Najranije sećanje na knjigu i čitanje?
Nismo imali knjige. Dugo smo bili u izbjeglištvu, a u to vrijeme knjige su bile nezamislivi luksuz, zapravo je tako bilo većinu mog odrastanja. Svoju sam prvu knjigu kupila na školskom otpisu, dakle – otpis knjiga iz knjižnice u srednjoj školi. I ja uzmem tada za malo novaca (možda ni cijena gableca) knjigu poezije Paula Eluarda. Nevjerojatno sam sretna bila tada.
Sjećam se lektira koje smo nosili kući iz škole, morale su stajati na posebnom mjestu kada ih ne bismo čitali, da se nedajbože ne oštete, jer tko bi namirio takvu štetu. Bili smo previše siromašni, da bismo čak i takvu štetu mogli zamisliti, da se ošteti knjiga.
Ali sjećam se prvog trenutka čitanja koji me zaista odvukao daleko; bilo je to u osnovnoj školi, kad smo se vratili u kuću na selu koja je tada obnovljena nakon rata. Moj je otac, što je isto zanimljivo, na velikom buvljaku znao ponekad kupiti stare žute, gotovo raspadajuće kaubojske romane koji su izlazili tijekom Juge i još su se mogli naći po takvim opskurnim mjestima. I krenula sam to čitati. Tako je moje čitanje započelo s revolverašima, u vremenu kada nisam znala što sa sobom tijekom predugog ljeta na selu. Otad sam bila nepovratno zaražena čitanjem.
Koju knjigu biste nazvali knjigom vašeg odrastanja?
Jesmo li mi uopće odrasli? Tome se vraćam svako malo, kao pitanju naše generacije. Ali, recimo da jesmo! I za mene su formativne godine bile u srednjoj školi, i tada sam čitala puno, i čitala sam posvećeno i duboko. Ne znam jesu li postojale knjige mog odrastanja, ali tad su mi se dogodile neke nezaboravne knjige koje su sa mnom i dan danas, nešto su promijenile tada i u načinu na koji vidim književnost, i duboko me protresle. Calvno, Ako jedne zimske noći neki putnik. Arundati Roy, Bog malih stvari. Kunderine knjige.
Knjiga mog djetinjstva možda bi pak mogla biti Beskrajna priča Michaela Enda. Taman sam je počela čitati svojoj djeci. Sin, koji sada ima šest godina, priča svojim prijateljima kako je njegova mama smiješna, čita im knjigu od 400 stranica i to – priču bez kraja. I svaku večer on mi donosi tu knjigu, a kćer trenutno traži da čitamo Mačka Džingiskana i Miki Trasija, sjajan igrokaz Vesne Parun. Pritom ona već čita i sama.
Ali evo možda nešto i o tome kako se odnosimo prema našoj djeci: mi čitatelje stvaramo, oni vide naš odnos prema knjigama, ali i prema njima. Ja vjerujem da moja djeca mogu, ako im dam šansu, pratiti sa mnom roman od 400 stranica. Naravno, neće razumjeti sve, ali s vremenom hoće. Jasno, čitamo mi i slikovnice, već mnoge i sami čitaju. Sami čitaju stripove. Ali naš je zadatak da ih usmjerimo, da im pokažemo da mislimo da uvijek mogu i više.
Knjiga koju nikako niste uspevali da pročitate do kraja?
Ima ih sada već mnogo. Nemam više strpljenja gubiti vrijeme ni na knjige ni na ljude koji nisu ono što mi treba. Tako da često uzmem knjigu, dođem do tridesete stranice, okrenem se i odem u neku drugu knjigu.
Čini mi se da svim živimo u tim zanimljivim antropocentričnim sustavima, u kojima smo u šumu beskonačno puno informacija, i zaista – svaki čovjek postane otok, ali baš sam neku večer pričala s dragim prijateljem, poljskim filozofom i piscem, o tome kako onda graditi mostove, usred takvog kaosa. S jedne strane – duboko vjerujemo da bi se sve što radimo trebalo ticati svakoga, čak i naše mišljenje, s druge strane, ne želimo čuti drugoga niti ga želimo vidjeti, dati mu šansu da kraj nas postoji kao ljudsko biće, s treće strane – svi smo usred tog kaosa.
Mislim da je dio rješenja birati prema kojem pokušavaš graditi most, i prema čemu. A to uključuje i dobru selekciju. Ne pristajanje na ovo što popularno zovemo tržište. Kako, to pokušavam evo otkriti. Javim kad nađem odgovor.
Knjiga koju biste voleli da je nikada niste pročitali?
Ili sam pročitala knjigu, ili sam odustala, a ono što sam čitala uvijek je donijelo nešto. Možda ne ono što sam očekivala, ili zamišljala, ali kako to i inače bude u životu – to ne biramo. Čak sam sklona vjerovati da je često ono što želimo različito od onoga što trebamo i da u tom nesuglasju nastane puno nesporazuma.
U svetu kojeg književnog dela biste voleli da živite?
Ja sam oduvijek zaljubljena u Tolkienov svijet. Okrutan je to svijet, ali je i svijet čudesa, i možda ne bih voljela da živim tamo dugo, ali svakako bih voljela da provedem neko vrijeme.
U kojim situacijama zažalite što nemate knjigu pri ruci?
Smijat ćemo se svi ovom odgovoru, ali ja zaista uvijek imam knjige pri ruci. Kada putujem, veći dio mog kofera zauzmu knjige jer – što ako baš u jednom trenutku poželim pročitati te tri pjesme ili baš dio romana nečiji? Kada idem negdje, čak i na sat, dva, tri, gotovo pa uvijek imam knjigu. Ako sam u čekaonici, spremna sam – vadim knjigu. Ako sam na kavu otišla i čekam nekoga, spremna sam – vadim knjigu.
Da imate svoju izdavačku kuću, koju knjigu, ili kojeg pisca/spisateljicu biste prvo objavili?
Na njenoj strani Albe de Cespedes. Grupu Mary McCharty. Obje su nevjerojatne autorice čiji je glas i danas tako suvremen, a teme nevjerojatno bitne. Na njenoj strani u to su vrijeme kada je objavljen, u fašističkoj Njemačkoj, prozvali prvim revanšem Madame Bovary.
Koju knjigu biste voleli da ste vi napisali?
Atlas oblaka. Prekrasna mi je ta knjiga. Knjige Toni Morrison. Još uvijek me ostavljaju bez teksta.
Related
Alis Manro: Svaka priča koja će išta valjati obično će se menjati (I deo)Opšteprihvaćeno remek-delo koje vam se nije svidelo? I zašto?
Nekako mislim da naši ukusi i naše osobne preferencije ne bi smjeli nikad stati ispred onog objektivnog suda. Tim više što nas nerijetko u mnogočemu nervira ono što govori nešto o nama, ili nas suočava s našim neostvarenim ambicijama, našim frustracijama, traumama na kraju krajeva.
Da, možda nešto nije po mom ukusu. Možda me nervira. Ali nastojim, pogotovo jer radim urednički posao, sagledati knjigu sa svih strana, i to je bitno. Inače zapnemo u svijetu gdje smo sami mjerilo svemu, a ako nismo objektivni to je jako opasno. Ukusi nisu mjerila. Dapače, čak je razorno nešto pokopati na temelju vlastitog ukusa, a potom se ne držati tih istih mjerila, i nešto prosječno, i nenadahnuto nazvati sjajnim jer nas ne trigerira. Ali, to je već drugi set problema.
Za koje knjige (autora/ku) mislite da ste ih otkrili prekasno?
Sve dolaze u dobro vrijeme. Neke klasike otkrivam tek sada, ali mislim da je i to dobro. Sada ih jasnije mogu sagledati, razumjeti. Ne mislim ni da sam s nekim knjigama uranila, ali osjećam da se mnogima trebam vratiti jer sada ih mogu vidjeti iz druge perspektive.
Da možete da priredite večeru za pet pisaca/spisateljica, bez obzira na to odakle su i da li su vaši savremenici, ko bi se našao za stolom?
Moram priznati da nikada o tome nisam tako razmišljala. Imam sreću da danas komuniciram i često provodim vrijeme s ljudima koji su mi bitni, a koji jednako ozbiljno shvaćaju književnost i koji su od mene udaljeni nekoliko desetljeća pa imaju i neku mudrost koju ja tek pokušavam pronaći. Mnogi od njih nisu s našeg Balkana, i to je također ono što je bitno – nužno je da se odmičemo od svojih palanki, da nas ne zatruju. Tako da, dok god mogu imati višesatne smislene razgovore o knjigama ili o tome kako danas promišljati kulturu, ne zamišljam moguće sugovornike. Imam ih, i znam da sam radi toga itekako privilegirana i sretna.
Kako obeležavate zanimljive delove u knjizi: beleške na marginama, “uši”, podvlačenje markerima ili…?
Kako sam sve više smorena instant rješenjima, instant kulturom, što će nas dugoročno puno koštati, kao što nas već košta i hiperprodukcija, počela sam voditi dnevnik čitanja. Tako da sve što mi je bitno dok čitam, i moj osvrt na to, ako ga ima – zapisujem. To je sporo čitanje, ali jedino koje mi se čini da ima smisla. Počela sam naime shvaćati da se tržištu počela prilagođavati i naša memorija. Zaboravljam. Pojedem toliko knjiga, mnoge jer moram zbog posla, a zaboravim brzo čak i one za koje želim da su sa mnom dugo. I to je još nešto o čemu ne pričamo. Svijet koji smo napravili sada počinje mijenjati nas na svoju sliku i priliku.
Vraćam se ideji duboke kulture, dubokog čitanja, a kako je jedan moj prijatelj nedavno rekao, i dubokog slušanja. Ne znam što nam drugo preostaje.
Koju biste knjigu poneli na pusto ostrvo, a koju na odlužene doživotne zatvorske kazne?
Imam neke knjige koje nosim sa sobom gotovo uvijek, oni su mi kao bliski prijatelji. Neke su uvijek u kuferu, i njih mogu otvarati vazda, i vraćam im se često. To su eseji Česlava Miloša, Karl Jaspers, knjige poezije, primjerice pjesme Carol Ann Duffy. Anne Carson. Naravno, i to se promijeni kroz vrijeme, ali volim kraj sebe imati knjige s kojima mogu svako malo razgovarati.
A i danas zatvori imaju sasvim dobre biblioteke! Primjerice, u hrvatskom zatvoru možete u knjižnici doći razgovarati s našim bivšim premijerom, postao je knjižničar.
Šta trenutno čitate?
Uvijek čitam paralelno nekoliko knjiga. Čitam Adaniu Shibli, Sporedan detalj. Snažna i nevjerojatno bitna knjiga, pogotovo jer genocid u Palestini i dalje prešućujemo kao da nas se ne tiče. I mnogo razmišljam i o toj šutnji i o genocidu koji pratimo live, o nemoći, ali s druge strane i o tome koliko nanovo ništa ne učimo. Čak ni kad je riječ o šutnji.
Evo, skoro ću dovršiti i Ljudska djela Han Kang. Također potresna knjiga.
Naravno, nisam spomenula ni što mi je na uredničkom stolu. Evanđelje novoga svijeta, Maryse Condé. Poezija, Averno Luiz Glik.
Ostale priloge iz naše rubrike “Šta čitaju oni koji pišu” možete pročitati ovde.
Takođe, pročitajte i govor koji je Monika Herceg održala prilikom dodele nagrade “Evropska pesnikinja slobode”.