Filip K. Dik kao SF filozof (III deo) U trećem delu ovog eseja povezuju se savremeni pogledi na svet, umetnost i politiku sa idejama gnosticizma, koje je zagovarao i Filip K. Dik.

III deo: Avanture u fabrici snova

Strastan, doduše i čudan, pogled na svet Filipa K. Dika i gnosticizam koji on otelovljuje pruža mnogo više od objašnjenja onoga što neki zovu distopijski prevrat u naučnoj fantastici, koji traje od šezdesetih naovamo; on nam pruža nešto što je verovatno postalo dominatni model razumevanja fikcije u naše vreme, bilo da se radi o književnosti, umetnosti ili filmu. Prema toj ideji stvarnost je opasna iluzija, represivni i autoritarni matriks proizveden u fabrici snova, koji moramo da srušimo kako bi videli stvari kakve zaista jesu, i kako bismo imali pristup istini. A budimo iskreni: veliko zadovoljstvo pruža misao da smo strgnuli veo iluzije i uvideli istinu – “Ja sam jedan od odabranih, jedan od upućenih, jedan od onih koji su u gnosi.”

Dikov gnosticizam nam omogućava da u novom svetlu sagledamo egzistencijalno najteže učenje tradicionalnog hrišćanstva: da greh počiva u nama u obliku praroditeljskog greha. Kada prihvatimo gnosticizam, onda možemo da tvrdimo da zloba nema izvor u ljudskom srcu, već je tamo napolju, sa pokvarenim arhontima korporativnog kapitalizma, ili s kime već. Mi nismo podli. Svet je podao. Ovo je uvid koji je svoj savremeni glas imao u Rusou, pre nego što je izvršio uticaj na čitav niz romantizama, što je pokrenulo ideju o prirodnoj ljudskoj dobroti i dečjoj nevinosti. Mi odrasli idealizujemo detinjstvo, jer život kad porasteš izgleda kao katastrofa. Zaboravljamo da kada si dete – kada si toliko bespomoćan – to često jeste neka vrsta katastrofe.

Iz gnostičkog ugla, jednom kada vidimo kakav ovaj podli svet zaista jeste, možemo da se povučemo i ponovo otkrijemo suštinsko dobro, božansku iskru u nama, našu čistotu, našu autentičnost. Upravo sama ta želja za čistotom i autentičnošću jeste ono što pokreće celokupnu pokvarenu industriju opskurantizma Novog doba, i njegove mnogobrojne tehnike spiritualnog i materijalnog “detoksa”, njegovo kvazi-kliničko, multimilionski lukrativno insistiranje na Tajni. Protiv ovako otrovnog pogleda na svet, mislim da moramo da naglasimo koliko smo predivno nečista i neautentična stvorenja. Kakva god iskra da počiva u nama, nije božanska, već ljudska u potpunosti.

Pored trilogije “Matriks” i filmskih adaptacija Dikove proze, postoje i izrazite gnostičke teme u skorašnja dva filma danskog scenariste i režisera Larsa fon Trira. Svrsishodno je pomenuti ih na ovom mestu u nekoliko rečenica.

U “Antihristu” (2009), lik koji tumači Šarlota Gejnsburg izgovara: “Priroda je Satanina crkva”, dok u “Melanholiji” (2011) lik Kirsten Danst govori Šarlotinom: “Sve što znam jeste da je život na zemlji zlo.” Ono što nije gnostičko kod fon Trira je dopunsko insistiranje na tome da ukoliko je život zlo, onda nigde drugde nema života. Zvog ovakvog rezona bi trebalo da pozdravimo sudar planete Melanholija i zemlje.

Melancholia GIF - Find & Share on GIPHY

Čistiju verziju gnostičke ideologije autentičnosti možemo naći u najprofitabilnijem filmu svih vremena u Americi, Džejms Kameronovom “Avataru” iz 2009. Do 2154, zemaljski resursi su se istrošili i priroda je svedena na prljavu, otrovanu ljusku. Korumpirana i svemoćna RDA korporacija vrši iskopavanja prikladno nazvanog unobtainiuma na planeti Pandora. Ovo je dom Na’vija – prelepih plavokožaca visokih tri metra – koji imaju veoma intimni odnos sa prirodom i obožavaju majku boginju Ejvu. Džejk, utučeni invalid i bivši marinac postaje svoj Na’vi avatar i spaja se sa svojom pravom ljubavlju Najtiri i stapa se sa prirodom posle pobede nad satanističkim ljudskim snagama korporativog zla. On gubi svoj ljudski identitet i postaje vanzemaljac, ostavljajući za sobom svoju užasnu postojbinu Zemlju, zarad blagoslovene vanzemaljske zemlje. Poenta je u tome da se autentična harmonija sa prirodom može postići jedino odbacivanjem ruha ovozemaljske prirode i postajanjem tuđinom. Takva je i glavna fantazija gnosticizma.

Dikov gnosticizam nam takođe omogućava da shvatimo paranoični stil američke politike – a možda čak i ne samo američke. Na primer, Dik se stalno vraća na temu Votergejta i ideju da je uklanjanje predsednika Niksona reafirmacija starog božanstva nad lažnim idolima iz pećina. Konkretno, da je svet fenomena zatvor kojim rukovode pokvarene, tajnovite i zlonamerne elite. Postoji previše političkih analogija sa ovim pogledom, da ih ovde sve navedemo. Na primer, razmislite o besomučnom rastu teorija zavera koji ide ruku pod ruku sa širokim, rizomatskim procvatom interneta. Razmislite o široko rasprostranjenoj ideji – i na levici i na desnici – da Sjedinjenim Državama upravlja tajna, svemoguća elita. Njih su često identifikovali kao Slobodne masone, ili Jevreje, a sada ih obično identifikuju kao bivše zaposlene u Goldman Saksu.

Ako mislite da postoji neka tajna do koje se može doći, a koju oni skrivaju od nas, i da to podrazumeva stvaranje jedne grupacije ili male, tajne sekte koja bi radila protiv njih, onda se nalazite u esencijalno gnostičkom načinu razmišljanja. Politika ovde postaje odbrana čistote od nečistih, neautentičnih sila, a pravi lider bora biti autentični heroj koji može da usprotivi silama zla sa skoro nadljudskom odlučnošću: Mit Romni, izvolite ovuda.

Moral gnosticizma je takođe neobično relevantan za našu trenutnu situaciju. Kao što Hans Jonas ističe, sopstvenici gnose pozicioniraju se daleko od velike, kaljave gomile ljudstva. Mržnja prema svetu podrazumeva i prezir prema ovozemaljskom moralu, što dovodi do dva jednaka, ali suprotstavljena, etička odgovora: asketicizam i libertinizam.

Asketa izvodi zaključak iz pristupa gnosi da je svet otrovna, kontaminirajuća mašina, sa kojom bi trebalo imati što je manje moguće kontakta. Ovo je verovatno u skladu sa celokupnom savremenom kulturom i kultom “detoksa”, koji insistira na pročišćenju tela i duše naspram ekološkog, nutricionističkog i seksualnog kontakta, sa ciljem da se nađe i očuva božanska iskra. Užasna istina savremenog asketicizma je moćno prikazana u jednom drugom filmu – “Sigurna” (1995) Toda Hajnsa, u kome lik koji tumači Džulijen Mur razvija potpunu alergiju na život. Ono što se ovde označava kao “ekološko oboljenje” odvodi je na kraju do self-help sekte u kalifornijskoj pustinji, gde živi sama u hipoalergenskoj ćeliji, mumlajući svom odrazu u ogledalu “Ja volim sebe” i druge mantre.

Druga strana asketizma je libertinizam: to jest, pristup gnosi koji podrazumeva istovremeno i apsolutnu slobodu i apsolutnu zaštitu. Pomislićemo na hermetički šarlatanizam Alistera Kroulija “Radi šta ti je volja!” Ali možemo takođe pomisliti i na – a ovu priču sam čuo u bezbroj prilika, često kasno uveče – njujorški urbani mit o veoma bogatom tipu koji namerno luta pijan ili naduvan u susret saobraćaju na ulici. On zna da mu se ništa lose neće dogoditi. Jer sudbina je na njegovoj strani, stoga je on slobodan da čini šta god mu je volja. Jednom kada dobijete pristup Tajni, sile univerzuma će se podrediti vašim željama.

Pred licem ovog otuđenog i otrovanog sveta, možemo se ili povući na sigurno, ili da se naglavce bacimo u vrtlog čovečanstva. U svakom slučaju, ja znam da ću biti okej.

Koliko god nesumnjivo blesavo zvučalo, mislim da je Dikov gnosticizam odgovor na duboku i suštinsku anksioznost našeg vremena. Nesavladivi uspon determinističkog naučnog pogleda na svet preti da izvrši invaziju i preuzme sve one oblasti ljudske aktivnosti koje mi povezujemo sa literaturom, kulturom, istorijom, religijom i svime ostalim.

Zapitajte se: šta da radimo kada se susretnemo sa monističkim sveprožimajućim naturalizmom? Možemo da ga prihvatimo, nadajući se da ćemo istrgnuti koliko god možemo krhotina čudesa i značenja iz ispitivanja mozga ili kosmosa, koje se prodaju kao šarene, komercijalne knjige, napisane od strane proverenih, nagrađivanih naučnika. Ili možemo da odbacimo naučni determinizam time što ćemo se vratiti istoj verziji dualizma. To može da znači da prihvatamo spiritualnu ili religijsku metafiziku bilo koje veroispovesti, ili –ako je neko još uvek nostalgičan prema razočarenjima modernizma koje vidimo kod, recimo, Kafke i Beketa – možemo da se vratimo na usamljeno, otuđeno sopstvo u bezdušnom svetu anomije.

Ali možda postoji i drugi način, način koji nije niti u potpunosti naturalistički, niti religijski, niti je neka vrsta redukcije modernističkog mizerabilizma. Ako je tako, citirajmo Jonasa, onda “filozofija mora to da otkrije”. Ali to je druga priča, za drugu priliku.

Tekst: Sajmon Kričli
Prevod: Danilo Lučić
Izvor: opinionator.blogs.nytimes.com

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: