Nenad Stanković: Tradicija se najbolje čuva kroz njenu revitalizaciju Nenad Stanković, autor zapisa sa fejzbuk stranice Đevđir, koji su sakupljeni i objavljeni u formi knjige, kaže da se njegov projekat može posmatrati i kao “neki književni magazin iz doba avangarde.”

Jedan od fenomena književnog osvajanja digitalnog prostora kod nas zasigurno je i fejzbuk stranica Đevđir, iza koje između ostalih stoji i Nenad Stanković. Njegovi tekstovi objavljeni na ovom profilu sabrani su u istoimenu knjigu, koju je objavila izdavačka kuća “Sumatra”. Razgovarali samo sa Stankovićem o počecima Đevđira, načinu na koji je formirao svoj prepoznatljiv stil, o odnosu savremenosti jezičkog izraza i arhaizmima koji treba da imaju, i moraju da imaju, svoje mesto u toj savremenosti.

Recite nam nešto o početku projekta Đevđir, da ga tako nazovemo. Kako je sve krenulo i kako se rodila ideja?

Mislim da je sve u stvari počelo još 2014. godine kada sam počeo da pišem na Vukajliji. Pre toga sam čitao svu tu narodnu internet književnost, ako možemo tako da je nazovemo, i nekako se sve to valjda slagalo u meni, da bih onda, samo tako, napisao taj tekst o Fiat puntu koji je ispao, ispostaviće se, i programski na neki način, jer je tematizovao neke motive koji će se i kasnije ponoviti u mom pisanju, a opet i stilski i na nivou forme postavljen je neki okvir koji će se kasnije dopunjavati i menjati.

Kako je teklo pisanje na Vukajliji, i kasnije, na Tarzaniji, i kako se razvijalo, tako sam pomislio da bi trebalo nastaviti na Fejsbuku gde bi taj sadržaj mogao da ima širi prijem, gde bi moglo da se raznovrsnije izrazi, iskoračujući iz zadatih okvira. I onda sam, sa mojom vernom saradnicom u đevđirluku, napravio tu stranicu, gde smo krenuli da obavljujemo te kratke priče, mikropriče, zapise, crtice, ali gde smo mogli i na jedan satiričan način da kritikujemo različite društvene, političke, kulturne pojave. Ali ipak, sve je to više pokrenuto iz zabave nego iz nekih strogo književnih motivacija… Kasnije su se tu pridružili i drugi ljudi, a najviše od svih moj kolega Gručo koji je ispisao dobar deo tekstova na Đevđiru i činio, zajedno sa mnom stožer te stranice.

I tako, ono što je, dok sam pisao na Vukajliji bilo u mojim tekstovima više “književno” i suptilnije i koje je tamo bilo ipak u drugom planu u odnosnu na ono čisto satirično, humorno, pošalično, to je polako na Đevđiru preuzimalo primat, tokom godina; tekstovi su postajali duži pa i bolji i polako se gradila nit đevđirska i odmotavalo klupko nečega što će kasnije postati knjiga.

Šta je potrebno da prepoznate u svakodnevici, ili (ličnom i kolektivnom) sećanju, da biste znali da je to materijal za Đevđir?

Često je to neki detalj koji postane simbol, nešto malo što tek proviruje iz sveta, a što narušava njegovu beslovesnost, samodovoljnost, samoobjašnjivost; svi ti detalji ne samo što svedoče o životu, o ljudima o vremenu, nego ih i nadilaze, sve te stvari koje primetimo odjednom okreću svet, pokažu drugu stranu, i kao i svaki simbol upućuju i na ono neizrecivo. Kao i u, sećanju tako i živom mesu stvarnosti, u prostoru postoje mesta koja su sama po sebi nekakav rezervoar tih čudnih stvari koje traže pisanje, i kao da su i rezonator kroz koji se odjednom bolje vidi, više shvata, oseća. To je ono čudno osećanje koje recimo proizvode napuštene fabrike, šine urasle u travu, zarđale konstrukcije, propale mesne zajednice, tu zaista kao da se nastanjuje jedan duh prošloga, propalosti, truloga ali i nečega vrlo plodnog i blagodarnog. Često to bude i samo miris koji se oseti i brzo izgubi a koji podseti na nešto, na nešto, i kada se već sasvim izgubi misao šta bi bilo to nešto tu onda počinje pisanje o tome, da se bilo kako povrati taj osećaj, da se oživi i da se rekonstruiše pa makar i ne potpuno istinito. Jer, to je toliko bitno zato što se u tome oseti neka tajna, i neka, u stvari, sama svežina sveta, i prvog osećaja; možda je pisanje upravo to: večno opisivanje tog prvog momenta pada, ili prvog kušanja sveta.

