekao je tim lingvista sa univerziteta Harvard i Jejl da snime zviždače za buduće generacije. Prošle godine, on i Apostolu su predstavljeni u dokumentarcu koji je prikazan u njujorškom muzeju umetnosti Metropoliten. A najskorije, ljubazno je pozvao mene da posetim Antiu.
Canaris je takođe uradio nešto do tada nečuveno sa strogo čuvanom tradicijom svog sela: podučava nekoga iz drugog grada kako da zviždi sfiriu. Posle sedam godina nastave, najmlađi govornik Antiinog drevnog jezika sada je 31-godišnji kurir koji živi 40 km odatle u Karistosu.
„Godinama su ljudi u Antii pričali o jeziku koji nestaje“, rekao mi je Canaris. „Ali uz vašu pomoć, možda bismo mogli da počnemo da pričamo o jeziku koji je preživeo.”
Piše: Eliot Stein
Izvor: bbc.com/travel
Prevod: Danilo Lučić
Pročitajte i tekst o tome kako depresija menja način na koji koristimo jezik.