Nakon što je nekoliko godina bio na nezvaničnom užem spisku, 8. oktobra 1998. Nobelovu nagradu za književnost dobio je Žoze Saramago — prvi portugalski pisac koji je njome odlikovan. Upitan šta misli o tome što je dobio ovu nagradu, rekao je: „Neću preuzeti dužnosti nobelovca kao što bi pobednica na izboru za mis, koja svuda naokolo mora da se pokazuježe… Ne težim da sedim na takvom tronu, niti bih, naravno, to mogao.”
Žoze Saramago je rođen 1922. godine u porodici skromnih seoskih radnika iz centralnog dela Ribatežua u Portugalu. Kada je imao dve godine, porodica se preselila u Lisabon, gde je njegov otac radio kao policajac. U njegovim tinejdžerskim godinama, ekonomske teškoće su učinile neophodnim da Saramago pređe iz redovne srednje škole u stručnu školu – kasnije će raditi razne poslove, uključujući i mehaničarski, pre nego što je puno radno vreme posvetio pisanju.
Sa dvadeset četiri godine, Saramago je 1947. objavio svoj prvi roman Zemlja greha. Prvobitno nazvan Udovica, izdavač ga je preimenovao u nadi da će zvučniji naslov prodati više primeraka. (Saramago je kasnije prokomentarisao da u tom uzrastu nije znao ništa ni o udovicama ni o grehu.) Nije objavio ništa devetnaest godina. Njegova prva zbirka pesama Moguće pesme pojavila se 1966; a 1977. objavio je drugi roman Priručnik o slikanju i pisanju. Tokom šezdesetih i sedamdesetih Saramago je takođe bio aktivan u novinarstvu, radeći kratko kao pomoćnik direktora dnevnih novina Díario de Notícias; u posebno siromašnim vremenima izdržavao se prevodeći sa francuskog. Godine 1969. pridružio se portugalskoj komunističkoj partiji, čiji je i dalje posvećen član – njegovo pisanje je u intrigantnom odnosu prema društvenim komentarima i politici.
Objavljivanjem knjige Stoleće u Alentežu 1980, napisane nakon Karanfilske revolucije 1974. godine, Saramago je konačno uspeo da se etablira kao romanopisac. Priča o tri generacije poljoprivrednika iz portugalske regije Alentežu, dobila je veliku pažnju kao i nagradu Grada Lisabona. Objavljivanje Sedam Sunaca i Sedam Luna 1982. godine lansiralo je njegovu međunarodnu karijeru – 1987. ovo je postao njegov prvi roman koji je objavljen u Sjedinjenim Državama. Njegov sledeći roman Godina smrti Rikarda Reiša dobio je nagradu portugalskog PEN-a i britansku nagradu za Nezavisnu stranu prozu. Njegov uspeh se nastavio sa Kamenim splavom, fantastičkom kritikom evropske borbe da potvrdi svoje evropejstvo, u kojoj se Pirinejsko poluostrvo odvaja od Evrope i plovi niz Atlantski okean u potrazi za svojim latinoameričkim i afričkim korenima. Godine 1989. pojavila se Povest opsade Lisabona. Saramago je u nedavnom članku priznao da je dosta njega samog utkano u protagonistu tog romana, Rejmunda Silvu, sredovečnog, usamljenog lektora koji se zaljubljuje u svoju šeficu, mladu atraktivnu urednicu koja ga spasava od emotivnog sivila. Roman je posvećen njegovoj supruzi (kao i sve njegove naredne knjige), španskoj novinarki Pilar del Rio, kojom se oženio 1988. godine.
Saramago je 1991. objavio Jevanđelje po Isusu Hristu, koje je dobilo nagradu Udruženja pisaca Portugala i nominaciju za književno takmičenje Evropske unije “Ariosto”. Međutim, portugalska vlada je, povinujući se njenim konzervativnim elementima i pritiscima katoličke crkve, zabranila da knjiga učestvuje u takmičenju. „Bilo je potpuno neopravdano“, žalio se Saramago, „da se nešto ovakve prirode dogodi u potpuno uspostavljenoj demokratiji u Portugalu. Postoji li vlast koja može opravdati takav varvarski čin? To me je veoma zabolelo.”
Ubrzo nakon ove kontroverze, Saramago i njegova žena napustili su Lisabon, gde je proveo veći deo svog života, i preselili se na ostrvo Lanzarote na španskim Kanarskim ostrvima, gde i dalje žive sa svoja tri psa — terijerom i dve velike pudlice — u kući koju su izgradili pored kuće njegove snahe. Otkako se tamo preselio, Saramago je objavio dva romana: Slepilo, jezivu parabolu o ludosti savremenog čoveka i njegovoj sposobnosti da nanese štetu svojim bližnjima, i Sva imena; kao i pet tomova dnevnika sa Lanzarotea.
Ovaj intervju je održan jednog sunčanog popodneva u martu 1997. godine, u njegovom domu na Lanzaroteu. (On je bio u procesu postajanja usvojenog sina ostrva.) Njegova supruga je kratko obišla kuću, uključujući i njegovu radnu sobu: pravougaonu i urednu prostoriju sa knjigama, sto u centru sa njegovim kompjuterom koji on naziva “izvrsna mašina”. Veća kancelarija — sa staklenim zidom koji pruža pogled na Puerto del Karmen, obližnje ostrvo Fuertaventura, plažu i metalik plavo nebo Lanzarotea — gradi se na drugom spratu. Povremeno prekidan građevinskim zvucima i lavežom pasa, koji su vukli Pilar okolo upletenu u povodce, razgovor je najviše obeležio Saramagov oštar smisao za humor, kao i napori da smiri svog gosta — minha kuerida (draga moja), često me je uveravao dok smo razgovarali.
Prvi deo intervjua pročitajte ovde.
BAROSO: Kako je nastala ideja za Slepilo?
SARAMAGO: Kao što je to bio slučaj sa svim mojim romanima, Slepilo je proizašlo iz ideje koja mi je iznenada sinula. (Nisam siguran da je ovo najpreciznija definicija, ali ne mogu da nađem bolju.) Bio sam u restoranu, čekao da mi donesu ručak, kada sam odjednom, bez ikakvog upozorenja, pomislio: Šta bi bilo da smo svi slepi? Kao da sam odgovorio na sopstveno pitanje, pomislio sam, ali mi smo zaista slepi. Ovo je bio embrion romana. Nakon toga, trebalo je samo da smislim početne okolnosti i dozvolim da se rađaju posledice. To su užasne posledice, ali imaju čeličnu logiku. U Slepilu nema mnogo imaginacije, samo sistematska primena odnosa uzroka i posledice.
BAROSO: Slepilo mi se jako dopalo, ali nije lako štivo. To je teška knjiga. Prevod je veoma dobar.
SARAMAGO: Da li ste znali da je umro Đovani Portiero, moj dugogodišnji prevodilac na engleski jezik?
BAROSO: Kada?
SARAMAGO: U februaru. Umro je od AIDS-a. Prevodio je Slepilo, koje je završio, kada je umro. Pred kraj je i sam počeo da gubi vid od lekova koje su mu davali lekari. Morao je da bira između uzimanja lekova, koji su ga malo duže održali u životu, i ne uzimanja, što bi dovelo do drugih rizika. Izabrao je, da tako kažemo, da sačuva svoj vid, a prevodio je roman o slepilu. Bila je to poražavajuća situacija.
Mavar, onaj drugi, stranac, čudak, da tako kažemo, onaj koji je, uprkos tome što je unutar gradskih zidina, izvan njega, taj može da transformiše grad – nadamo se u pozitivnom smislu.
BAROSO: Kako je nastala ideja za Povest opsade Lisabona?
SARAMAGO: Od 1972. godine sam imam tu ideju: ideja o opsadi, u smislu opsade grada, ali nije jasno ko ga opseda. Ideja je zatim evoluirala u pravu opsadu, koju sam prvo zamislio kao opsadu Lisabona od strane Kastiljaca koja se dogodila 1384. Ovoj ideji dodao sam još jednu opsadu, koja se dogodila u XII veku. Na kraju, opsada je bila kombinacija te dve istorijske opsade – zamišljao sam opsadu koja je trajala neko duže vreme, sa generacijama rođenih u opsadi, i generacijama onih koji su opsedali. Opsada apsurdnog. Znači, grad je bio opkoljen, ljudi su ga opkolili i ništa od toga nije imalo smisla.
Na kraju se sve ovo spojilo u knjigu koja je bila, ili koja sam ja želeo da bude, promišljanje o pojmu istine istorije. Da li je istorija istina? Da li ono što nazivamo istorijom priča celu priču? Istorija je, zaista, fikcija — ne zato što je sastavljena od izmišljenih činjenica, jer su činjenice stvarne, već zato što u organizaciji tih činjenica ima mnogo fikcije. Istorija je sastavljena od određenih odabranih činjenica koje daju koherentnost, red, priči. Da bi se stvorio taj red, mnoge stvari se moraju izostaviti. Uvek postoje one činjenice koje nisu ušle u istoriju, koje bi, da jesu ušle, mogle da daju drugačiji smisao istoriji. Istorija se ne sme predstavljati kao konačna lekcija. Niko ne može reći, to je tako, jer sam ja rekao da se tako dogodilo.
Povest opsade Lisabona nije samo vežba iz pisanja istorijske proze. To je promišljanje istorije kao istine ili istorije kao pretpostavke, kao jedne od mogućnosti, ali ne kao laži iako je često obmanjujuća. Neophodno je zvaničnu istoriju suočiti sa ne, što nas obavezuje da tražimo drugo da. Ovo ima veze sa našim životima, sa životom fikcije, sa životom ideologija. Na primer, revolucija je ne; to ne se pretvara u da, ili brzo ili tokom dužeg vremenskog perioda; pa se onda mora suočiti sa drugim ne. Ponekad pomislim da je ne najneophodnija reč našeg vremena. Čak i ako je to ne greška, dobro koje bi moglo proizaći iz toga nadmašuje negativno. Ne ovom svetu kakav je danas, na primer.
U slučaju ove knjige, ona je daleko manje ambiciozna – to je malo ne, ali je i dalje sposobno da promeni nečiji život. Ubacivanje ne u rečenicu – u zvaničnu istoriju – u kojoj se navodi da su krstaši pomogli portugalskom kralju da ponovo osvoji Lisabon 1147. godine, ne samo što je navelo Raimunda Silvu (glavni junak romana, prim. prev.) da napiše drugu istoriju, već mu je to takođe otvorilo put da promeni sopstveni život. Njegova negacija te rečenice je takođe negacija života kakav je živeo. Ta negacija ga je dovela do drugog nivoa postojanja; odvukla ga je od njegove svakodnevne rutine – iz sivila svakog njegovog dana, njegove melanholije. On prelazi na drugi nivo i na odnos sa Marijom Sarom.
BAROSO: Kroz Povest opsade Lisabona, i Raimundo i Marija Sara su predstavljeni kao stranci – autsajderi u svom gradu. Čak jedni druge nazivaju Mavarima.
SARAMAGO: Da, to je to. To je to. Na kraju krajeva, verujem da smo svi takvi.
BAROSO: Pod “svi” mislite na Portugalce?
SARAMAGO: Da, ali ne samo Portugalci. Svi mi moramo da živimo u gradu – mislim da grad treba shvatiti kao način zajedničkog življenja – ali u isto vreme, trebalo bi da budemo autsajderi, Mavari, u tom gradu – Mavari u smislu da je Mavar istovremeno fizički unutar grada i da je stranac u gradu. Zato što je autsajder on može da utiče na promene. Mavar, onaj drugi, stranac, čudak, da tako kažemo, onaj koji je, uprkos tome što je unutar gradskih zidina, izvan njega, taj može da transformiše grad – nadamo se u pozitivnom smislu.
Kada bi se nas dvoje probudili i rekli: „Danas nikome neću nauditi“, a sutradan to ponovili i zapravo živeli u skladu sa tim rečima, svet bi se za kratko vreme promenio.
BAROSO: U prošlosti ste bili otvoreni o tome da ste zabrinuti za Portugal. Šta mislite o sadašnjem stanju Portugala i njegovom planu integracije u Evropsku uniju?
SARAMAGO: Daću vam primer. U jednom intervjuu, Žoana Deuša Pinjera, koji je bio naš komesar za Evropsku uniju, portugalski novinar je upitao: „Ne mislite li da je Portugal u opasnosti da izgubi veliki deo svog nacionalnog suvereniteta?” Njegov odgovor je bio: “Na koji nacionalni suverenitet mislite? U XIX veku, portugalska vlada nije preuzela dužnost, jer admiral britanske flote stacioniran u reci Težo to nije dozvolio.” Uz to se i nasmejao. Da li jedna zemlja treba da ima komesara u Evropskoj uniji koji smatra da je ova istorijska epizoda zabavna, i dalje, da Portugal ne treba da se bavi gubitkom suvereniteta jer veruje da ga mi zapravo nikada nismo ni imali?
Ako Evropska unija krene napred, onda će se smanjiti odgovornost naših političara, kao i političara drugih zemalja. Odatle će oni postati ono što u osnovi već jesu — puki posrednici, jer je jedna od velikih zabluda našeg doba demokratski diskurs. Demokratija ne funkcioniše na ovom svetu. Ono što funkcioniše je moć međunarodnih finansija. Ljudi uključeni u ove aktivnosti zapravo upravljaju svetom. Političari su samo zastupnici – postoji neka vrsta vanbračne zajednice između takozvane političke moći i finansijske moći, što je negacija prave demokratije.
Ljudi bi me mogli pitati, šta predlažem umesto toga? Ne predlažem ništa. Ja sam samo romanopisac, samo pišem o svetu kako ga vidim. Nije moj posao da ga transformišem. Ne mogu sam da ga transformišem, a ne bih ni znao kako. Ograničavam se na to da kažem ono što verujem da je svet.
E sad, pitanje je kada bih morao nešto da predložim, šta bi to bilo. Predložio bih ono što sam jednom nazvao razvojem unazad, što se čini kao kontradikcija, jer se može razvijati samo u pravcu napred. Razvijanje unazad znači, vrlo jednostavno, ovo: nivo koji smo dostigli – ne bogatih, već onih u višoj srednjoj klasi – omogućava nam da živimo udobno. Razvijanje unazad značilo bi da se ovde zaustavimo i okrenimo se tim milijardama ljudi koji su izostavljeni. Naravno, sve ovo je utopijski. Živim na Lanzaroteu, ostrvu sa pedeset hiljada stanovnika, a ono što se dešava u ostatku sveta dešava se u ostatku sveta. Ne težim da budem spasitelj sveta, ali živim sa vrlo jednostavnim ubeđenjem da svet može biti bolje mesto, i da se vrlo lako može učiniti boljim mestom.
Ovo uverenje me navodi da kažem da mi se ne sviđa svet u kome živim. Svetska revolucija koju zamišljam – izvinite na mojoj utopijskoj viziji – bila bi revolucija dobrote. Kada bi se nas dvoje probudili i rekli: „Danas nikome neću nauditi“, a sutradan to ponovili i zapravo živeli u skladu sa tim rečima, svet bi se za kratko vreme promenio. Naravno, ovo je besmislica – to se nikada neće dogoditi.
Sve ovo navodi me na pitanje upotrebe razuma na ovom svetu. Zbog toga sam napisao Slepilo. To je ono što me je dovelo do one vrste književnog dela koje se bavi ovim pitanjima.
BAROSO: Rekli ste da je Slepilo najteži roman koji ste napisali. Da li je to zato što ste, uprkos otvorenoj okrutnosti koju čovek pokazuje prema svojim bližnjima u epidemiji belog slepila i nelagodnosti koja se podrazumeva kod pisanja o ovakvog ponašanju, na kraju krajeva, optimista?
SARAMAGO: Pesimista sam, ali ne toliko da bih sebi pucao u glavu. Okrutnost na koju referišete je svakodnevna surovost koja se dešava u svim delovima sveta, ne samo u romanu. I mi smo u ovom trenutku okruženi epidemijom belog slepila. Slepilo je metafora za slepilo ljudskog razuma. Ovo je slepilo koje nam omogućava da, bez ikakvog konflikta, pošaljemo raketu na Mars da ispita formacije stena na toj planeti, dok u isto vreme dozvoljavamo milionima ljudskih bića na ovoj planeti da gladuju. Ili smo slepi, ili smo ludi.
BAROSO: Kameni splav se isto bavi i društvenim temama.
SARAMAGO: Pa, nije potpuno isto, ali ljudi vole da to tako vide. Ljudi su to više voleli da vide kao odvajanje Pirinejskog poluostrva od Evrope. Naravno, to je deo priče, i zapravo se to dešava: Pirinijesko poluostrvo se odvaja od Evrope i otplovljava niz Atlantski okean. Ali ono na šta sam mislio nije odvajanje od Evrope, jer to nema smisla. Ono što sam želeo da kažem i nastavljam da govorim je ono što verujem da je realnost: Portugalija i Španija imaju korene koji nisu isključivo evropski. Govorio sam čitaocima, slušajte, mi smo oduvek bili Evropljani, mi jesmo Evropljani i uvek ćemo biti Evropljani – ne može nas nikako drugačije biti. Ali imamo druge obaveze, obaveze istorijske, kulturne i lingvističke prirode. I zato, ne odvajajmo se od ostatka sveta, ne odvajajmo se od Južne Amerike, ne odvajamo se od Afrike. Ovo ne trebalo da odražava bilo kakve neokolonijalne želje, ali Pirinejsko poluostrvo, kao što je bio slučaj u Kamenom splavu, počiva između Južne Amerike i Afrike, i to se desilo sa razlogom. To je zato što ceo život pričamo o jugu, jugu, jugu, a jug je oduvek bio to mesto eksploatacije, mogli bismo reći, čak i kada se taj jug nalazi na severu.
BAROSO: U svojim dnevnicima sa Lanzarotea pišete o svom poslednjem putovanju u Njujork i kažete da je u tom gradu jug na severu Menhetna.
SARAMAGO: Da, taj jug se nalazi na severu.
BAROSO: Moram da vam kažem da mi se dopao vaš opis hotela “Čelsi” u Dnevnicima!
SARAMAGO: Oh, bilo je užasno. Moj izdavač me je odveo tamo, ali još uvek ne znam tačno čija je to bila ideja. Mislili su da sam rekao da želim da ostanem tamo – ali to nikada nisam rekao. Znao sam kako hotel izgleda spolja, i mislio sam da je veoma atraktivan, ali nikad nisam rekao: “Smestite me u hotel ‘Čelsi’, molim vas.” Pretpostavljam da su me stavili tamo jer ima mnogo istorije, ali ako bih morao da biram između neudobnog hotela sa istorijom i udobnog bez istorije… Stalno sam sebi govorio “Ali šta je ovo, nikad nisam video takvo mesto.”
BAROSO: Imate široku čitalačku publiku u Evropi i Latinskoj Americi, ali malu publiku u Sjedinjenim Državama.
SARAMAGO: Stvari koje su previše ozbiljne prirode ne privlače američke čitaoce. Zanimljivo je, međutim, da su kritike koje dobijam u Sjedinjenim Državama veoma dobre.
Mi smo verovatno neka vrsta virusa koji je na sreću koncentrisan na ovoj planeti.
BAROSO: Da li su vam mišljenja kritičara bitna?
SARAMAGO: Važno mi je da svoj posao radim dobro, po mojim standardima šta je dobar posao – da je knjiga napisana na način na koji ja želim da je napisana. Nakon što je van mojih ruku, to je kao i sve ostalo u životu. Majka rađa dete i nada se najboljem, ali taj život pripada detetu, a ne majci. Dete će od svog života, ili će drugi napraviti od njegovog života, nešto što sasvim sigurno neće biti život o kome je majka sanjala. Nema svrhe da sanjam o veličanstvenim prijemima mojih knjiga od strane mnoštva čitalaca jer će ti čitaoci moje knjige shvatiti kako god žele.
Neću reći da moje knjige zaslužuju da zadovolje čitaoce jer bi to značilo da vrednost knjige zavisi od broja čitalaca. Znamo da je ovo neistina.
BAROSO: Tokom tog putovanja u Sjedinjene Države, otišli ste i u Fol river, oblast Masačusetsa u kojoj ima mnogo portugalskih zajednica.
SARAMAGO: Da, imao sam neke kontakte sa imigracijom, onima koji su iz bilo kog razloga bili zainteresovani za moj rad. Začudo, uvek sam imao dobru publiku, iako sam ovih dana sve manje zainteresovan da pričam o književnosti. Pretpostavljam da je to kontradiktorno jer ja pišem, a ako pišem knjige, o čemu drugom da pričam? Pa, pišem, ali bio sam živ pre nego što sam postao pisac i imao sam brige kao bilo ko drugi na ovom svetu.
Nedavno sam bio u Bragi, u Portugalu, na konferenciji o mojim književnim delima, ali smo razgovarali o mnogim drugim stvarima – o situaciji u Portugalu i šta da radimo u vezi sa tim. Kažem ljudima da se istorija ljudske rase čini veoma komplikovanom, ali je zapravo krajnje jednostavna. Znamo da živimo u nasilnom svetu. Nasilje je neophodno za opstanak naše vrste – moramo da ubijamo životinje, ili neko mora da ih ubije umesto nas, da bismo jeli. Beremo voće; čak i cveće beremo da ukrasimo svoje domove. Sve su to akti nasilja nad drugim živim bićima. Životinje se ponašaju na isti način: pauk jede muvu, muva jede sve što jedu muve. Međutim, postoji jedna ogromna razlika: životinje nisu okrutne. Kada pauk umota muvu u svoju mrežu, on samo stavlja sutrašnji ručak u frižider. Čovek je izmislio surovost. Životinje ne muče jedna drugu, ali mi to činimo. Mi smo jedina okrutna bića na ovoj planeti.
Ova zapažanja me dovode do sledećeg pitanja, za koje verujem da je sasvim legitimno: ako smo okrutni, kako da nastavimo da govorimo da smo racionalna bića? Zato što pričamo? Zato što mislimo? Zato što smo sposobni da stvaramo? Iako smo sposobni za sve ove stvari, to nije dovoljno da nas spreči da činimo sve negativne i okrutne stvari. Ovo je etičko pitanje o kojem smatram da se mora razgovarati, i iz tog razloga sam sve manje zainteresovan za diskusiju o književnosti.
Ponekad pomislim u sebi, nadam se da nikada nećemo moći da napustimo ovu planetu, jer ako se ikada proširimo univerzumom, malo je verovatno da ćemo se tamo ponašati drugačije nego ovde. Kada bismo zaista mogli da nastanimo univerzum — a ne verujem da ćemo moći — zarazili bismo ga. Mi smo verovatno neka vrsta virusa koji je na sreću koncentrisan na ovoj planeti. Međutim, nedavno sam se uverio u sve ovo kada sam pročitao o supernovi koja je eksplodirala. Svetlost od eksplozije stigla je do Zemlje pre otprilike tri ili četiri godine — trebalo je sto šezdeset i šest hiljada godina da stigne dovde. Pomislio sam, pa nema opasnosti, nikada nećemo moći da odemo tako daleko.
Pitanja: Donzelina Barroso
Izvor: theparisreview.org
Prevod: Danilo Lučić