Što se tiče svakodnevnice ona je prepuna takvih detalja koji samo čekaju da budu primećeni, ali koji se, nekim čudom, ne objavljuju uvek, i ne onda kada čovek želi, retko se desi taj ukrštaj a kada se desi onda i neka banalna stvar i naoko nebitna postane okidač za celu priču: taj perut na izmašćenom malo potamnelom okovratniku starijeg čoveka koji sedi ispred vas u autobusu postane detalj koji u sebi već sadrži celu priču o njemu. Svakodnevnica je jedan beskonačan roman, neispisan, koji teče, jedno čudo za čudom koje se niže a koje samo retko možemo da osetimo, da osvestimo, da pojmimo, na kraju krajeva da živimo po tim čudima i sami kao jedno čudo, da treptimo od same pomisli kako je sve to veličanstveno, čudno i kakva je blagodat izlivena preko toga što samo postojimo. Taj trenutak, sveti, da postojim ja, i postoji svet, sav, taj, ceo i složen, i prebogat: onda odjednom sve postane bitno, kako neku vadi cigaru iz paklice, a kako neko drugi češe prekrštenu ruku naslonjenu na šank, kako će se ona nasmejati i pogledati u stranu, a kako će konobar pogledati novu mušteriju na vratima, kako će sa taj gost obazrivo skloniti sa strane, i ispraviti već ispravljene rukave, kakvu će ona već naučenu konstrukciju napraviti u konverzaciji i kako sasvim predvidljivo i dosadno teče taj razgovor, ali bez obzira, kako je veličanstveno i samo primetiti tu opštu nelagodu, laž, zbunjenost, imitaciju u odnosima, kako je sve to ukupno vredno i prebitno, taj život udvojen, utrojen, to mnoštvo svega, i bede života i oduševljenja, i kako je odlučujuće i nepromenljivo i neopozivo moje učešće tu i trajanje i moj pogled kome je dato da sve to vidi.

I oseti se, onda često, a to je valjda jedna od svrha književnosti, neka samilost, neko pobratimstvo lica u svemiru, neka ljubav za sve te ljude, i nekako se onda trudim, i svesno i nesvesno, da i kada ih opisujem, da ih, i kada im se malo i izrugujem, da ih ipak, u sveukupnosti, milo gledam.

Stil kojim pišete ove zapise – grubo rečeno mešavina modernističkog toka svesti i „zarezologije“ Crnjanskog – da li ste na početku znali da takav stil želite, ili ste do njega došli postepeno, eksperimentišući?

Mislim da je bilo dosta eksperimentisanja, ali dosta i promašaja u tom traženju stila, ali da je, ipak, u stvari sam stil bio već predodređen i to manje sadržinom teksta, već pre samim tonom, raspoloženjem, jednom vrstom ushićenosti, pa i nekakve epifanije koja onda traži to obilje prideva, invokacija, dugih rečenica, patosa, eruptivnosti, kataloga. To jeste jedna velika ostavština modernizma, i to pre svega našeg, jer se radi o istom jeziku, ali postoji nešto i od uticaja raznih poznatih i nepoznatih pisaca sa interneta; trudio sam se dakle da tradiciju modernističkog iskustva i stila povežem sa savremenim tendencijama.

Pišući nešto novo mi se uvek ipak naslanjamo na tradicije i nastavljamo se na nešto; i uvek je zanimljivo pratiti kod svakog pisca kako se dolazi do stila, kojim sve putevima, i iz koje ruke. Pa tako ako Crnjanski utiče na mene, utiču i atnički psici na koje se on ugledao, pa recimo i ritam mađarskog jezika koji je uticao na njegovu sintaksu, a budem li se nakalemio na Kiša, kroz mene će prostrujati i krv Bruna Šulca i njegovih manekena i ptica na tavanu i velike sezone; a iz svih tih izmešanosti vremenom proklija i nešto sasvim osobeno, i samo naše.

Postoji još jedan uticaj, a to je jedna vrsta stila, perspektive, načina, koji sam prigrlio a koja je nestala ne znam kad i odakle, jedna vrsta zapisa baš sa margine, skoro ni iz čega, neki harmsovski uticaj, ali ne sasvim, nešto pomazimokonjezvonkobogdanovski, neka čista i skoro vesela poezija propalosti i uživanja u toj ništavnosti, opojnost nikakvošću, vrlo malo čovečijega a najviše pak humanoga, neka vrsta onesvešćenosti u svet, potpune senčine, promašenosti, neigranja, ošamućenosti, kontuzovanosti, iz koje kao da rastu neki tanki listići biljke a u nekakvoj neprohodnoj planinčini, ličnosti, nesaznatljive i nevidljive oku.

Šta vam je pružila mogućnost objavljivanja na društvenim mrežama, gde ste i započeli ovaj projekat Đevđir? Kako je to uticalo na koncepciju zapisa i da li ste pisali sa svešću o tome da će ogroman deo publike biti tzv. „digitalni urođenici“ (digital natives)?

Uopšte pisanje na intenetu ima dve strane, ono ima svoja ograničenja ali i svoje prednosti, ograničenja se tiču pre svega dužine teksta, pa i “ozbiljnosti”, ipak se, još, ne može objaviti roman, recimo na fejsbuk stranici, odnosno pitanje je da li bi neko čitao na taj način, iz delova; dalje, sam internet traži od vas da budete uvek aktuelni, da budete i duhoviti, po svaku cenu, ne smete da budete suviše hermetični, ne smete nikad da budete dosadni; s druge strane sve ove pobrojane mane mogu biti i prednosti, u smislu da će takvo pisanje na intenetu biti bliže realnosti, životnije, ono mora biti kratko i efektno, ono će možda znati kako odgvoriti na epohu, kao na onim prokazanim književnim i flimskim radionicama, vi ipak učite kako da zanimljivo pišete, kako da gradite priču, učite nekakve tehnikalije, kada da poentirate i kada, intenet vas tera na to da znate da zabacite udicu. Šta ćete već upecati to ipak zavisi od samih vaših mogućnosti, širine, talenta, dosega. Dobra strana je i što na intenetu možete da pišete bez ikakvih pretenzija, nemate nikakvo opterećenje niti zvanje pesnika ili pisca, ne morate čak ni da pišete pod svojim imenom. I još nešto, vrlo bitno: kada sam počeo da pišem na Đevđiru skoro niko nije znao da sam to ja, i nije postojala mogućnost da vas neko interesno hvali, nisam bio ni u kakvim književnim krugovima, moji prvi i najbolji čitaoci su bili ljudi koje uopšte nisam poznavao, i to je pružilo mogućnost da oni budu objektivni i da ne mešaju pisca i njegovo delo. Takođe mnogo je bilo zgodnije kada niko nije znao ko je Đevđir jer sam tada mogao razne situacije iz svog života da prepričavam i da tako tiho i književno podmuklo ogovaram razne ljude oko mene, a sada je već to malo nezgodno…

U stvari ja sam vrlo pokvaren i sve vreme sam samo zavaravao i pisao o nacionalnim temama, ismejavao drugosrbijance, pisao o domaćim glumcima i Boljem životu koji svi volimo, sve to samo da bih zainteresovao ljude i da bi im na kraju ponudio svoje tekstove o kasirkama, dalekovodima, napuštenim fabrikama i trafostanicama. A možda Đevđir i takve stranice i nisu neka nova pojava, Đevđir je u stvari kao neki književni magazin iz doba avangarde, gde se objavljuju i pesme, i proza, i crtice, i pamfleti i osvrti, i satira i po neki crtež, skica, mim; sve je to isto samo sada putem interneta može sve to da vidi veći broj ljudi.

Da li je ovaj i ovakav materijal nešto dobio i/ili izgubio kada je iz digitalne forme prešao u materijalnu, tj. štampanu? Kako se uopšte rodila ideja za knjigu?

Od trenutka kada je Ivan Leković iz Sumatre predložio da bismo mogli napraviti knjigu od tekstova objavljenih na stranici do krajnjeg rezultata prošlo je dve godine, mnogo je menjano u samom mom pisanju, pa su onda menjani i neki stariji tekstovi, čini mi se da sam počeo bio da se ozbiljnije odnosim prema samom pisanju, i da budem posvećeniji; takođe, sam koncept kako bi knjiga trebalo da izgleda menjao se više puta. Ja na početku nisam ni pomišljao da će od toga biti nekakva knjiga, ali ono što ja nisam znao znalo je moje pisanje, jer se ono samo, po nekim unutrašnjim zakonitostima, formiralo i vodilo ka toj celini. Na meni je posle bilo samo da taj tok usmerim i ustrojim. Tako su tekstovi prvobitno objavljeni na Đevđiru ipak izmenjeni do neke mere kada se došlo do knjige, jer odjednom se videla i loša strana pisanja na internetu, videli su se ustupci koje sam ponekad činio samo da bi tekst bio popularniji, a bilo je dosta i ošljarenja i pisanja radi pisanja. I sada kada vidim neke svoje tekstove, i to nemali broj, ja osetim jak transfer blama. Trudio sam se onda da izbacim te neke jeftine i suviše aktuelne doskočice, čisto prigodnog karaktera, koje su mi se činile posle nekog vremena suvišnim. Ipak, suštinski nije bilo nekih većih izmena, pogotovu kod novijih tekstova kada sam već bio dostigao neku zrelost i sigurnost u izrazu.

U zapisu „Krečenje“ pominjete kako ima „još sitnijih stvarčica koje propadaju kroz ovo sito i đevđir nezabeležene, jer se i ne mogu imenovati i ne mogu ni izreći“. Šta to nama izmiče? Ili samo izmiče mogućnosti da bude uhvaćeno u konstrukt književno-umetničkog teksta?

To bi bilo neko fino trunje, neka prašina, neka zrnca svetlosti koja navejavaju, neki prah od cementa, nešto čudno čemu još ne možemo da odredimo stranu, pripadnost, provenijenciju… neki prah koji ostaje od našeg lepetanja sa svetom, neki produkt svih naših dana, postojanja, nešto što se ne može objasniti, neki suvi ostatak, i nezemaljsko poreklo. Senke neke u prahu i pootpadali klinovi, igle, ekseri; kao u nekoj groznici, u ogledalu, u bunilu, u snu kada se dodirnulo ono veliko, preveliko, ogromno, nepodnošljivo i ono malo, pretanko, užasnuto; neshvatljivost neke slike, mirisa, zvuka, neke situacije, neko sito, sa ulegnućem u sredini koje se na vetrovitom sunčanom danu njiše kao paučina. Neka atmosfera kao posle nekakvog velikog, važnog, odlučujećeg događaja, ali kojeg nikako ne možemo da se setimo.

Kao da postoji ceo jedan mikrosvet koji je i odraz i temelj ovoga našega, i koji je neki nečitki prikaz svih naših života, kao kada se prvi putpogleda kroz mikroskop. Ili to postoji neko paralelno knjigovodstvo koje će se nekad, na kraju vremena, objaviti, i kada će napokon, njime, sve biti objašnjeno u stvari do t a n č i n a. Književnost je u stvari pokušaj da se sve to objasni, ali nemoćna zaista da da ceo pogled, ona samo imitira da to pruža, zavodeći stalno i zaboravljajući nas da je to ipak samo njena igra. A možda i nije.

U tom zapisu, inače, provejava jedna izvorna nagota i čistina tek sagrađene kuće: to kada se kreči i kada se odjednom sve vrati na prvobitne postavke, i kada kuća zazvuči i odjekne, onako bez stvari i nekako prijatno prazno. Dobija se utisak kao da ste iz kuće prešli u san o kući.

Fenomenološki zahvat je prilično širok u knjizi Đevđir, od jugoslovenske pop kulture, preko sloma našeg društva i svakog sistema vrednosti tokom devedesetih, do tehničko-tehnoloških ceremonija savremenog života. Gde se pozicioniraju vaše literarne opservacije na skali između inertne melanholije koju osvrti na prošlost neminovno nose sa sobom i bezmalo diktature nekakvog neo-vitalizma kojem je teško uteći?

Meni se čini da je svako pisanje neki vid vitalizma, jer čim se reši da se nešto napiše, i čim se ono ostvaruje, čovek je samim time probio tu branu nemila, i nemosti, tu tupu muku postojanja, i progovorio je, nanovo se stvorio… Tu se samo biće objavljuje. A što se tiče osvrta na prošlost mislim da je inertnost te melanholije u stvari potencijalna energija za nešto što je nadilazi, to je sama srž i čvorište odakle izvire ono umetničko, dakle jedno je opstojavati u melanholiji a drugo je probijati tu opnu i razbijati ljusku, a to se čini samim pisanjem. I dobro je primećeno, u knjizi zaista postoje dve struje, jedna melanholična i sa pogledom unazad, a jedna jeste vitalistička, taj lik u pričama, stalno nekud ide, prolazi, šeta, on je ipak na neki način oduševljen svetom i stalno se smenjuju osećanja poleta i melanholije. Ipak pre svega on je čovek koji opaža i koji vidi, on manje dela, a više razmišlja, i taj njegov polet i usmerenost često dobijaju odlike bega, bega od grada i ljudi i opet vraćanje njima. Može se reći i da je on modernistički i obeskućen jer je njegov povratak kući na kraju knjige u stvari samo neuspeo pokušaj da opet proživi na isti način sve to što je nekad bilo, da u sadašnjosti živi prošlost, a što je naravno nemoguće.

Veoma mi je bilo zanimljivo izobilje, ne baš potpuno arhaičnih, ali svakako reči koje na sebi već skupljaju patinu prolaznosti i postepeno nestaju iz polja živog jezika. Na kraju krajeva, to je oličeno i u izboru turcizma za sam naziv fejsbuk profila i ove knjige. Da li je to možda namera da se pruži otpor odumiranju pojedinih termina i izraza, koje definitivno sačinjavaju bogatstvo našeg jezika?

I sam jezik ponekad, sam od sebe, revitalizuje reči sa margine koje su skoro bile nestale iz žive upotrebe i vraća ih u aktuelni jezički fond; nešto slično se dešava i u procesu pisanja: namerno sam rekao da se dešava jer to ne može biti samo svesna namera i cilj, ona je imanentna samom pisanju, sam jezik rovari sam po sebi, on se grana u zemlji, on svuda zavlači svoje žile u potrazi sa pravim izrazom. Ja, recimo, veoma volim prozu Momčila Nastasijevića, i čini mi se da sam dosta naučio od njega, i na planu sintakse ali i na planu samog zvučanja reči, kao i onoga što nadilazi i samo značenje i zvučanje; kupio sam koliko sam mogao od tih bogatih darova rođaki, sve te devojačke spreme iz kovčega seoskih kuća iz kojih se otkriva jedan začudan svet i prostor koji nadilazi samo značenjsko polje i čistu upotrebnost jezika.

Često bih, kada bi mi u pisanju nedostajala neka reč, odjednom posezao za nekim izrazom recimo iz narodne epike, ili iz tih starijih književnih dela, ili za nekim lokalizmom, dijalektom, često bi sama ta reč dolazila spontano, iznebuha, u nabrajanju i gomilanju sinonima, ona bi došla da svojom neočekivanošću i jačinom završi niz. Zato i mislim da pisac mora dobro da poznaje svoj jezik pre svega, i to kako onaj aktuelni tako i onaj prošli, koji zapravo u stvari nikad zaista ne prolazi, jer ipak, i u rečima, sve što je prošlo večnost jedna biva.

To bi, u stvari, bila neka vrsta tradicionalizma i konzervativizma u svom, kontradiktorno, modernom i modernestičkom ruhu: upravo ono što su radili naši modernisti, Crnjanski, Petrović i Nastasijević.

Preoblikovati tradiciju i tako je učiniti aktuelnom i svežom, to je cilj, a ne samo sačuvati je, kao nešto ostalo iza nas, i od drugih, sa čime više nemamo kontakata; upravo se kroz njenu revitalizaciju ona najbolje čuva i dalje nastavlja da grana i živi.

Pa i svi ti silni turcizmi koji su nekada prvo trebljeni iz jezika sada se pokazuju kao jedno blago u našem jezičkom fondu, kao ulet tuđine u nešto naše meko i domaće, a koje na neki čudan način bogati naš jezik i sposobnost izraza, i raskošnost značenja.

Eto zamislite da se stranica, i knjiga, zovu prosto cediljka, pa to je sasvim srpski, čisto, slovenski, ali nema tu zvučnost i zaumnost reči đevđir, njenu malo i prgavost i poetičnost, njenu zarivenost u svet, kao ralo, njenu opštu profanost nekih prošlih beskrajnih ispiranja a opet i čudnu melanholiju predmeta zapalog na dnu vitrine, plesnjivog, zarđalog i pomalo zaboravljenog. Eto cediljke: ona se već cakli očišćena nad sudoperom u svojoj suštoj upotrebnosti, ali, reč đevđir, tu se već zapitamo, tu se nešto dešava, tu je neko čvorište: đevđir je taj stari pauk u uglu kuhinjskog elementa, zaklonjen nekim izdanđalim šerpama, iz kojih, naheren, proviruje; uostalom, evo, i “izanđale šerpe” je svakako mnogo izražajnije, raskošnije, životnije, od prostog i hladnog: “iskorišćene šerpe”.

Zato su tuđice osim što su neophodne često i blagotvorne, oni tim značenjem tuđinstva i drugosti kao da daju neophodnu promenu u ritmu, one zaustavljaju, one okreću na drugu stranu, one su kao natrunjeni opiljci koji su ipak potrebni da bi se držala struktura…

Pitanja: Danilo Lučić
Foto: autorova arhiva

 

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: