Ijan Makjuan izdvaja pet knjiga koje su oblikovale njegove romane Britanski pisac Ijan Makjuan priča o pet knjiga koje su uticale na nastanak njegovih romana i govori o važnosti pronalaska "mentalne slobode".

Ijan Makjuan foto: Youtube/BBC Newsnight

Pre nego što porazgovaramo o knjigama koje su uticale na vaš rad, pitao bih vas nešto o vašem procesu stvaranja. Koliko vam knjige koje čitate utiču na pisanje?

Na svoje pisanje, čitanje i razmišljanje gledam kao na delove jedne iste neprekidne aktivnosti. Ove knjige nisam čitao istraživanja radi, niti iz bilo kog posebnog razloga. One su samo uticale na to kako razmišljam o određenim temama, a te su se teme pojavile, na ovaj ili onaj način, nekad i u veoma skrivenom ili nejasnom obliku, u fikciji koju sam pisao.

Kako se klica ideje kod vas razvije u roman?

Sklon sam tome da pravim duge pauze između romana; prilično sam zadovoljan kad ne pišem mesecima. Ne muči me strah od kreativne blokade, čak i ne verujem u to, ali mnogo verujem u oklevanje. Mislim da nema ničega lošeg u tome da pauzirate kad niste sigurni kako da nastavite. I u tom nekako sanjarskom, plutajućem stanju uma (kakvo priželjkujem od kad sam započeo knjigu i više ne mogu da ga postignem) idem tamo gde me čitanje, razmišljanje i putovanja vode.

Ponekad eksperimentišem tako što napišem prvi pasus, ili čak neki pasus iz sredine romana za koji ne osećam potrebu da ga napišem. Tu vrstu rezerve uvek ubacim u zelenu A4 svesku sa spiralnim povezom. Ona je puna pasusa iz romana koje nikada neću završiti, a teško da ću ih i početi. Ali, pre ili kasnije, neki od tih pasusa će mi privući pažnju i vratiću mu se i zapitati se: zašto me to toliko zanima, zašto to deluje kao da nosi neobičnu vrstu mentalne slobode? I tako bi moglo da ispadne da tom pasusu dodam još stranicu, dve.

Tako sam jednom, sasvim opuštene ruke, na primer, napisao nešto što se ispostavilo kao početak Iskupljenja – bez jasnog osećanja da se posvećujem bilo čemu, jedino sam se poigravao sa postavljanjem priče, tonom u glasu, određenim opisom. Ili možda shvatim da se ono što sam napisao uklapa u sredinu romana i onda provedem neko vreme u dokolici skicirajući početak. Pa onda to ostavim. To je način da namamim samog sebe da pišem romane.

Možete li nam reći nešto više o vašem svakodnevnom procesu pisanja?

Sedim pred kompjuterom, ali često držim hemijsku olovku u ruci. Tehnološka rešenja za procesiranje slova i reči deluju mi kao blagoslov, ogromno poboljšanje u odnosu na mehaničko kloparanje pisaćih mašina. Zaista su slična procesiranju u glavi, u tom smislu da pasusi, stranice, poglavlja, celi romani budu sadržani u memoriji. Volim tu posebnu, privilegovanu prirodu proze koja još nije odštampana, zadržanu u nekom posebnom prostoru koji podseća na intimne misli ili tajne.

Pa čemu vam onda služi olovka?

Nekada misli prosto naviru i treba da pribeležim pet, šest ključnih reči. Ideja za ceo pasus lako iščili ako je brzo ne zabeležite. A nekad je olovka korisna kad pokušavate sa složenijim rečenicama. Ali olovku u ruci spomenuo sam da bih prosto rekao da se pisanje rukom i kucanje na tastaturi lepo slažu.

Počnimo sa vašim izborom knjiga. Prvo ste odabrali Šta nauka nudi humanistici Edvarda Slingerlenda. Recite nam prvo nešto o toj knjizi.

To je izvrsna i veoma neobična knjiga. Ona se bavi nekim od suštinski važnih tema za nas čije obrazovanje počiva na humanistici. To je slabo zapažena knjiga, bar koliko ja znam, i zaslužuje mnogo veći odjek. Edvard Slingerlend je sinolog po obrazovanju. Većina nas koji se bavimo jezikom, književnošću ili društvenim naukama nosimo sa sobom niz pretpostavki o tome šta je um, ili kakva je priroda saznanja, bez ikakve veze sa otkrićima i tezama vezanim za biologiju u poslednjih 30 ili 40 godina. Ova knjiga je jednim delom napad na shvatanja i pretpostavke postmodernizma i njegove konstruktivističke predstave o umu.

Foto: Promo

Koncepti koji su u neuronauci i kognitivnoj psihologiji prihvaćeni kao dobar dan, poput otelovljenog uma, mnogima u humanističkim naukama su strani. A Slingerlend se bavi relativizmom, koji je moćan i prodire u sve grane humanistike. On želi da kaže da nauka nije samo još jedan sistem učenja, kao religija; ona ima poseban status, čak primaran, jer potiče iz empirijskog, odnosno predvidljiva je, koherentna i napredak je u našem shvatanju sveta.

Dakle, umesto da samo tek tako prihvati nešto što je neki francuski filozof smislio o fazi ogledala u razvoju deteta, Slingerlend želi da nam pokaže savremena viđenja i pravce kojima se ona razvijaju u domenu saznanja ili veze između empatije i našeg shvatanja zla. Slingerlend je uveren da postoje tvrdo ukorenjena stanovišta u humanistici koja su odavno napuštena u nauci kao neodrživa ili kontradiktorna.

Nema potrebe da vas pitam kako je uticala na vaše romane, pošto nauka igra veliku ulogu u mnogima od njih, pre svega u Solaru, ali i u Suboti i Istrajnoj ljubavi. Kakva je vaša lična veza, kao pisca, sa naukom?

Voleo bih da živim u veličanstvenom mentalnom prostoru u kom knjige poput Slingerlendove ne bi morale da budu napisane. Drugim rečima, a opet se vraćamo na pojam mentalne slobode, vaš prosečan književnik bi, isto onoliko koliko i vaš prosečni naučni istraživač, prihvatio zdravo za gotovo da postoji oblast proučavanja u kojoj su humanistika i prirodne nauke fluidne, ili leže duž spektra istraživanja. To je veliki prosvetiteljski san o ujedinjenom znanju.

Ako na roman gledate kao na ispitivanje i istraživanje ljudske prirode, pa, nauka se paralelno upušta u ista takva istraživanja. Naravno, dobar deo nauke bavi se svetom prirode, ali sve više zauzima i teritoriju romanopisaca. Neuronauka se rutinski bavi ne samo problemima svesti, nego i sećanja, ljubavi, tuge ili suštine bola. Prisustvovao sam fascinantnom predavanju o osveti i sistemu nagrada jednog nemačkog neurologa pre nekoliko godina.

Ponekad me intelektualci iz književnog sveta na tribinama pitaju, a to često rade uz namršteni i zbunjeni izraz lica, zašto me interesuje nauka. Kao da me pitaju zašto sam naročito fasciniran dizajnom diferencijala u starim folksvagenima ili propisima o parkiranju kola u Čikagu 1940-ih godina. Nauka je prosto organizovana ljudska radoznalost i svi bi trebalo da u tome učestvujemo. To je stvar lepote. Isto onako kako cenimo lepotu u našoj muzici ili književnosti, tako se lepota može naći i u obilju naučnih otkrića.

Lepota u književnosti dobar je šlagvort, kao i ma koji drugi, za Filipa Larkina. Sledeća knjiga koju ste odabrali su Sabrane pesme. Šta volite kod Larkina i kako je on uticao na vaše pisanje?

Imam jednu neobaveznu teoriju da je Larkinova poezija duboko uticala na prozno stvaralaštvo moje generacije. Mnogo pisaca mojih godina naginje Larkinu i, poput mene, u svoja dela unose kadence njegovih stihova a da često toga nisu ni svesni. Njegovi stihovi deo su mog mentalnog nameštaja. Juče sam se iskrao napolje da bih otišao po sendvič i pogledam u neko drveće oskoruše i pomislim ah, pa da! Drveće olistava / kao nešto skoro pa izrečeno. To je Larkinova pesma “Drveće”. Ima i neke skoro šekspirovske stihove: I još se nemirni čempresi njišu / gusto olistali svakog maja.

Kad smo kod toga, hoću da vas pitam o stilu. Larkinov stil bih opisao kao razgovorni, ali i krajnje precizan i sa jasnim mislima, a sasvim neposredno se bavi iskustvima svakodnevice. Na stranu razlike proze i poezije, da li gradite svoj stil na njegovom?

Larkinov stil je varljivo razgovoran; što se naracije tiče, ona je krajnje vešto sabijena. Možda mu se zato prozni pisci toliko dive. T. S. Eliot je rekao da su estetske revolucije u poeziji usmerene na vraćanje ritmova svakodnevnog govora, a Larkin ispunjava te uslove, uz jasnoću i suzdržan crni humor.

Kako to utiče na moju prozu? Ima nečega u tim kadencama. Desi se ponekad da pogledam unazad na neki deo mog rada i pomislim: “Znam odakle je ovaj ritam, to je nešto iz Venčanja na Duhove ili Čoveka za sebe. To ume da bude i nešto tako malo, kao rečenica koja zvuči kao da joj nedostaje završni takt da bi iznela nešto pomalo ravno. Postoji tu i još jedan element, neka vrsta mrzovoljnog skepticizma, Larkinovo opiranje da bude dirnut. A kada je dirnut, kao što je u čuvenim Visokim prozorima, efekat je još moćniji.

Foto: promo

Martin Amis i ja smo se nalazili pre večernjih izlazaka sedamdesetih godina i provodili sate prazneći flašu vina dok naglas čitamo i hvalimo Larkina. Siguran sam da bi i Martin priznao da u njegovom delu ima neobične Larkinove snage.

A što se tema tiče, i njih ste preuzimali od Larkina?

Ne neposredno. Ali i dalje mislim da je Obad najveća pesma o smrti ikada napisana iz ugla ateiste. A svaki pisac na kraju piše o smrti. Osim ako se ne držite nekih infantilnih nada o zagrobnom životu, kako možete da izbegnete oštre stihove poput: Ne biti ovde / Ne biti nigde / I ubrzo; / ništa užasnije, ništa istinitije.

Svaki pisac u nekom trenutku piše i o seksu. Izgleda da vaša novela Čezil Bič u sebi implicitno kao epigraf nosi i Larkinove čuvene stihove: Seksualni odnos počeo je/ Hiljadu devetsto šezdeset treće.

Zapravo sam izbegao da to iskoristim. Mislio sam da je to suviše očigledno. Svaki kritičar je to citirao umesto mene. Mislim da se ne bih okrenuo Larkinu kad je reč o seksu, takvom kakav je bio, najviše zbog toga što je imao tako mučan odnos sa tim. On piše nema više… znojenja u mraku, ali mislim da je to zato što se on jeste mnogo znojio u mraku: opet zaljubljen, dok u krevetu onaniše u pola četiri. Mi smo bili srećnija generacija od njegove, mi smo sebi dozvoljavali, ili nam je istorija dozvolila, mnogo više slobode, užitaka i uzajamnosti nego što ih je jadni Larkin imao za celog svog života.

Da li biste onda, ako ne kod Larkina, seks potražili kod Apdajka?

Mislim da su neki Apdajkovi opisi seksa izvrsni. Nikada ne bih mogao da krenem njegovim putem, jer je njegov dar jedan od onakvih kakve se nikada nisam trudio da podražavam. Vizuelan je. On na neki način skoro pa ogoli ili uništi ono što opisuje, to je tako jer gleda klinički precizno, ali meni to ne oduzima dah. U tom domenu je on majstor hiperrealnog.

Možemo da popričamo malo o Džonu Apdajku ako hoćete, on nije umro tako davno, 2009. Treća knjiga koju birate je Zeka na počinku, četvrti od njegovih romana o Zeki.

Apdajk mi je bio veoma važan pisac, jedan od onih kojima sam se najviše divio, najviše ih čitao i najčešće im se vraćao. Duboko me je pogodila njegova smrt. Osećam da su nam razgovori ostali nedovršeni. Upoznali smo se donekle u poslednjih šest ili sedam godina njegovog života i dopisivali smo se.

Kakav je bio po karakteru?

Držao se neprobojno kurtoazno. Isprva je bilo prilično teško zaći iza njegove veoma uglađene, ljubazne i promišljene ljušture. Štitio se. Iza te ljušture je bilo svo njegovo delo.

Lakše je bilo prodreti do Apdajkove ličnosti kroz pisanje pisama. Ako bih ja njemu pisao, odgovorio bi mi izvinjavajući se što to radi tako brzo, kao što sam se ja izvinjavao jer kasno odgovaram. Rekao mi je da je to bio jedini način da mu radni sto ostane uredan. Ali, naravno, nije se uopšte radilo o tome. On je bio krajnje organizovan um beskrajne stvaralačke energije. Mogao je da za dan pretvori 1.200 reči u književnost, napiše kritiku ili esej i još da se posveti prepisci.

Nazvali ste ga “najvećim romansijerom koji piše na engleskom jeziku u vreme kada je umro”. Šta je to kod Apdajka čime je zaslužio takvu pohvalu?

Odličan majstor za rečenice; izuzetan posmatrač; divno oko za detalj; odličan ljubavnik detalja, da iskoristim Nabokovljevu frazu. Ogroman dar za komično, koji je našao svoj vrhunski izraz u trilogiji o Beku. Veliki hroničar, u tetralogiji o Zeki, društvenih promena u Americi tokom 40 godina, koliko obuhvataju te knjige. Okrutan prema ženama, okrutan prema muškarcima. (Feministkinje greše kada se žale na njega. Kod Apdajka postoji ona urnebesna crta mizantropije.)

Foto: Promo

On nas podseća da dobro pisanje, dobro posmatranje, sadrži seme komičnog. Divan upoređivač. Njegov je dar bio da podastre pred nas fino tkanje, minuciozne detalje iz svesti, kako je to biti u određenom trenutku neka druga osoba, naseliti nečiji um. U tom smislu će Angstrom biti njegov spomenik.

Kažete da feministkinje greše kada ga kritikuju, ali tu je i ta primedba da on ima “muški pogled”. Da li ste se i vi suočavali sa istim izazovima pri pisanju o ženskim likovima?

Povremeno jesam. Ne znači mi to ništa. To je vizuelna forma. Setite se Konradovog upozorenja u predgovoru Crncu sa Narcisa: “Pokušavam… snagom pisane reči… da vas nateram da vidite”.

Hari “Zeka” Angstrom je bio, rekao bih, inspiracija za Majkla Birda, protagonistu Solara.

Čučnuo sam pod Apdajkovu senku. Postavio sam pred sebe problem da imam nesimpatičnog junaka i da mamim čitaoca da ostane u njegovom društvu do kraja romana. Apdajk nam je sa Zekom pokazao kako se to postiže. Zeka nije baš najdivniji čovek, svest i savest su mu plitki, obrazovan je samo do neke mere, veoma je nedarežljiv u privatnom životu, sećate se da je vodio ljubav sa ženom svog sina? Gunđalo, iritantan, pun predrasuda o nekim stvarima, a Apdajk opet nekako uspeva da od njega napravi prizmu kroz koju se posmatra način na koji se američko društvo menja tokom 40 godina, kao i 40 godina promena u porodičnim odnosima, sa neverstvima i tragedijom sa gubitkom deteta.

Kako to radi? Pa, izmislio je izmenjeni ili pojačani realizam. On Zeki predaje svoje sopstvene, Apdajkove, misli, a opet od njih nekako uverljivo napravi Zekine. Zekina razmišljanja o smrtnosti mogla bi, u bilo kom realističkom okviru, da budu samo Apdajkova. Ali ih on čini Zekinim; on ih uglavljuje u ograničeni mentalni prostor. To je retorički trik. Ukratko, Apdajk uspeva da Zeku napravi zanimljivim. On možda nije dobar, ali je zanimljiv i mi samo zato putujemo s njim. Nijednog trenutka ne tvrdim da sam se sa Majklom Birdom makar i primakao tome, ali to je bio moj primer.

Kada osetim da mi se poljuljala vera u ceo poduhvat sa književnošću, a svi pisci to dožive, nekoliko Apdajkovih stranica obnoviće mi energiju i optimizam.

Pređimo na sledeću knjigu, Traganje za milenijumom Normana Kona. Ovde uplovljavamo u nove vode, pa zašto da ne počnemo time da nam kažete o čemu govori ova knjiga i nešto o konceptu milenarijarizma i razmišljanja o kraju vremena?

Ova poslavljena knjiga doštampava se već više od pola veka. To je istorijski pregled fanatičnih milenarijanskih sekti koje su se razmilele Evropom u 14. i 15. veku; sekte vođene ubeđenjem da se bliži kraj sveta. Jasno, relevantna je i u naše vreme. A kada kraj sveta dođe, samo će odabrani biti spaseni. Vaši će neprijatelji biti prokleti baš kao što ćete vi biti spaseni. Te sekte bile su krajnje nasilne, a došle su iz najsiromašnijih, najuskraćenijih, marginalnih delova društva. Jurcale su po prostoru današnje severne Nemačke i ubijale Jevreje, sveštenike i buržoaziju.

Frenk Kemrod je u svojoj čuvenoj knjizi Osećaj kraja elaborirao Konovo remek-delo, navodeći da je zajedničko svima nama, posebno umetnicima, to da osećamo da živimo na kraju vremena, pa nam sopstvena propast znači više jer ne umiremo prosto usred radnje, in medias res. Naši životi dobijaju na značaju jer, dok propadamo, primećujemo kako propada društvo svuda oko nas. To je deo želje da narativ ima značaja. Što kaže Kemrod, niko ne čuje sat da kuca tik-tik. Mi čujemo tik-tok. Početak i kraj. Mi namećemo takav poredak.

Foto: Promo

Konova knjiga našla je sebi mesta u Čezil Biču, a prisutna je i u Solaru, kada Bird skeptično razmišlja o ekološkim pokretima. Epigraf Solara je citat iz knjige Zeka je bogat, u kom Zeka zadovoljno primećuje da Zemlja trune, baš kao i on sam. Skloni smo tome da se zapitamo da li se, ako razmišljamo o temama poput klimatskih promena, bavimo našom vremenom potvrđenom težnjom da razmišljamo o kraju vremena. Naravno, čak i da je to tako, to ne znači da su klimatske promene manje stvarne.

U Čezil Biču to pitanje postavljeno je u kontekstu trke u nuklearnom naoružanju i straha da je pitanje trenutka kada bi Zemlja mogla da bude zbrisana. A opet, danas imamo tehnološke mogućnosti da sami sebe uništimo, dok je u srednjem veku to zamišljeno uništenje bilo posledica delovanja natrprirodnih sila. Bila je to božja osveta.

Drugi razlog zbog kog sam spomenuo ovu knjigu je njen završni odeljak, ono za šta mislim da su zvučnije stranice, gde Kon beleži da evropska tradicija kraja vremena nakon 15. veka bledi, ili bar postaje manje krvava, a onda se ponovo javlja u 20. veku, ovaj put u sekularnom obliku, u dva velika totalitarna pokreta koja crpu svoj impuls iz srednjovekovnog milenijalizma. Jedan od njih je nacizam, sa svojim svesnim odjekom Knjige otkrivenja – hiljadugodišnjim Rajhom. Izabrani, spaseni, biće arijevske više rase, dok će Jevreji biti prokleti. A u sovjetskom komunizmu će država iščileti, proletarijat će biti izabran, a neprijatelji, buržuji i kulaci, biće uništeni. I opet tu imamo osećaj spasenja kroz krv i oganj.

Šta bi onda bio milenarijanizam našeg vremena, nezavisno od ekološke apokalipse?

Mi sada živimo u nekom mutnom, post-totalitarnom svetu. Vidite malo ponovnog buđenja, kroz preterane i radikalne forme islama, pa čak i u majim hrišćanskim grupama. A u suštini su ona dva velika pokreta uništila tako mnogo u požaru od kog se još oporavljamo, dim se još oseća u vazduhu. Dakle, nemamo ništa i srećni smo što nemamo ništa. Ti grozni utopijski pokreti definisali su 20. vek u njegovoj prvoj polovini. Kakav god napredak da postignemo, moraćemo da do njega dođemo malim koracima.

Vratimo se islamu načas ili, tačnije, islamizmu. Napisali ste da je “islamska eshatologija od samih početaka usvojila nužnost nasilnog pokoravanja sveta… pojam koji je poslednjih decenija poprimio novi podsticaj od islamističkih pokreta”. Može li se govoriti o islamizmu u kontekstu milenarijanizma?

Pa, ja to vidim kroz skeptičnu prizmu Isaije Berlina. Nikada ne verujte misliocima utopistima. Ljudi koji veruju da nas mogu dovesti do večne sreće skloni su tome da misle, dovoljno racionalno, da će sredstva biti opravdava ciljevima. Ako će to doneti kraljevstvo mira, onda razbij jaja da bi napravio taj večni omlet! I mislim da je radikalni islamizam, ili džihadizam, manja i rasejanija verzija onoga što je tako moćno dominiralo tokom 20. veka.

Džihadistička sklonost ka trenutnom gnevu, klanju i stradanju odbija svakoga, uključujući tu i skoro sve muslimane. A spisak onoga što radikalni islamisti ne trpe je jako dug, suviše suprotan zrncu ljudskih težnji da bi njihova stvar bila privlačna na duge staze: seksualnost, slobodna misao, muzika, gejevi, evoluciona biologija, nezavisne žene bez velova, pluralizam, demokratija, radoznalost, zabava, tolerancija, moda, humor…

Video sam demontracije kod Juston rouda u Londonu pre neki dan, stotinak tipova sa bradama je skandiralo, žene su bile daleko iza njih i, kao što biste i očekivali, od glave do pete pokrivene burkama, a mnogi su nosili transparente “Šerijatski zakon odmah”. Saobraćajni špic se odvijao oko njih, niko nije obraćao pažnju. Bili su mala smetnja, kao pokvareni semafor. Nisu delovali preteće, više su izgledali komično bespomoćni.

Koliko je to divno: niko im nije dobacivao, niti se bacao kamenjem na njih, nikoga nije bilo mnogo briga. Oni su koristili svoje dobro čuvano (nadam se) pravo da demonstriraju. Pravo koje oni, da je po njihovom, nikada ne bi dali drugima. Delovali su ne samo slabašno, nego i politički nepismeno. Neki od njihovih transparenata poručivali su “Dalje ruke od Gadafija”. Pa njega su kaznili islamisti u njegovoj rođenoj zemlji. I kako su onda zaboga oni pomislili da je on neko koga bi hteli da podrže, to ne znam.

U govoru na uručenju kontroverzne Nagrade Jerusalima u februaru ste rekli: “Kada politika zađe u svaki ćošak postojanja, onda je nešto temeljno pošlo po zlu”. Evo podmuklog pitanja: da li je onda politici mesto u romanima?

Politici je mesto u romanima onda kada to pisac hoće. Ako ste, recimo, bili poljski disidentski pisac sedamdesetih i osamdesetih godina, niste imali mnogo slobode da se ne bavite svojom situacijom. Ali u našem relativno uređenom polisu u Engleskoj postoje ljudi koji pišu svaku zamislivu vrstu romana. Nikome se ne zamera što ne piše o bankarskoj krizi ili smanjenju budžeta sektoru za umetnost. Luksuz je i sloboda da pustite svoj mozak da luta gde god želi. Izraelski i palestinski pisci nemaju takvu slobodu. Svestan je i težak izbor da se takva “situacija” ignoriše.

Poslednja knjiga po vašem izboru je Ajnštajnova biografija Voltera Ajzaksona. Odabrali ste je, pretpostavljam, misleći na Solar.

Ona je direktno uticala na Solar, da, ali ova biografija je, ispostavlja se, i rasprava o stvaralaštvu. Zamalo nisam rekao “naučnom stvaralaštvu”, ali mislim na stvaralaštvo uopšte. Ona nam otkriva obilje kreativnosti čoveka sa izuzetnom vizuelnom imaginacijom, sposobnog da određene probleme postavi na iznenađujuće načine. U dve zasebne epizode u njegovom životu, on je iz osnova prepravio naše shvatanje fizičkog sveta.

Tokom dva meseca 1905. godine, njegove annus mirabilis, Ajnštajn je napisao četiri referata: o fotonu, veličini molekula, Braunovom kretanju i specijalnoj relativnosti, i započeo je revoluciju u fizici. Ponovo, 1915. godine, za samo nekoliko nedelja, formulisao je svoju opštu teoriju relativnosti koju je Maks Born nazvao “najvećom ljudskom misli o prirodi”. Pol Dirak rekao je da je to najveće otkriće svih vremena.

Ako je Ajnštajn kreativni genije, onda je Majkl Bird iz Solara kreativni parazit. On je Nobelovu nagradu dobio za brkanje Ajnštajnovog rada, a njegovi krunski dometi u oblasti solarne energije pokradeni su od mladog genija.

Da, Bird je buva okešana na totem Ajnštajnove misli. Ali bilo da kvantna mehanika opisuje fizički svet ili je prosto sistem koji nam pomaže da dođemo do korisnih predviđanja o njemu, to je nešto zarad čega je Ajnštajn proveo 50 godina hvatajući se u koštac sa tim. On nije mogao da dospe do širih obala kvantne mehanike, iako je sam postavio osnove u svom referatu iz 1905. o prirodi svetla. Nešto od toga dospelo je u Solar.

Priča o Ajnštajhovoj kreativnosti, protkana je i pričom o čoveku sa dvoje dece, koji prolazi kroz komplikovan razvod. Potom je tu i njegovo dug put kroz mogućnosti, pa realnost i, konačno, posledice nuklearnog naoružanja. Povrh svega toga, uspon i uspon Ajnštajna do superslavne ličnosti, ikone kulture. U svom Endi Vorhol momentu, Ajnštajn je pretvoren u trajno lice genija.

foto: promo

Jedan od pronicljivih komentara u Ajzaksonovoj knjizi je onaj o dodatnom činiocu koji je uticao na to da Ajnštajn postane slavan. Pored njegove nauke ili, uzgred, njegove kose, bila je to činjenica da je svet, po završetku Prvog svetskog rata, tražio svetski slavnu ličnost koja bi prevazilazila politiku. I eto tog Nemca, pacifiste, jevrejskog naučnika, koji je naglavce obrnuo fiziku.

Sve to. On je uvek bio nepopustljivi antinacionalista. Razišao se sa kolegama naučnicima poput Frica Habera, koji je doprineo razvoju otrovnih gasova korišćenih pri rovovskom ratovanju. Ajnštajn je bio duboko skeptičan prema pruskom nacionalističkom sentimentu. Za čim god da je svet tragao, on je bio samosvojan čovek, istinski internacionalista. A i veoma darovit muzičar.

Impresivno je u ovoj biografiji i to kako je Ajzakson, a on nije naučnik, nego biograf i novinar, laicima približio ključne ideje Ajštajnovog rada i to bez zaklanjanja iza matematike. To je veliki domet, pomoći čitaocu da um usmeri na ideje koje su sada u fizici uzete kao aksiomi, poput činjenice da je gravitacija objašnjena zakrivljenjem vremenske i prostorne ravni.

Ta teorija je, držim, dramatično potvrđena dok su naučnici posmatrali kretanje zvezda iza sunca, tokom pomračenja 1919. godine?

Zanimljivo je da tok pomračenja Sunca nikada nije baš dokazao onoliko koliko se tada tvrdilo. Postojale su na marginama greške pri merenju koje su zadavale muke. Nismo imali završni dokaz sve do posle rata i radio-teleskopa. Moguće je da su lepota i elegancija Ajnštajnovog izvođenja pogurale celo rešenje, da je taj estetski činilac ubrzao njegovo prihvatanje. Suviše je lepo da ne bi bilo istinito, kako je to već Votson preneo da je Rozalind Frenklin rekla kada je videla njihov model DNK na Kembridžu.

Ovu knjigu sam uvrstio na listu jer mislim da je znanje prirodan izraz ljudske genijalnosti. To je onakva vrsta knjige kakva čini da osećam, da se vratim na početak, da postoji mentalni okvir u kom možemo da mešamo nauke i humanstiku pri radosti stvaranja.

Imam na kraju još jedno pitanje. Govorili smo o knjigama koje su uticale na vše romane. A koje knjige trenutno čitate, da damo čitaocima trag za to o čemu će sledeća vaša knjiga biti?

Čitam kratku knjigu Sajmona Baron-Koena Nula stepeni empatije o prirodi zla, u kojoj se iznosi teza da su mnoge od užasnih stvari koje ljudi rade jedni drugim posledica nedostatka empatije. Reč “zlo” nije od pomoći. Sprečava nas da pomnije promislimo. I ponovo čitam Do kraja zemlje Davida Grosmana. Duboko sam dirnut tim romanom, inspirisanim, ako je to prava reč, smrću njegovog sina 2006. godine tokom napada na Liban. Upravo sam završio odličan roman Dejvida Lodža o H. G. Velsu. Takođe čitam i Ašendena Somerseta Moma, to je Bond za misleće ljude, a odvija se tokom Prvog svetskog rata.

Što se moje sledeće knjige tiče, počeo sam roman, napisao sam do sada oko 20.000 reči, ali suviše je sve to još krhko da bih o tome pričao.

Razgovarao: Alek Eš
Izvor: Five Books
Prevod: M. Jovandić

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: