U svojoj potrazi za istinom, pokušao sam da se napajam iz što više izvora. Pio sam iz neiscrpnog toka naučnih otkrića i zavlačio se u davno napuštene neolitske pećine u kojima se kriju priče iz starih vremena. I od jednih i od drugih stekao sam novu mudrost, ali nisam utolio svoju žeđ. Činilo se da odgovora nema, ili da je odgovor toliko moćan, toliko van ovog sveta, da mi izmiče pred očima, jer nisu sviknute na senku koja obavija ljudsku dušu.
Tada sam na vrhu brda u Hajdelbergu čuo priču o majčinstvu koja je ispričana kao nijedna druga koju sam čuo pre. U njoj se radilo o duši i o fizici, ne suprotstavljajući ih i ne tretirajući ih kao dva suprotna pola shvatanja, već ih uplićući u jedan moćni mit koji objašnjava delanje izmerljivih sila i takođe baca svetlo na ljudsku psihu, koja je, kao što znamo, jedini svedok vasionskih čuda. Ova priča mi je osvetlila ulogu naučnika i ulogu pripovedača. Omogućila mi je da vidim da oni ne moraju biti dva različita bića. Priče mogu da pričaju naučnici, koji poseduju znanje i razumevanje prirodnih zakona prisutnih u našem svetu, kao i sposobnost da ih prenesu ostatku svog plemena.
Konkretna priča koju sam pominjem je iz knjige Evolucija: Petnaest mitova koji objašnjavaju naš svet (Evolution: Fifteen Myths That Explain Our World) Orena Harmana, kome sam bio u prilici da postavim nekoliko pitanja o moći mitova i ulozi pripovedača.
Zemlja i Sunčev sistem stvoreni su od rotirajućeg oblaka gasova i prašine. U Vašoj knjizi ovaj naučni opis pretvarate u mit.
Da, taj mit prikazuje narcisoidno sunce kao centralnu tačku oko koje se sve planete okreću, bespomoćno zarobljene u svojim orbitama. Na kraju ima mali preokret, gde se suptilno fokus premešta sa sunca na naučnike, od kojih neki veruju da se sva mudrost vrti oko njih. Da imaju magičnu metodu koja im omogućava da shvate sve stvari koje vredi znati. U ovakvom načinu razmišljanja postoji nešto preteće, ali i obećavajuće. Rigorozna naučna metoda, usavršavana vekovima, uči nas mnogo toga o nama samima i našem univerzumu, ali nas ponekad i prevari pa poverujemo da razumemo više nego što zapravo razumemo. Nisam postmodernista, ali mislim da je važno praviti razliku između znanja i mudrosti. U ovom mitu se malo sprdam sa naukom jer se stavlja u centar ljudske potrage za mudrošću.
Gravitacija je od velikog značaja u vašim radovima. Kako to razumete?
Kao i prirodna selekcija, gravitacija je u stvari samo vidljivi rezultat, a ne uzrok, i u tom smislu ostaje neka vrsta misterije. Svi je znamo kao silu koja zbližava tela. Međutim, gravitacija je takođe kontraintuitivna. Ona spaja stvari, kao što ih i razdvaja. Primetićemo da zbog nečega što zovemo tamnom energijom, gravitacija privlači tela u svemiru, ubrzavajući širenje univerzuma i povećavajući rastojanje između njegovih galaksija, planeta i zvezda. Nils Bor je rekao da je velika istina nešto za šta je i suprotno od nje velika istina. Gravitacija je dobar primer za to. Prema onome što razumemo o funkcionisanju univerzuma, sila koja spaja stvari i sila koja ih razdvaja je jedna te ista. Ja to zovem „Janusovo lice“ gravitacije.
Znamo da je sunce stvoreno gravitacijom, jer je materija bila sabijena do te mere da su počele termonuklearne reakcije. Ali jednog dana sunce će se urušiti i umreti zbog gravitacije.
Sunce sagoreva svoju unutrašnju energiju u svojevrsnom činu auto-kanibalizma, što je, naravno, velika sreća za nas. Živimo u veoma specifičnoj temperaturnoj zoni zbog naše slučajne udaljenosti od sunca. Ovo je omogućilo čudo života u protekle četiri milijarde godina na planeti Zemlji, međutim na duge staze sagorevanje vodonika od strane Sunca je destruktivan proces koji će dovesti do smrti našeg Sunčevog sistema. Stvaranje i uništenje su neodvojive sile, koje se ogledaju u našoj sopstvenoj ljudskoj sposobnosti da zamislimo beskonačnost i da se borimo da se pomirimo sa konačnošću života.
U jednom od mitova u ovoj knjizi, nalazim takvu dualnost u mitohondrijama, sićušnim organelama koje postoje u svim našim ćelijama, osim u krvi. Njihov predak bio je jednoćelijski organizam po imenu alfaproteobakterija. Imao je dobar život. Jednog dana ga je progutao veći jednoćelijski organizam, metanogen. Metanogen nije znao šta da radi sa kiseonikom pa se zato borio za goli život. Sada je iznenada, zahvaljujući alfaproteobakteriji, naučio kako da iskoristi kiseonik za generisanje energije. Drugim rečima, predak mitohondrije omogućio je rađanje višećelijskog života. Milijardama godina kasnije takođe, on doprinosi starenju ili ćelijskom starenju, jer proces kojim se proizvodi energija u našim ćelijama takođe dovodi do stvaranja slobodnih radikala. Konačno, ono što nam je dalo život takođe nas ubija. Nalazim veliku lepotu u ovim protivrečnostima i takođe sam ponizan pred činjenicom da ne možete imati jedno bez drugog. To stvara i tragediju i smisao. Očigledna kontradikcija između uništenja i stvaranja postoji na svim nivoima života, kao i u kosmosu. Odjekuje kroz materiju i život. Otuda se vraćamo na mitsko razmišljanje. Ne možemo uvek svesti velike sisteme na njihove sastavne delove. Ono što je tačno za manji deo ne mora uvek da važi i za veliki sistem. Spetljane i međusobno povezane celine koje rezonuju i utiču jedna na drugu su magično i veoma plodno polje poezije. Ovo mi je od velike važnosti kada pišem svoje knjige.
Ako se mitovi mogu naći u nauci, onda su oni sigurno prisutni i u našem svakodnevnom životu.
Oni su posvuda. U pop kulturi, u načinu na koji komuniciramo i razumemo svet oko nas. Ali i njih je teško videti. Da bih to objasnio, upotrebiću parabolu koju pozajmljujem od Dejvida Fostera Volasa. U njoj, plivaju te dve mlade ribe i slučajno sretnu stariju ribu koja pliva na suprotnu stranu i klimne glavom i kaže: „’bro jutro, momci. Kakva je voda?” Dve mlade ribe plivaju još malo, a onda jedna od njih pogleda drugu i kaže: „Šta je dođavola voda?“ Ponekad su najočiglednije, važne stvarnosti često one koje je najteže videti i prepoznati.
Nedavno su mi rekli da na sanskrtu reč sutra znači „žica“. I teorija struna i istočnjački aforizmi pokušavaju da pruže jedinstven opis sveta koji nas okružuje. Naravno, sutre su došle ranije. Dakle, mi otkrivamo stvari koje su već bile poznate ili doživljene pre upotrebe drugačijeg jezika i drugačijeg pristupa koji nas, ljude, stavlja u centar svega. Dok se u stara vremena zadatak objašnjavanja stvarnosti pripisivao pripovedačima i njihovim mitovima, sada se čini da pripovedanje zasnovano na naučnim istraživanjima dobija primat. Kako se oni to razlikuju?
Mislim da je to jedan od paradoksa savremenog života. Što više letimo, što su nam gušća naselja, teže nam je da pronađemo zajednicu.
Hajde da razgovaramo o tome kako se ljudski mozak percipirao kroz vreme. U XVI veku, filozofi prirode su ga smatrali hidrauličnim sistemom. Sva njihova pitanja i sve njihove hipoteze bile su zasnovane na ovoj metafori. U XVII veku, mozak je postao veliki mehanički sat, a u XIX veku odjednom telegrafska centrala. Zatim je u XX veku postala popularna ideja o neuronskoj mreži, a zatim o kvantnom računaru. U svakom slučaju, imamo posla sa drugim entitetom, drugim mozgom. Mogu se postavljati različita pitanja, što dovodi do različitih odgovora. Važno je zapamtiti da nauka nikada ne opisuje stvarnost direktno, već uvek u obliku modela ili hipoteze, što je samo po sebi neka vrsta priče. Takođe, modeli i hipoteze se opisuju ljudskim jezikom, koji je zauzvrat izuzetno osetljiv na svoje vreme, na svoju kulturu. Naš svet možemo razumeti samo iz pozicije u kojoj se nalazimo – kosmološke pozicije, položaja naše planete, kao i istorijske pozicije.
A sutre?
Očigledno se stalno dešavaju istinska nova naučna otkrića. Ali i dalje ostaju velika pitanja: šta je materija, šta je vreme, šta je poreklo stvari? Eksperimentalni pristup može dati samo delimične odgovore, jer se ovde ne bavimo naučnim već i filozofskim i egzistencijalnim pitanjima. Svaka generacija rešava ove veoma fundamentalne probleme jezikom koji joj je na raspolaganju, što je sredstvo kojim razumete i opisujete svet oko sebe. Vremenom se taj jezik neminovno menja.
Zašto se onda naučni pristup smatra zrelijim, pouzdanijim oblikom objašnjenja?
Verujemo da je naš savremeni naučni jezik moćnije i bolje sredstvo od onoga koje su imali ljudi u drevnim vremenima. Što nije uvek tačno. Hiljadama godina najpametniji ljudi na Zemlji koji gledaju u nebo verovali su da objašnjenje kretanja zvezda leži u epiciklima. Aristotel je mislio da žene imaju manje zuba od muškaraca. Danas na ovo gledamo kao na glupost ili neznanje, ali to je kratkovido. Zapitajte se: kako je neko tako briljantan i mudar kao što je Aristotel mogao pogrešiti u vezi sa ovako glupom stvari? Zato što je naš pogled pod jakim uticajem šire kulture u kojoj delamo. U Aristotelovo doba, ideja o tome šta je žena a šta muškarac bila je drugačija od onoga kako je sada razumemo, do te mere da je bukvalno ograničavala ono šta je on mogao da vidi, a šta ne, na svetu. Isto tako, ideja o epiciklima bila je deo čitavog srednjovekovnog hrišćanskog religioznog sveta harmonija koji je sjedinio muziku i kretanje zvezda na nebu.
Naučnici koriste engleski kao svoj esperanto. Zbog globalizacije, naše kulture se više ne razlikuju kao nekada, a misli i poruke možemo preneti na drugu stranu Zemlje za tren oka. Da li nam to omogućava da stvorimo koherentniju, a samim tim i veštačku mitologiju?
Savremene tehnologije i društveni mediji olakšavaju prenošenje ideja do većih ljudi, baš kao što je razvoj štamparske prese to uradio u svoje vreme. Jedna od najpopularnijih naučnih knjiga XX veka je Sebični gen (The Selfish Gene) Ričarda Dokinsa. Izvršila je veliki uticaj na pop kulturu, ali i na naučnu zajednicu. To je promenilo način na koji postavljamo naučna pitanja u oblasti genetike. Knjiga priznaje koncept sopstva, naravno. Razmislite o našim pravnim sistemima sa njihovim „kaznama“ i „krivcima“, ili o našim obrazovnim sistemima sa njihovim „ličnim postignućima“ i „ispitima“. Nijedna od tih reči ne bi imala smisla bez pojma o sopstvu koji je jak i koherentan. Ali sopstvo može biti jedno od najvećih mitova modernog doba. Mi smo gomila bioloških procesa, a ne entiteti. Većina ćelija u našim telima nisu „naše“ – one su bakterijske. Dokins je upotrebio metaforu u kojoj je čovek lutka, a geni lutkar koji povlači konce. Ta ideja da nismo gospodari svoje sudbine postoji odavno, naravno, mnogo pre Ričarda Dokinsa, pa čak i pre biologije. Ali pisana reč, sa svojom modernom metaforom, omogućila je da se ideja proširi i pridobije još više umova.
Zanimljivo je primetiti da se u oblasti biologije „gen“ sve više iznutra dovodi u pitanje. Sve više shvatamo da je diskretni gen, a ne složena dinamika mnogih procesa u interakciji, možda fikcija. Mislim da se ovo razumevanje postiže upravo sada, ostavljajući vrlo mali deo klasične definicije gena netaknutim. Ideja o genu kao postvarenom entitetu, koju smo ranije smatrali realnom, urušava se pred našim očima. Uskoro će biti izmišljen novi mit. Iako će, naravno, biti potrebno vreme da odstranimo sebe iz sile privlačenja moćne metafore, pošto su neke karijere zasnovane na njoj i neki životi uloženi u nju, što nije mala stvar. Možda za sto godina nećemo govoriti o „genu“, već o „lenu“ – dinamičkom kvocijentu interakcije svih funkcionalnih proteina u ćeliji. Možda će “lene” bolje objasniti ono što treba objasniti.
Poenta je: da, nauka je lingua franca i možda je danas lakše širiti mitove za širu javnost u kraćem vremenskom periodu. Ali princip po kome prenosimo mitove ostaje netaknut. Uči nas iznova i iznova da najbolje što možemo da uradimo da bismo razumeli sebe i svoje mesto u univerzumu jeste da koristimo naš jezik krcat kulturom. Nauka se razlikuje od mitologije na jedan važan način: ona je takmičarski oblik pripovedanja. Takođe koristi metod koji je veoma strog. Ali s druge strane, to je samo staro vino u novim bocama. Mi obavijamo naše egzistencijalne zavrzlame u evoluirajući skup pojmova i jezika.
Sviđa mi se ideja da možda mit, ako mu se pruži šansa, može postati neka vrsta mosta, ili, drugačije rečeno, lepka. Da može omogućiti pojedincima da zaista iskuse zajednički život, da cene kakav svet jeste, kakvo društvo jeste i kakvo bi moglo biti. Da li priče imaju ovakvu moć?
Evo metafore koju smatram korisnom: ljudi su poput tačaka na poentilističkoj slici. Jedna tačka ne može zaista doživeti ili biti svesna cele slike. I uprkos svom tehnološkom napretku koji pojednostavljuje komunikaciju, čini se da smo sve više odvojeni jedni od drugih. Mislim da je to jedan od paradoksa savremenog života. Što više letimo, što su nam gušća naselja, teže nam je da pronađemo zajednicu. U velikom gradu izađeš iz svog stana i kao riba si koja ulazi u ogroman okean. Tako izgleda svakodnevni život sve većeg dela čovečanstva. To takođe dovodi do toga da su ljudi manje u saglasju sa prirodom.
Često ono što na kraju saznamo nije ono što smo nameravali da otkrijemo. Ali ne možemo se obuzdati od nastavljanja potrage za ovim znanjem.
Pre nekoliko nedelja, poveo sam svoju petogodišnju ćerku na Crveno more. Otišli smo na ronjenje na greben i nakon što je izašla iz vode i skinula masku za ronjenje, na licu je imala izraz začuđenosti: videla je hobotnicu! Takvi susreti sa živim bićima potpuno drugačijim od nas su dragoceni i neprocenjivi. To gubimo dok hrlimo u gradove i živimo tehnološki život pred kompjuterom. Mislim da ovaj tehnološki način razmišljanja takođe stoji iza ideje da se naši problemi mogu rešiti ako samo upotrebimo dovoljno logike i procesorske snage. Nauka i tehnologija mogu biti od neprocenjive pomoći u rešavanju problema globalnog zagrevanja i zagađenja, ali najvažnije je da promenimo svoje ponašanje. Pokušavam da oživim i potaknem takve misli u umovima svojih čitalaca, od kojih se mnogi sve više udaljavaju od sveta prirode. U mislima mi je izraz začuđenosti na licu moje male ćerke.
I sam sam veliki zagovornik promene načina razmišljanja čovečanstva. Ne treba da verujemo u tehnološko spasenje i umesto toga treba da cenimo ono što imamo, dok trošimo manje i razvijamo se sporije. Da li mislite da je mitološka forma naracije sredstvo koje se može koristiti za promenu ovakvog načina razmišljanja?
Verujem da jeste, i to je bio jedan od razloga što sam napisao Evoluciju. Salustius je rekao: „Ove stvari nikada nisu bile, i jesu oduvek“, i ovo je divan način da se razmisli o ulozi mitologije. Mitologija ne opisuje šta se dogodilo. Ali u svetu mitova, činjenice ili znanje nisu relevantni. Dok nauka opisuje svet direktno, merenjem i računanjem svega, mitologija teži onim pitanjima na koja se ne može odgovoriti. Trebalo bi da nas natera da osporimo naše istine, dok istovremeno priznajemo naša ograničenja. Potraga se nastavlja i u ovoj potrazi se može naći ispunjenje.
Koji je bio vaš omiljeni mit kada ste bili dete?
Mislim da me je najviše oduševio mit o Dedalu i Ikaru. Otac upozorava sina: „Ne prilazi previše suncu.” Radoznalost i osećaj radosti proizilaze iz sposobnosti da se kontroliše let, što je tako zanosno. Jer radoznalost je veoma opijajuća, kao i moć. Kao klinac, očigledno sam gajio veliku empatiju prema ocu, ali sam osećao da mi je Ikar bliskiji, jer sam mogao da saosećam sa njegovom radoznalošću i opijenošću koja je dolazila sa njegovim krilima. U našim pokušajima da shvatamo (približavanje suncu je metafora za razumevanje), često ignorišemo opasnost. To je tako tragično lep i krucijalan mit, jer naša potraga za razumevanjem daje smisao, ali i nužno podrazumeva tragediju. Često ono što na kraju saznamo nije ono što smo nameravali da otkrijemo. Ali ne možemo se obuzdati od nastavljanja potrage za ovim znanjem.
Svaka vrsta u prirodi je jedinstvena na svoj način. Iako je jedinstvenost možda precenjena, naša jedinstvenost je posebna za nas. Naša je. Ona određuje ko smo. A naš način da budemo jedinstveni je borba u grudima između toga da budemo potpuno društveni i potpuno usamljeni. Postojimo između mogućnosti da zamislimo kraj vremena i mogućnosti da zamislimo našu smrtnost. Ne možemo da prevaziđemo sebe. Naša priroda će nas uvek gurati dalje, iako shvatamo da će uvek postojati cena za jedenje voća sa drveta znanja. Stari narodi su bili veoma mudri. Oni su razumeli ove osnovne istine pre nego što je iko pomenuo atome, gene ili molekule. Povezanost sa prošlošću mi pruža osećaj radosti i utehe, povezanost sa drevnim narodima koji su živeli u potpuno drugačijim okolnostima, koji su govorili veoma drugačijim jezicima, verovali u veoma drugačije bogove. Uprkos svemu tome, tokom vremena povezujemo se putem ovih moćnih istina o našoj vrsti. Dakle, nastavljamo da marširamo otvorenih očiju – i tražimo smisao samog marša.
Pitanja: Tomasz Sitarz
Izvor: przekroj.org
Prevod: Danilo Lučić
Pročitajte i kako je veštica iz slovenskih mitova postala feministička figura ili tekst o knjizi Rolana Barta Mitologije koji se bavi odnosom svakodnevice i mitova.