Gerhard Falkner: Poetika maničnog govora Pesnik Marko Stojkić preveo je intervju kritičara Mihaela Brauna sa vodećim nemačkim pesnikom Gerhardom Falknerom povodom njegove knjige Ignjacija iz 2014.

Vaša knjiga pesama „Ignjacije“ (starfruit, 2014) s podnaslovom Elegije na ivici nervnog sloma poziva se u prvoj pesmi, u prvoj Ignjaciji, na Devinske elegije Rajnera Marije Rilkea. Referentna tačka su čuveni stihovi Prve elegije:

Ko bi me, da vrisnem, čuo iz anđeoskih
redova? I čak kad bi me iznenada
jedan od njih uzeo za srce, ugasilo bi me
njegovo prejako biće. Jer lepota je ništa
do početak užasa… 

U Ignjacijama, nasuprot tome, čitamo: 

Ko bi me, ako ne ja sam, čuo
iz teskobe raznih redova
iz ingrima znakova
u odgovarajuće vreme? 

Zvuči kao da su Ignjacije direktan odgovor na Rilkeove Devinske elegije?

Ne, one to sigurno nisu. Sve je bilo planirano kao daleki eho Devinskih elegija. U prvoj elegiji, i mojoj i Rilkeovoj, postoje bliski i uhvatljivi kontakti. Ali ja zatim odlazim veoma daleko od Rilkeovog duktusa i rilkeovske teme i u stvari sve više i više modeliram moju sopstvenu temu.

Vi u svojoj knjizi instalirate Ignjacije kao pesničku formu, kao svojevrsnu disciplinu-naslednicu soneta i narodne lirske strofe. Ipak, sama reč se odnosi i na nešto što se zove Ignjacijeva bobica?

Da, ono što pokušavam u ovoj knjizi jeste da potpomognem nastanak jedne nove poetske forme. Ali pojam se odnosi i na biljku ignjacija, kako je zovu u homeopatiji, ili na Ignjacijeve bobice (strychnos ignatia – prim. prev.), postoje već za nju različite oznake. A ona mi se naime tek naknadno pridružila u radu. Na ovoj knjizi sam radio prilično dugo. Započeo sam je pre pet i po godina i još pre tri godine prve Ignjacije objavio sam u časopisu Lettre international. Zapravo se moj rad izvorno ogledao u – kako sam ga nazvao – pokušaju maničnog govora. I zvao se: „Elegije na ivici nervnog sloma“. A što je sada skliznulo u podnaslov knjige.

Već na prvoj strani veoma programski stoji: „Dejstvo ignjacije potpuno je usmereno na nervni sistem.“ Da li je i dejstvo poezije potpuno usmereno na nervni sistem?

Da, apsolutno. Dakle, ovaj manični govor, koji sam pokušao da primenim kao pogonsko gorivo za pesme, postavlja se kao pol nasuprot melanholiji i depresiji, kao vid kliničkog ispoljavanja bipolarnog poremećaja, manično-depresivne bolesti dakle. A manija je kroz sve vekove bila jedan užasavajući fenomen, ulivala je strah, a samim tim je sadržavala i svetost, pre svega u starim i primitivnim kulturama. I Samjuel Haneman je do ovoga došao, doduše zaobilaznim putem, primenom maničnih doza u pesničkom postupku. Tada su se u vezi s bolešću iznova pojavljivala pitanja: koje sredstvo postoji protiv ove bolesti i kako s njom postupati? I onda je došao Haneman, švajcarski lekar i intelektualac iz 19. veka. On je bio ključ za mnoge stvari kojima sam lično bio okupiran.

Karakteristično za Vaše Ignjacije je uvođenje citata Samjuela Hanemana, osnivača homeopatije, tačnije njegovih beleški koje se tiču simptoma bolesti. Čini mi se da ove beleške nisu samo dijagnostički tekstovi, već da i same predstavljaju poetske tekstove?

Da, ti tekstovi su veoma poetični. Upečatljiva je Hanemanova jezička snaga, kao i neobičnost njegovih formulacija. Ako malo razmislimo, manični govor je u pesništvu mnogo puta igrao veliku ulogu – ovo ide od Ničeovih Dionisovih ditiramba sve do Howl-a Alena Ginsberga: sve su to forme maničnog govora koje se u poeziji praktikuju. Za mene je veliki podsticaj bila mogućnost da tome nasuprot postavim naučni govor.

Spomenuli ste Ničeove Dionisove ditirambe. Da li i Helderlin pripada formi maničnog govora koju ste opisali?

Dugo sam se bavio Helderlinom, a plod ovog zanimanja je i moja knjiga poezije Helderlin-reparatura (2008). Takođe, intenzivno sam se bavio i psihičkim bolestima. Za ovo sam imao različite razloge. Čvrsto sam uveren da je Helderlin bio bipolaran. Ovo postaje posebno jasno u njegovim čuvenim Himnama, gde se da prepoznati velika nervna prenapregnutost. A kod Helderlina je takođe, kao što znamo, kao pol suprotan maničnoj bolesti prisutna i velika potištenost. I upravo ovde bih rado naglasio da melanholija u mom radu igra veliku ulogu. Melanholija dakle, koja se nipošto ne sme izjednačavati s depresijom, što je danas često slučaj. Melanholija je, ako na primer pogledate 18. ili 19. vek, ujedno i jedna prijatna potištenost. Elem potištenost koja poseduje i veliku umetničku snagu. A što se na primer može videti i na Direrovom bakrorezu Melanholija. Nasuprot tome: depresija, klinička depresija, a koju danas poznajemo i u sklopu bipolarnog poremećaja, nema ama ničeg zajedničkog sa mogućnošću umetnosti, već postoji samo kao onesposobljenost za bilo kakav izraz.

Pesma Ignjacija 20 čini mi se posebno važna. Na njenom kraju se na način teorije opažanja ukazuje na „displeje svemoćne praznine“ u koje se gleda. I uopšte, mnogo toga u Ignjacijama podseća me na teze iz vašeg opširnog eseja o „vampirizmu“ u savremenoj kulturi, u kojem govorite o gubitku sposobnosti opažanja, o gubitku resursa koji je za književnost neophodan. Vi ovde dijagnostikujete gubitak „unutrašnjeg monologa“?

Da, oduvek me je zanimao odnos između poetskog i instrumentalnog jezika, to jest formi komunikacije koje danas negujemo. I rascep između ova dva jezička modusa je sve veći. Ja zapravo mislim da nove forme komunikacije, preko socijalnih medija i uz pomoć novih tehničkih mogućnosti, predstavljaju sredstvo masovne anestezije čije su posledice i dalje daleko od toga da budu dovoljno ispitane. A verujem da se sve to može vrlo dobro razumeti ako se isprobaju različite forme govora, one koje sam u jednom drugom eseju nazvao „superkratki interventni i pripravni jezici“. Dok je manični govor na primer ovim „superkratkim interventnim i pripravnim jezicima“ ekstremno suprotstavljen. Manični govor polazi od jedne naglašene razdražljivosti spram životnih okolnosti i u osnovi je himničan. To je govor koji ljude užasava, plaši. I time nudi kontrast ovim jezicima koji su nam u međuvremenu servirani i koji nas kontrolišu. Jer mi više ne vladamo ovim interventnim jezicima već oni kontrolišu nas.

Knjiga „Ignjacije“ sadrži takođe i korespondenciju između Vaših pesama i integrisanih slika Iva Nechamera. Jesu li pesme i slike nastajale nezavisno jedne od drugih ili je u stvaralačkom procesu bilo razmene između pesnika i likovnog umetnika?

Zajednički rad sa likovnim umetnicima za mene je uvek bio veoma važan, između ostalog i u svrhu sagledavanja drugačijih suočavanja sa svetom. To je naravno sa svakim umetnikom izgledalo drugačije, hoću da kažem da je zajednički rad ponekad bio vrlo blizak, a nekad prilično neobavezan. Delo Iva Nechamera poznajem već veoma dugo. Izdavač, koji je odmah jednu moju Ignjaciju konfrontirao s video-radovima Iva Nechamera, izneo je taj konstruktivan predlog i to je za mene odmah bio neverovatan „aha“ doživljaj. I onda smo zajedno otputovali za Cirih i posetili Iva u njegovom ateljeu. Primetio sam da među nama postoje začuđujuće korespondencije. Pre svega u njegovim video-radovima prisutna je veoma jaka slikovna snaga, koja negde odgovara onoj jezičkoj snazi kojoj u najmanju ruku stremim. On takođe neguje vezu između egzaktne tehničke i formalne kalkulacije sa jedne i nadrealističkom slikovnom metaforom sa druge strane, a to je kopča veoma slična onoj u mojim tekstovima. Za vreme našeg zajedničkog rada Necberg je doduše bio veoma zauzet izložbom u muzeju Radberg, ali na kraju smo ipak uspeli da se uklopimo, tako da je Iv sve više zaoštravao motive u smeru mojih tekstova. A pre svega ovaj anđeo, koji je naravno referenca na Devinske elegije, anđeo koji se kod mene stalno pojavljuje i predstavlja jednu metafizičku formu, metafizički model ili modul. Ovog anđela sam kod Nechamera ponovo otkrio u jednoj snažno izmenjenoj formi, i time je pakt između nas zapravo bio sklopljen.

Ovaj pakt između pesnika i likovnog umetnika neposredno se predočava pri proučavanju knjige. Ono što sam lično iskusio je da je veoma teško čitati pesme nezavisno od slika. Moguće je da se pri čitanju pojavljuju čak i preklapanja u značenjima. Ignjacija 5 na primer korespondira sa slikom Nechamera koja pokazuje jednu formu intimnosti. Dva bića nalik lutkama, njihove glave predstavljene intimno jedna uz drugu. U ovoj, kao i u drugim Nechamerovim slikama uvodi se u igru momenat de-individuacije. Svim predstavljenim oblicima svojstveno je nešto serijsko, mašinizovano, de-individualizovano… I u Ignjaciji 5 se govori o ovoj de-individuaciji, recimo u ovim zapažanjima u funkciji dijagnoze jedne svesti: „Razlika/ između Kurta Geca i Rajnalda Geca/ između En Koten i Džerija Kotona/ genetski gledano je irelevantna.“ Ovo čitam kao dijagnozu pojave da je u našoj životnoj stvarnosti došlo do sloma sposobnosti pravljenja razlike. 

Gerhard Falkner, Ignjacijske elegije na ivici nervnog sloma
Gerhard Falkner, Ignjacije – Elegije na ivici nervnog sloma, Starfruit, 2014

Ignjacija 5 

Derida! Sve cveta!
il y a les fleurs et il y a les fleurs
Tandaradaj
svet je tako on line i zmije su nasmejane.
Zločini protiv humanosti
ostaju neokajani.
Nečuveno! Sve sam De Sosir!
Snovi su nas odsanjali i
sklanjali nas u prostore slika, banketa
i cvasti, što od meda cakle.
Naša srca kucaju za holograme
Herod Veliki
taj šaljivdžija, tetrarh i brakolomac
osvaja top-liste, prisutni hrišćani su
očaravajuće mladi i iznenađujuće traženi.
Sve je neograničeno relevantno,
pa i Antiedip, Hamlet-mašina
i Helderlin-reparatura
nisu izuzeci.
Razlika
između Kurta Geca i Rajnalda Geca,
između En Koten i Džerija Kotona
genetski gledano je irelevantna.
Sve sam isti homeoboks,
isti varljivi prelivi aminokiselina,
genetske merdevine, štrikeraj, kodirani
veliki prasak. Na gomilu i noći,
pijanstva intimnosti, na gomilu
i pouzdani inventar sa detićima koji su
svojim osmesima tako dobro stajali
u bakšiš lakih predela ili čeznuti
rezultati, centri za grabuljanje, lane
koje prema Anabazi ustaje tek pošto se
zov dovoljno pojača. Pa ipak su
stvari takve kakve jesu, svete
ili klete, ako treba zvonićemo
i praznih šaka. 

To je naravno poznato, otkako je postmoderna postala predmetom proučavanja, naime da je postmoderno mišljenje dodelilo sasvim ozbiljan status sudovima ukusa. Ono što ste rekli o Nechamerovom vizuelnom radu dotiče se jedne veoma važne tačke. Uobičajeno je da fenomen intimnosti uopšte ne ide zajedno s fenomenom arteficijalnosti. Intimnost je u snažnoj vezi sa ljudskom osećajnošću. I upravo ova diskrepanca između umetnosti i arteficijalnosti, ili između prirode i arteficijalnosti, prisutna je kod Nechamera na jedan bipolaran način. To stvar čini naročito uzbudljivom. Moram sada samo kratko da napravim rekurs na fenomen manije i maničnog govora. Ovde naime opet uvodim Samjuela Hanemana u igru. Haneman – od njega potiče ona čuvena rečenica: „Similia similibus curentur“, dakle slično se leči sličnim. Ovo važi i za knjigu. Tekstovima se nasuprot moraju postaviti iste forme slikarskog mišljenja. A još je važnija ideja homeopatske doze. Nama je naime u pesništvu dozvoljeno da ne budemo manični ljudi. Manija je nešto što ekstremno iscrpljuje organizam i ekstremno opterećuje mozak. S druge strane, mi ove resurse moramo da koristimo za poeziju. Ali mi moramo i da znamo kako da maniju doziramo, a da bismo zadržali različite čiste refleksivne mogućnosti, koje poezija zahteva kao neophodne.

Možda možemo da uključimo i Ignjaciju 9, jer se ovde kao kopča sa Rilkeom veoma snažno konstruiše anđeo, i to kao svojeglavi anđeo!

Ignjacija 9

Anđeli su svojeglavi.
To su putnici na crno u nebeskim selidbama,
u malim kabinama od vrtložnog
vazduha, oni jedre u naletu jezičkog vetra.
Anđeli od aramita, crvene kugle u pokretu.
Njihova vatrostalna krila su, dok šušte,
prošaptani usklici.
Anđeli su čista intimnost. Zapanjujuće nežni.
Zapanjujuće.
Nežni kao požuda neke žene zauzdana tek
spajalicom za papir.
Kao neki mladić sav pretvoren u uzdah
dok hoda obalom čija ga širina briše.
Kao antene žutog leptira (pred otvorenim
vratima mikrotalasne rerne).
Imena anđela su boje,
boje iz fabrika nekada goruće vere,
komponentni signali!
Koje je boje je koja boja je koje boje?
Crveno ili crveno? Mark Cukenberg odlučuje!
Anđeli leže kao propalice s pirsingom na očima
pred portama fejsbuka.
Odjekuje lavež njihovih pasa.
Da li je sada ovde sada ili konačno na trenutak
tek večnost? 

Hrabar tekst i hrabra slikovitost. Ako na primer uzmemo stihove: „Anđeli leže kao propalice s pirsingom na očima/ pred portama fejsbuka.“ Ovo se čita i kao svojevrsni poetski pečat za 21. vek, pošto su anđeli na markantan način upleteni u digitalno doba i pošto su mutirali u digitalna bića.

Hvala na ovako galantnom komplimentu. Ova pesma je zapravo jedna od mojih omiljenih u knjizi. Prvobitno se radilo o bilijarskim kuglama. Aramit je materijal od kojeg se prave bilijarske kugle, a ovo bilijarsko kretanje je nešto čemu se Nechamerova poetika veoma snažno približava. Dakle ove izrazito zaobljene forme. Ove kugle koje lebde, koje jedna drugu udaraju i odbijaju se, gde je ulazni ugao jednak izlaznom uglu, ja u njima vidim momenat jezičke proračunljivosti, koji je meni veoma važan. Ja naime imam sasvim određeno shvatanje o tome kako jezik u nekoj pesmi treba da bude postavljen. Dakle, ova pesma je igrala centralnu ulogu i njena konačna verzija u knjizi skoro je identična njenim prvim skicama, onako kako je izvorno sastavljena.

Da se još jednom vratimo ulozi Samjuela Hanemana. U Vašoj knjizi Ignjacije jedan deo je posvećen Hanemanovim crtežima, i taj deo je drugačijom bojom izdvojen od preostalih stranica knjige. U ovom delu nalazimo i jednu Vašu pesmu sa naslovom Ignatia amara. Izvod iz homeopatije

Hanemanovo delo je po svojoj jezičkoj snazi veoma upečatljivo. On koristi skoro isključivo fond nemačkih reči, veoma retko se služi stručnim-stranim rečima. Veoma uverljivo. I naučno delo ornitologa Johana Fridriha Naumana spada u moju osnovnu lektiru. Kod Naumana nalazimo jednostavno samo opise ptica, ali na način koji je toliko upečatljiv da do danas nije prevaziđen u raznim formama književnog jezika. I ja verujem da tu jednostavno može mnogo toga da se nauči. Veze sa Hanemanom su veoma telesne. Dejstva poetskog, maničnog, himničnog govora, ili kako god da ga nazovemo… dakle sam jezik može da izazove veliko uzbuđenje. I ovo veliko uzbuđenje, koje bi velika poezija zapravo morala ili bi bar trebalo da izazove, deluje takođe i kao katalizator. Određene stvari se naime daju animirati. I određeni jezici, koji više nisu oportuni, daju se ponovo osposobiti.

U Vašoj knjizi Pergamonske pesme (2012), u kojoj pesme nastaju kao reakcija na antička umetnička dela u berlinskom muzeju Pergamon, na kraju pesme Artemida čitamo: 

Torzoi se teturaju pod teretom lepote
i svakoj pukotini zaustavlja dah
to kako se mire lepota i šok 

Da li je ovaj pokušaj pomirenja i konfrontacije lepote i šoka bio pogonsko gorivo za Ignjacije?

Apsolutno. To je bila takođe jedna od misli u smeru one – lepota je ništa do početak užasa. Obe stvari, i iepota i preneraženost, moji su osnovni motivi. Jedna je ono manično, a druga je ono melanholično. Tu se takođe oba ova faktora ponovo sastaju. A u vezi s Ignjacijama citirao bih i uvek aktuelnog Fridriha Šilera. On naime u eseju O naivnom i sentimentalnom pesništvu piše da u jednoj elegiji tuga sme da izvire samo iz onog oduševljenja koje je probudio ideal. Upravo ovo je zapravo bio moj radni princip. Ova Šilerova rečenica je za mene bila otkrovenje kad sam je ponovo pročitao nakon što sam odgledao neverovatan film o Šileru Dominika Grafa. Ovaj film mi je ponovo razjasnio u kojoj meri je vajmarska klasika nekad za mene bila važna. Važna, naime, u tom smislu da mi je dala stabilnost koja mi je bila od suštinske pomoći pred nestabilnošću sa kojom me je suočila moderna.

Gerhard Falkner (Gerhard Falkner) – rođen 1951. u Švabahu; pesnik, esejista i prevodilac; živi u Berlinu i Vajgendorfu. Jedan od vodećih nemačkih pesnika svoje generacije.

Mihael Braun (Michael Braun) – rođen 1958; književni kritičar i izdavač; živi u Hajdelbergu.

Intervju je preuzet iz nemačkog časopisa za književnost „Volltext“ (1/2015) gde je objavljen pod naslovom „Poesie am Rande des Nervenzusammenbruchs“ („Poezija na ivici nervnog sloma“).

Preveo sa nemačkog: Marko Stojkić

 

 

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: