Prošlo je skoro dve stotine godina od kako je umro lord Bajron. Podlegao je groznici 19. aprila 1824. godine u gradu Misolongiju, na zapadnoj obali Grčke, u svojoj trideset šestoj godini. Kao što nije bilo neobično u to vreme, medicinski radnici su učinili mnogo da ubrzaju kraj koji je trebalo da spreče. Bajronovim rečima: „Postoji mnogo više podinulih od igle nego od koplja.” Standardni deo lečenja su bile pijavice, klistir i namerno izazivanje plikova na koži. Bajron nije bio voljan da mu lekari puštaju krv, koje je omalovažavao nazivajući ih „prokletom skupinom kasapina“, ali se na kraju prepustio njihovim merama. Jedan savremeni stručnjak je procenio da su u poslednjim danima iscedili iz njega najmanje dva i po litra krvi. Iznenađujuće je da je uopšte izdržao toliko.
Bajron je u Grčku došao godinu dana pre toga, isplovivši iz Italije, gde je živeo od 1816. Bio je britanski plemić, a svojim pesmama ušao je u kanon engleske poezije, pa ipak je poslednjih osam godina svog života proveo u egzilu. Njegove simpatije prema liberalnosti su oduvek bile žestoko provokativne, a po dolasku u Grčku se nadao da će svoje ime, titulu, svoju legendarnu slavu i svoje prilično bogatstvo dati za grčku nezavisnost u borbi protiv otomanske vlasti. Pomorski oficir, kapetan Edvard Blakijer (Edward Blaquiere), uveravao ga je da će njegovo “prisustvo poslužiti kao talisman – a (bojno, prim. prev.) polje je previše veličanstveno – previše blisko povezano sa svime što vam je drago, da i dalje stajalo napušteno“. Pa ipak, tu je Bajron umirao, ali ne u slavi, već u delirijumu, sa beskorisnom gomilom lekara i slugu, usred vavilonske mešavine engleskog, italijanskog i grčkog jezika i uz poklič grmljavine napolju. „Napola nasmejan“, izvestio je jedan posmatrač, čovek na samrti je rekao, „Questa è una bella scena“. Ili: “Kakva lepa scena.”
Ta jasna nota teatralnosti – refleksa samo-dramatičnosti, koja odzvanja čak i na umoru, na sumornoj samrtnoj postelji, daleko od kuće – ono je što treba da oslušnemo, dva veka kasnije, dok razmatramo Bajronov slučaj. Retko kada drama prolazi bez poluosmeha. Koliko god bilo usijanja u treutku, i bez obzira da li je ono što radi telesno, kućevno, vojno, meteorološko ili moderno društvena, Bajron, u svom najboljem izdanju, uvek vodi računa da izgleda cool, procenjujući kako će ceo spektakl izgledati ironičaru u prolazu:
U očima njihovim koje su gledale jedne u druge, sijali su se odbijeni zraci Mesečevi. Bela ruka Haidina držala je Žuanovu glavu, a njegova ruka držala je nju po sredini, gubeći se u talasima razasute kose njene. Ona mu je sedala u krilu i kako je izgledalo, oboje su disali jednim duhom, koji se naposletku pretvorio u jedan strasni šapat. Tako su oni predstavljali antičku grčku grupu koja je polugola, puna ljubavi i živa.[1]
Toliko je lepa slika koju pruža junak i njegova ljubavnica (jedna od mnogih) u drugom pevanju Don Žuana, Bajronovog nespornog remek dela. Započeo ga je 1818; petnaesto i šesnaesto pevanje objavljeni su neposredno pre njegove smrti, a fragment sedamnaestog mnogo kasnije. Obratite pažnju kako dosetka na kraju strofe – komičan pandan, mogli biste reći, viziji lepote u Kitsovoj „Odi grčkoj urni“ – pruža nešto drugo osim ciničnog omalovažavanja. Činjenica da se ljubavnici prilagođavaju određenom modelu, svojim uzdasima i dahtajima, kao da podiže, a ne umanjuje, erotsko raspoloženje. Uprkos svom gordom statusu, Bajron ima tendenciju da gleda popreko, a ne s visine. Uvek velikodušan, on nam kao zaveštanje ostavlja svoju žudnju za senzacijom. Samo zato što nema ničeg originalnog pod suncem ne znači da avanturističke duše ne bi trebalo da budu ushićene. Sutra u mirisne krevete, a bitke nove.
