Šta čitaju oni koji pišu: Oto Oltvanji Neprestano otkrivam pisce za koje mislim da je trebalo da ih otkrijem ranije, kaže Oto Oltvanji, govoreći o čitanju i knjigama svog života.

Oto Oltvanji foto: Youtube/Karlo Bijelicki

Vaše najranije sećanje na knjigu i čitanje?

To su zapravo stripovi, još pre nego što sam naučio da čitam. Oni su u toj fazi imali jednu drugu dimenziju privlačnosti: pošto sam priču pratio preko crteža ali ne i teksta, mogao sam donekle da je oblikujem kako ja želim, što se kasnije ispostavilo kao korisna vežba za maštu.

Prva prava knjiga koje se sećam je Bela griva Renea Gijoa. Apsolutno me je uništila. I ne samo mene. To je izgleda generacijska stvar, ima veze sa školskim planom i programom, lektirom koju su nam gurali pod nos. Sad nešto razmišljam, prava je sreća da me to iskustvo nije odvratilo od čitanja uopšte. Ali, očigledno nisam bio odvraćanju sklon.

Koju knjigu biste nazvali knjigom vašeg odrastanja?

Vinetu Karla Maja, u tri toma. I dan-danas mogu da prizovem osećaj začudnosti i ushićenja dok se prepuštam tom brižljivo izgrađenom, beskrajno bogatom svetu. Neverovatan pripovedački talent. Naravno, ne usuđujem se da zađem tamo ponovo. Tu uspomenu nećemo čačkati.

Kom piscu/spisateljici (ili knjizi) se redovno vraćate i zašto?

Koko Pitera Strauba. Autora opisuju kao “Stivena Kinga za intelektualce” i, mada je poređenje nezahvalno i nelaskavo, nije sasvim netačno. U ovoj konkretnoj knjizi je, na veliki šok čitalaca i kritičara, potpuno odustao od fantastike (što mu nije smetalo da za nju osvoji Svetsku nagradu za fantastiku) i, iako puki siže knjige na prvi pogled deluje generički i kao ništa posebno (grupa bivših vijetnamskih veterana saznaje za niz ubistava na dalekom istoku koje je mogao da počini samo njihov bivši saborac i pokušava da otkrije koji i da ga zaustavi), ovde fascinira pogled na svet, emotivno pisanje, dubina zadiranja u temu. Uzimam je svakih desetak godina i iznova se oduševim.

Naravno, isto važi i za sve njegove druge knjige. Koko je prvi deo uslovne trilogije, čije je Grlo treći deo, a ta knjiga je možda još fascinantnija. Nikad ne mogu da se zasitim Strauba. Nažalost, odnedavno smo ostali bez njega, tako da je odjednom njegov opus postao konačan. Nema veze. Idemo redom, ispočetka.

Knjiga koju nikako niste uspevali da pročitate do kraja?

Neuromant Vilijama Gibsona. Pokušavao sam više puta. Zapravo, isto važi za skoro svaku Gibsonovu knjigu. On je neka vrsta vizionara i veoma je jak na idejama, zbog čega mi je još više žao. Jedino je dobro što retko do kraja odustanem od knjige koja ne ide (ili pisca). Možda se samo nismo poklopili, ali jednom bismo mogli.

Knjiga koju biste voleli da je nikada niste pročitali?

Istoimena biografija Rosa Mekdonalda koju je pisao Tom Nolan. Znao sam da ne smem da je čitam, ali nisam mogao da odolim. Mekdonald je, inače, jedan od potcenjenijih pisaca XX veka, postigao je zaista nešto do tada neviđeno: naizgled je pisao krimiće, a zapravo su bili ozbiljni psihološki romani koji se odlično drže i danas.

Kad se radi o pomenutoj biografiji, nikad još nisam sreo toliko dubinsku analizu nekog čoveka, a kamoli pisca. Rastavljen je na najsitnije deliće, do te mere da sam prekasno shvatio da nije trebalo da zavirujem iza zavese i otkrijem kako nastaje magija. Od tada neminovno drugačije posmatram sve autorove knjige (koje, inače, obožavam). Naravno, da mi se ponudi da se vratim kroz vreme i to ispravim, verovatno bih isto uradio.

U svetu kojeg književnog dela biste voleli da živite?

U pričama i romanima Reja Bredberija. To stvarno izgleda kao bolji svet od ovog našeg, čak i kada je strašan.

U kojim situacijama zažalite što nemate knjigu pri ruci?

Jednom sam, sticajem složenih okolnosti, dopustio sebi da otputujem na more bez ijedne knjige i to je bio pakao. Snašao sam se, naravno, mada je to onda postala druga vrsta pakla: jedine dve knjige koje sam uspeo da nabavim nimalo mi se nisu dopale, ali i to je bolje nego ostati bez knjige.

Letovanje tu pominjem kao za mene idealno okruženje za čitanje zbog vremena koje vam je na raspolaganju i relativno odmornog mozga. Ali to može da bude i boravak u čekaonici, bdenje uz dete pod temperaturom ili praktično bilo koja situacija. Osetio sam veliki duševni mir otkako sam nedavno ubacio nekoliko knjiga u telefon. Samo da znam da su tamo, kao opcija, i to mi je dovoljno.

Da imate svoju izdavačku kuću, koju knjigu, ili kojeg pisca/spisateljicu biste prvo objavili?

Lorensa Bloka. Američki pisac krimića sa ogromnim opusom, piše aktivno još od šezdesetih, vodi paralelno nekoliko serijala, i komičnih i mračnih, kod njega ne može mnogo da se omaši. Savršena uprošćenost, liričnost i melanholičnost izraza.

Koju knjigu biste voleli da ste vi napisali?

Crna Dalija Džejmsa Elroja. To je možda najbliže nečemu što bih i sam mogao da napišem. Što ću možda pokušati da napišem. Emotivno i tvrdo. Ambiciozno i opsesivno. Istovremeno razuzdano digresivno i laserski skoncentrisano. Triler, ali i život.

Opšteprihvaćeno remek-delo koje vam se nije svidelo? I zašto?

Čarobni breg Tomasa Mana. Svaki put kad uđem u tu knjigu, ona me samo izbaci napolje. Najveći problem mi predstavlja pripovedačev glas. Toliko počne da me pritiska sa svih strana da dobijem napad panike. Testiraću to još koji put. Siguran sam da mnogo propuštam.

Za koje knjige (autora/ku) mislite da ste ih otkrili prekasno?

Neprestano otkrivam pisce za koje mislim da je trebalo da ih otkrijem ranije. Ali zapravo je svaki trenutak pravi trenutak i verovatno nije moglo pre. Juricu Pavičića sam možda mogao da pronađem malko ranije; Alis Manro možda malo više; Frederika Forsajta mnogo ranije. Ali drago mi je da na kraju ipak jesam. Smrznem se pri pomisli sa kim sam se sve mimoišao i koga sve možda nikad neću pronaći. U ponovno otkrivanje pisaca koje ste već jednom otkrili neću ni da ulazim.

Da možete da priredite večeru za pet pisaca/spisateljica, bez obzira na to odakle su i da li su vaši savremenici, ko bi se našao za stolom?

Poseo bih Alana Mura, Stivena Kinga, Džona Le Karea, Rut Rendel i Frederika Eštona (Mitar Milošević, pisac Luna kralja ponoći). Kad je bal, nek je bal. A kad su se već svi malo podnapili, pitao bih ih kako je moguće da su napisali toliko toga. I toliko toga dobrog.

Kako obeležavate zanimljive delove u knjizi: beleške na marginama, “uši”, podvlačenje markerima ili…?

Jedan sam od onih fanatika za koje je sve nabrojano svetogrđe. Na knjizi ne sme da se ostavlja trag, čak ni na hrbatu, najbolje bi bilo da se po njoj ne vidi da ste je uopšte čitali, ako je ikako moguće. Zapamtim deo koji me je oduševio, ili ako ga ne zapamtim posle ga tražim (to ne traje dugo, vidim u glavi fizičku poziciju citata na stranici, kao i u kom je delu otprilike), ili zapišem negde sa strane. U poslednje vreme čak fotografišem telefonom.

Koju biste knjigu poneli na pusto ostrvo, a koju na odsluženje doživotne zatvorske kazne?

Za pusto ostrvo: Vreme je siledžija Dženifer Igan, zato što ovaj mozaik-roman nagrađuje u detaljima svakim novim čitanjem. Ispunilo bi svrhu u kombinaciji sa večnim pogledom na pučinu. 

Za zatvor: Tvrđava samoće Džonatana Litema, zato što bi vas naterala da se zamislite nad vlastitim životom (to vam možda nije dodatno potrebno na jednom takvom mestu, ali ionako je neizbežno). Takođe, roman sadrži scenu bekstva iz zatvora, koja može da posluži kao uteha. Ili uputstvo, svejedno.

Šta trenutno čitate?

Crveni trg Martina Kruza Smita. Ovaj krimić smešten je u vreme raspada Sovjetskog Saveza i nastavak je slavnog Parka Gorkog. Majkl Šejbon, koji je i sam često pisao u preseku skupova, svojevremeno je kontemplirao na temu nemogućnosti pomirenja takozvane “visoke” književnosti sa “žanrovskom”, jer je s jedne strane kult lika, a s druge kult zapleta, ako stavite prevelik naglasak na lik, posle nekog vremena postane dosadno, ako stavite prevelik naglasak na zaplet, uglavnom je sve plitko, najbolje bi bilo da povučete jedno ka drugom najviše što možete, ali ta gumica će u jednom trenutku neizbežno pući, s jedne ili druge strane.

Pokušavali su to razni pisci, ali uglavnom prevagne na neku stranu (kod gorepomenutog Strauba, često na stranu “visoke” književnosti, kod Rejmonda Čendlera, na primer, uglavnom na stranu žanra). Martin Kruz Smit je autor koji se, u mom čitalačkom iskustvu, možda najviše približio tom idealu, razvukao je gumicu do središnje tačke i ona nije pukla: knjiga je istovremeno nedvosmisleno književnost i nedvosmisleno žanr. Beskrajno uživam.

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: