Pod više nego simboličnim naslovom “Takozvani mrtvi”, poslednju testamentarnu zbirku stihova velikog srpskog pesnika Miodraga Pavlovića (1928-2014) predstavila je izdavačka kuća “Tanesi”, zajedno sa još dva naslova: “Minuo svetom” – izabranim pesmama Branka Miljkovića povodom 80-godišnjice od njegovog rođenja i knjigom priča “Bog ih pogledao” Saše Hadži-Tančića (1948-2014), koji je i priredio pomenute dve knjige pre nego što je minuo svetom.
Sagledavajući Pavlovićevu knjigu kao neku vrstu duhovne potrage koja se u jednom trenutku preobrazila u arheologiju svetog, kritičar Saša Radojčić je rekao:
– U ovoj knjizi nalazi tog neobičnog arheologa koji razmiče slojeve epoha, često su zaogrnuti i zaštićeni humornim obratima, kojima se, kako je dobro primetio Hadži-Tančić, nijansira “spoznaja o smrtnosti čoveka, senci prolaznosti i odsjaju večnosti”. Geografske koordinate koje dotiče knjiga rasprostiru se od Stražilova do Svete Gore, do Indije i Dalekog istoka. Njen metafizički raspon je još veći; reč je o vidovima nestajanja, iščezavanja, od skoro alogične “nesrazmere nezgrapne” do strašnog “završnog cvokotanja”. Ali to je u isti mah tako karakteristično ljudski raspon, tako ljudska bezmerna mera!
U nadahnutom pogovoru Hadži-Tančić je naveo kako je Miodrag Pavlović, pišući ove pesme, bio svestan da nastaje nešto izuzetno, kruna svih njegovih traganja i nastojanja:
– Pesnik je “Takozvane mrtve” orkestrirao u najboljoj tradiciji duhovnog višeglasja, od slovenske i balkanske starine do istočnjačkih rezonansa, u poetskoj magistralnoj inverziji spiritualnog i evropskog moderniteta. Pesme iz zbirke računaju sa fatalnošću kraja, ali nikako i njegove dovršenosti, već novog otvaranja. Blagoironijski, poslednja pesma zapravo najavljuje i drugi, zanavljeni život, novo trajanje. Tako je Pavlović, u čudesnoj završnici nadahnuća, raspet između zemlje i neba, ispevao svoj pesnički i ljudski zavet. Živeti, stvarati i nadati se – tu uzvišenu, trajnu i večnu poruku ova jedinstvena zbirka, na dostojan način, potvrđuje – zapisao je Hadži-Tančić.
– Poslednjom knjigom priča vratio se svom leskovačkom zavičaju – rekao je Nedić. – Teme ove proze pokrivaju različite životne situacije, od detinjstva pa do starosti. Najveći broj likova je već unapred oneobičen, najčešće svojim karakterom, životnim sudbinama, ili projekcijom u očima suseda, prijatelja, članova porodice. U većini slučajeva, reč je o ljudima s margine života, o božjacima, usamljenicima, neostvarenim, neprihvaćenim, izgubljenim ili originalnim i živopisnim tipovima palanačkog prostora.
izvor: novosti.rs