Ali odakle početi? Ako želite da se bavite Bajronom, sada je vreme, jer se približava dvestota godišnjica njegove smrti; ne može se poreći, međutim, da nam njegova sabrana dela stoje kao tvrđava na našem putu. Tvrdio je da prezire čin pisanja: „Doživljavam ga kao mučenje, kojeg se moram osloboditi, ali nikada kao zadovoljstvo. Naprotiv, mislim da je pisanje velika muka.” Pridruži se klubu. Nekako je savladao muku i gurao napred. U odličnom novom oksfordovom izdanju njegove poezije i propratnog materijala, koje su uredili Džonatan Saks i Endru Štaufer, izostavljeni su veliki delovi Bajronovog dela, ali i dalje ima nekih hiljadu i sto stranica. (I košta sto četrdeset pet dolara. Može li se dobiti mali popust možda, s obzirom da postoji pravopisna greška na prvoj stranici uvoda?) Što se tiče njegovih pisama i dnevnika, njegovim ljubiteljima je delovalo da je jezik u njima najnemirniji, ali ovih dana ih treba uzimati na drugu loptu, i, pazite, obuhvataju ukupno trinaest tomova. Direktno ih čitati, to bi vam uništilo san, ugrozilo bi vaše odnose i izazvalo da menjate svoj život za Bajronov. Meni zvuči kao poštena trampa.
Mešanje svetog i profanog u Bajronovoj poznijoj poeziji nema jedinstveni osnovni uzrok, ali svako ispitivanje u tom pravcu treba da počne sa Mej Grej.
Srećom, postoji alternativa. Štaufer mu pruža dvostruki omaž, ne samo kao ko-urednik oksfordovog izdanja, već nam daje i knjigu Bajron: Život u deset pisama (Byron: A Life in Ten Letters). Ovo je kompaktna biografija, elegantno strukturisana oko nekoliko odabranih izbora iz pesnikove prepiske. Svako slovo daje Štauferu mogućnost za ruminaciju o bilo kojem aspektu Bajronove povesti i karaktera koji je bio najblistaviji u dato vreme. Predstavljena je, na primer, gusta i zadihana prepiska Bajrona sa njegovim londonskim izdavačem Džonom Majerom, od skoro tri hiljade reči, poslata iz Ravene 1819. godine i usredsređena na „La Fornarinu“ – Margaritu Konji, temperamentnu suprugu pekara sa kojom je Bajron bio u vezi u Veneciji. Štaufer komentariše: „Stiče se osećaj da je mogao da beskonačno nastavi sa sočnim detaljima, osim što mu je ponestalo mesta.”
Osoba koju poznajemo kao lorda Bajrona došla je na svet 1788. godine sa jednostavnijim imenom: Džordž Gordon Bajron. Majka bebe bila je Ketrin Gordon, škotska naslednica, a njegov otac kapetan Džon Bajron, koji se obično naziva Ludim Džekom (ne treba ga mešati sa njegovim ocem, admiralom poznatim kao Foulveder Džek), rasipnikom koji je dao sve od sebe da spiska nasledstvo svoje žene. Dete je imalo deformisano stopalo i potkolenicu, što mu je izazivalo trajni bol i dalo mu ono što jedna biografkinja, Fiona Makarti, naziva „klizeći hod“. Čak se i ovde javlja trzaj neočekivane komedije: među njegovim poznanicima bilo je neslaganja oko toga koje mu je stopalo zapravo deformisano.
Mladi Džordž je imao tri godine kada mu je otac umro. Dečaka je u Škotsku odvela njegova majka, koja je bila sve samo ne umerena – „ohola kao Lucifer“, kako se kasnije prisećao. Od početka do kraja, u Bajronovoj egzistenciji nema osećaja bezbrižnosti, a kamoli ustajale jednolikosti; ili je forsirao stvari da se dese ili su mu se one same od sebe dešavale, i, dok pratite svaki preokret, stalno morate da se podsećate da je u pitanju stvarna osoba, a ne izmišljeni lik. (Možda je on i sam doživeo istu konfuziju.) Kada je imao šest godina, ponovo se dogodio zaplet. Potomak Foulveder Džeka poginuo je od topovskog đuleta na Korzici, što je rezultiralo time da je sada Bajron postao naslednik njegove titule. Pristao je na to 1798, postavši šesti lord Bajron, a njegov najraniji biograf Tomas Mur nam kaže da je na prozivci u školi reč „Dominus“ stajala kao prefiks Bajronovog imena. Prema Muru, desetogodišnje dete je „stajalo nemo dok su svi njegovi školski drugovi piljili u njega i, na kraju, briznulo u plač“.
Sa promenom njegovog statusa došla je i stara kuća, Njustedska opatija, u blizini Notingema, koja i danas postoji. Veličanstvena i sumorna, sa ruševinama manastira ugrađenim u strukturu, i trista hektara parka, gotovo je parodija na gotička prebivališta; Vašington Irving ju je, nakon posete, opisao kao jednu od „onih čudnih i romantičnih zdanja, pola zamak, pola samostan, koji su ostali kao spomenici starih vremena Engleske“. Ništa manje apsurdna nije ni ideja da je to bio feud jednog dečaka. Pesma pod nazivom „On Leaving N—st—d“, napisana kada je Bajron imao petnaest godina, pokazuje kako je to mesto razbuktalo njegovu zapaljivu maštu:
Kroz pukotine ovih zidina glasni vetrovi zvižde,
Jer dvor mojih otaca je propao.
Preranom sazrevanju tu nije bio kraj. Desilo se i nešto mračnije. Bajron je imao dadilju škotlanđanku Mej Grej; jedan od njegovih staratelja je zabeležio “da ga je ona neprestano tukla i da su ga ponekad od toga bolele kosti; da je u njegove odaje dovodila društvo iz najnižeg sloja.” Bajron je kasnije priznao prijatelju da je, kada je imao devet godina, „slobodna škotska devojka“, što znači Grej, „išla u krevet sa njim i igrala se sa njegovom ličnošću“. Bajron je u svom dnevniku dodao: „Moje strasti su se razvile veoma rano – tako rano – da bi mi malo ko poverovao.” Ovaj ton ovde je veoma karakterističan, u kojem se prepliću perverzna hvalisavost sa traumatičnim strahom. Kao da ta mešavina nije bila dovoljno teška, dečakova zlostavljačica je imala običaj da mu citira Sveto pismo. Mešanje svetog i profanog u Bajronovoj poznijoj poeziji nema jedinstveni osnovni uzrok, ali svako ispitivanje u tom pravcu treba da počne sa Mej Grej.
Bajron je otišao u školu Harou, a odatle, „nedruštven kao vuk odveden iz čopora“, u Triniti koledž u Kembridžu. „Sada sam veoma udobno smešten u superexcellent sobe“, napisao je on 1805. „Juče je moje pojavljivanje u dvorani u plemićkoj odori prošlo sjajno.“ Iza frktavog kurziva, čujete pametnog mladog dečaka koji se previše trudi da se otarasi aristokratskog razmetanja. Pogledajte dve godine kasnije i otkrićete, što je često kod Bajrona, da je oštrica entuzijazma otupela. Prvo pismo u Štauferovom izboru ima ton ogorčenosti: „Ovo mesto je odviše bedno, nitkovski haos kocke i pijanstva, ništa osim hazarda (kockarska igra sa dve kockice, prim. prev.) i burgundijskog vina, lova, matematike i izučavanja tržišta, bančenje i trka.”
Bez obzira na svu nesreću, Kembridž je Bajronu pružio ono što je kasnije nazvao „možda najsrećnijim danima u mom životu“. To mu je takođe omogućilo nova poznanstva, uključujući ono sa studentom po imenu Džon Kam Hobhaus, koji će mu postati doživotni prijatelj; sa mladim horistom Džonom Edlstonom, sa kojim je Bajron zamišljao „nasilnu, iako čistu ljubav i strast”; i tu je zloglasni medved – Bajronovo rundavo sredstvo kojim je vukao za nos vlasti, koje su zabranile držanje pasa. Ali on je iskreno voleo životinje, a medved je bio početak njegovog bestijarija. Godinama kasnije, Persi Biš Šeli otišao je kod Bajrona u Ravenu i na stepenicama susreo „pet paunova, dva zamorca i egipatskog ždrala“.
Jedan od uzroka bračnog razlaza bila je Anabelina osnovana sumnja da je Bajron imao seksualne odnose sa sopstvenom polusestrom, Augustom
Na Kembridžu, Bajron nije pohađao predavanja, koliko znamo. Pa ipak, uprkos zahtevnoj raspusnosti, pisao je. Za njega poezija nije bila izolacijska umetnost; više zapaljiva nego eterična, morala je da se održi među suprotstavljenim željama, od kojih bi svaka mogla da ga sagori. Trik je bio da se uhvati i da se zapali kada se za to ukaže prilika, kako je objasnio Tomasu Muru:
Nikako ne mogu da nateram ljude da shvate da je poezija izraz razbuktale strasti i da ne postoji život u strasti kao što ne postoji neprekidni zemljotres ili beskonačna groznica. Osim toga, ko bi se ikada obrijao u takvom stanju?
Do trenutka kada je Bajron napustio univerzitet, stvorio je ne manje od tri toma stihova, od kojih su dva privatno štampana. Treći, rečito nazvan Sati dokolice (Hours of Idleness), dobila je recenziju koja je toliko razbesnela Bajrona da se njegov odgovor na nju pretvorio u zasebnu knjigu Engleski bardovi i škotski recenzenti (English Bards and Scotch Reviewers), koja je prouzrokovala napad na njegove savremenike i hvalu za Aleksandra Poupa, preminulog šezdeset pet godina ranije. U znak poštovanja prema Poupu, Bajron je izrazio svoj spleen u herojskim distisima:
Ali sada, tako bešćutan odrastao, tako izmenjen još od mladosti,
Naučio sam da mislim i strogo govorim istinu;
Fora je u tome što je Bajron imao dvadeset i jednu godinu kada je ovo objavljeno. Kada je postao punoletan, mogao je da zauzme svoje mesto u Domu lordova. Do tada je boravio u Londonu, „zakopan u ponoru senzualnosti“, kako je priznao, iz kojeg je postojao samo jedan pouzdan beg. Tako je krenuo u junu 1809. zajedno sa Hobhausom za Portugal. Novo oksfordsko izdanje, uvek dosledno svojoj dužnosti, počastiće nas pesnikovom iskrenom stancom, sa njegovim strofama ukočenim od čežnje. („I ja ću preći belu penu, / I potražiću tuđi dom“ i „Idem — ali kud god da pobegnem / Niko neće pustiti suzu za mene.“) Nezabavno. Ono što urednici izostavljaju, a što nam daje mnogo puniju sliku o umirućem Bajronu, jeste oproštajno pismo koje je poslao prijatelju Frensisu Hodžsonu. Zamislite da ovo primite poštom:
Sada smo stigli do nje, gle! kapetan
Galant Kid komanduje posadom
Putnici su sada na svojim ležajevima
Neki da gunđaju, neki da bljuju,
Hejdej! zoveš li ti to kabinom?
Zašto jedva tri kvadratne stope
Nije dovoljno da se stavi kraljica Mab unutra,
Koga đavola tamo može utočiti?
Ko, gospodine? dosta
Plemića dvadeset
Odmah je napunilo brod
Jesu li — Isuse!
Kako nas stiskaš
Bože, još uvek su to činili,
Onda bih pobegao od vrućine i reketa
na dobrom brodu, Lisabonski paket.
Ako želite da pratite putanju Bajronovog života, potrebna vam je mapa. Ovo je njegova prva grupa putešestvija: Lisabon, Sevilja, Kadiz, Gibraltar, Malta, Albanija, Misolongi (petnaest godina pre nego što je tamo umro), Atina, Konstantinopolj, Atina ponovo, i nazad u Englesku. Pet godina u Londonu i okolini, toliko prepunih incidenata da bi drugom čoveku popunili ceo život. Konačni oproštaj od rodne zemlje, 1816. Brisel, Vaterlo i vila na Ženevskom jezeru. Venecija, Rim, Venecija još jednom, ovog puta dubinski proučena. Ravena, Bolonja, Piza, Đenova i Grčka. Ukrcavanje za podzemni svet.
A spisak onih koji su sudelovali! U inostranstvu je bio jedan tinejdžer koji je Bajrona podučavao italijanski — „Ja sam njegov ’Padrone‘ i njegov ’amico‘ i Bog zna još mimo toga“, rekao je Bajron – i Grk sa „loknama od ambrozije koje visi niz njegova ljupka leđa“. (Jasna nit biseksualnosti provlači se kroz Bajronovu karijeru.) U Engleskoj je postojala lejdi Kerolajn Lemb, sa kojom je Bajron imao slabo skrivanu aferu, a čiji je muž kasnije, kao lord Melburn, postao premijer. Bajron je takođe uživao u epistolarnoj bliskosti sa Karolininom svekrvom, koja je bila daleko diskretnija; 1815, nakratko i katastrofalno, oženio se nećakinjom ove potonje, Anabelom Milbank. Jedan od uzroka bračnog razlaza bila je Anabelina osnovana sumnja da je Bajron imao seksualne odnose sa sopstvenom polusestrom, Augustom, čija je treća ćerka možda bila njegova. Ako je tako, sledio je primer svog oca, Ludog Džeka, koji je opštio sa svojom sestrom. Fiona Makarti primećuje da se incesti „gomilaju u porodicama“. Bez šale.
[1] Prevod preuzet iz Don Žuan, Sumatra izdavaštvo, Beograd, 2021, prevela: Okica Gluščević.
Tekst: Anthony Lane
Izvor: newyorker.com
Prevod: Danilo Lučić
Pročitajte i esej nobelovca Bertranda Rasela “Bajronovska nesreća”.
Drugi deo teksta možete pročitati ovde.