Srđan Tešin: Spisateljski posao nije ekskluzivan

Može li se reći da je novinski tekst u Blic-u od 1. marta „Pisac koji nije hteo u domare čeka na Birou“ na neki način označio kraj višemesečne agonije u vezi sa Vašom incidentnom smenom sa mesta direktora kikindskog kulturnog centra?

Nadam se da je tako, zaista. Previše energije, vremena i novca sam potrošio na događaje i ljude koji su ipak efemerni u odnosu na život moje porodice i moje spisateljsko preduzeće. Ne učestvujem u kulturnom i javnom životu Kikinde. I zadovoljan sam time.

Tokom žestoke medijske bitke između Vas i predstavnika kikindskih vlasti, neko je demolirao Vaš automobil. To zapravo nije prvi put da ste na taj način ugroženi, fizički ste napadnuti tokom jedne književne tribine 2012. godine. Šta Vam je bilo najstresnije u toj (kafkijanskoj) ugroženosti: gubitak posla, pritisak medija, politički i fizički napadi…?

Moram priznati da je na mene poražavajuće delovala činjenica da su, i kad sam fizički napadnut kao i kada sam moralno unižen, postojali meni bliski ljudi koji su zadovoljno trljali ruke. Kao da su jedva čekali da mi se tako nešto dogodi pa da s pravom kažu: “E, tako mu i treba!” Kad sam fizički napadnut, nekoliko kikindskih drvenih filozofa, nesrećnih na svoj način, pokušavalo je da pronađe opravdanje za siledžiju – propalog rokera sa debelim policijskim dosijeom, koji me je ničim izazvan ošamario – kao da se za nasilje može naći opravdanje?! Opet, kada sam smenjen s mesta direktora, a potom i raspoređen na mesto domara, bilo je i takvih kikindskih “intelektualaca” koji u tome nisu videli ništa sporno; jedan od njih mi je čak i zamerio na tome što sam se sprdao sa poštenim domarskim zanimanjem koje je trebalo da obavljam u ustanovi čiji sam bio inicijator i prvi direktor. Kakva zamena teza! Ispada, po njemu, da sam kriv što sam odbio da budem domar, jer sam time uvredio sve domare sveta?! Mnoga prijateljstva su tada bila stavljena na probu. Moram priznati da su mnogi prema kojima sam u prošlosti – i privatno i profesionalno – bio blagonaklon, sada pokazali svu svoju monstruoznu dvoličnost. Dakle, ljudska zloba i licemerje su ono što me je najviše puta izvelo iz takta. Sve ostalo izrečeno protiv mene spada u domen političkog folklora i nisam tome pridavao veću pažnju.

Svojevremeno ste izjavili da porodične i profesionalne obaveze čine da budete „vikend pisac“, u smislu nemogućnosti da se piše u kontinuitetu. U modernom vremenu većina ljudi je lišena viška slobodnog vremena, ali da li su takvi stvaralački uslovi prigodniji za pisanje romana ili priča?

Neko piscem postaje vremenom, a neko se rađa kao pisac. Verujem da ja zbog porodičnog nasleđa i decenijskog književnog rada spadam u ovu drugu grupu pisaca. Spisateljski posao nije ekskluzivan. To nije dobro plaćeni posao od sedam do tri, koji podrazumeva polusatnu puš-pauzu, topli obrok, regres, plaćeni godišni odmor i sindikalnu zaštitu. Sve čime sam sam se bavio u životu išlo je ka tome da sebi obezbedim mirnu i sigurnu egzistenciju kako bih mogao nesmetano da stvaram. Bio sam profesionalni muzičar, nastavnik filozofije, novinar, urednik radija, organizator kulturno-zabavnih programa, direktor… ali sam uvek ostajao pisac. Moja porodica zaslužuje svu moju pažnju, čak i to da zanemarim svoje spisateljske obaveze spram svojih obaveza oca. U tom smislu, vremena za pisanje u kontinuitetu nemam, ali se zato bavim drugim vidovima književnog života: uređivanjem književnih časopisa, priređivanjem antologija priča, učestvovanjem na tribinama, sajmovima knjiga i u medijskim nastupima u vezi sa književnošću. I nemojte da se varate, nikako nije lakše, u odnosu na roman, pisati kratku priču zbog njenog manjeg obima. Eto, meni je za pisanje romana nekada bilo potrebno mesec-dva aktivnog rada, a za pisanje zbirke priča malo mi je i četiri godine. I dalje sam vikend pisac, i dalje pišem kratke priče, i dalje verujem u to da sve nastaje u svoje vreme.

„Provincija je prepuna gubitnika koji su pretpostavku da su nekada mogli nešto značajno da učine promovisali u aksiom (…)“ jednom ste rekli, a ti gubitnici daju karakterni i egzistencijalni materijal od kojeg često uobličavate Vaše junake.  Da li je taj provincijalac/gubitnik još uvek dovoljno literarno inspirativan i izazovan?

Jeste, naravno. Iz prostog razloga što je provincijalac/gubitnik većinski predstavnik građana. Malo je onih koji se danas ne osećaju kao gubitnici barem u nekom vidu. A ja pišem o onome što mi je pred očima. Dakle, pišem i o gubitnicima, onima koji su ostali “ispod crte”. O njima znam daleko više nego o svetu tajkuna i svetu džet-seta. A ako mi, pisci, svojim literarnim mrežama, ne uhvatimo taj duh vremena, on će se toliko brzo promeniti, na bolje ili na gore, da ćemo izgubiti priliku da ga zabeležimo u umetnosti. Moja proza ne obiluje metaforama, ona se upravo bori protiv metafore. Ransijer je primetio da postoje dva vida te borbe. Nadrealistički, koji se sastoji u literalizaciji metafore i dijalektički postupak, koji se sastoji u zameni figure metafore figurom poređenja. Poređenje razdvaja ono što je metafora spajala. Poređenje ukida moć korišćenja metafore, kaže Ransijer. Moja proza je pokušaj stvaranja uverljivog literarnog sveta zasnovanog na poređenjima. Moja proza nije poput parola i slogana, nego prikazuje stvarnost onakvom kakva ona jeste. Ja neću donositi zaključak umesto čitaoca da li je neki moj junak gubitnik zato što ja to kažem, već ću takvog gubitnika prikazati u svoj njegovoj nemoći koja ponekad poprima i groteskne oblike.

Slobodan Vladušić je stil u Vašem poslednjem romanu „Antologija najkraćih naslova“ okarakterisao kao „fantastično funkcionalnu konciznost“, a profesor Tihomir Brajović je u vezi sa knjigom istakao njeno „iskušavanja razuđenog (neo)borhesovskog nasleđa“. Recite nam nešto više o poetici i stilu ove knjige, koji, očigledno, privlače dosta kritičarske pažnje?

Mene i dalje zanima istraživanje najkraćih proznih formi. Trenutno se bavim istraživanjem vrlo kratke priče, ili kako je kod nas još poznata: mini priče, mikro priče, fleš fikšn… Zanima me odnos između kratke priče i vrlo kratke priče, odnosno, interesuje me pitanje: šta se dogodi kada kratka priča postane još kraća? Ovu poetiku je David Albahari nazvao “poetikom sažimanja”. Vrlo kratka priča nije aforizam, nije deo neke veće prozne celine, nije vic… Ovi najsažetiji prozni oblici zahtevaju odbacivanje klasičnih elemenata naracije i karakterizacije, zbog toga se od pisca zahteva velika umešnost i posvećenost. Ove najkraće prozne forme pružaju čitaocu veće mogućnosti za interpretativno proširivanje, a to je to neistraženo polje koje mene kao pisca veoma zanima.

Više puta ste istakli da svojim pisanjem želite da revitalizujete specifičan žanr književnosti, tzv. novinsku priču. Koje su, iz vaše perspektive, najbitnije karakteristike tog žanra i šta Vas je njemu na prvom mestu privuklo?

Kratka priča odgovara našem duhu vremena koje zahteva sažetost i brzinu. U storitelingu postoji maksima koja kaže da je priča ono što se može ispričati tokom vožnje liftom. Priča, odnosno veština pričanja priče, jeste nešto što je, gotovo preko noći, postalo sredstvo velike moći. Multinacionalne korporacije i kompanije, političke stranke, mediji, reklamne agencije… svi pričaju priče. Pričom se prenosi poruka, motivišu oni kojima se priča, ubeđuju oni skloni konvencionalnom razmišljanju kroz ankete, statistike i analize… Priča nam je potrebna kako bismo razumeli svet oko sebe. U literaturi, priča nema status romana, jer nije profitabilna, ali ima status ekskluzivnosti. Priču ne može napisati bilo ko. Domaćice i televizijske voditeljke, penzionisani generali i bivši fudbaleri, mogu da napišu kakav-takav roman, ali priču ne bi mogli da napišu ni da u njih uperite karabin! Ko je dobio Nobelovu nagradu za književnost za 2013. godinu? Spisateljica Alis Manro, pisac kratkih priča! To dovoljno govori o svetskim književnim tendencijama. Zbog toga, živela kratka priča!

Prvu knjigu „Pohovani mozak“ ste objavili 1996, što će reći da ste skoro dve decenije prisutni na srpskoj književnoj sceni. Uzevši u obzir da ste, dakle, upoznati sa njenom genezom kroz miloševićevske devedese, potom demokratske revolucije, stigavši najzad do ovog društveno-politički magnovenjskog razdoblja, ukazuju li se makar šturi obrisi curriculum vitae te scene?

Pre svega, moram napraviti ogradu da ja nisam neko ko ima znanje i zvanje da se bavi književnoteorijskim ili književnoistorijskim poslom. Ono što mogu reći o ovoj stvari u vezi sa književnim generacijama je vrlo pojednastavljeno. Za početak, primećujem da u Srbiji nema jedinstvene književne scene pa ni generacije u singularu. Činjenica je da generacija pisaca rođenih šezdesetih i sedamdesetih ipak nije dala pisce onakvog opusa i onakvog značaja kakvog su imali pisci rođeni četrdesetih i pedesetih godina. Nasleđe Kiša, Pekića, Kovača, Davida, Tišme… vidi se u delima Albaharija, Basare, Vegela, Petkovića, Velikića… ali pisci koji generacijski dolaze nakon njih kao da počinju ispočetka. To je prava izgubljena generacija, generacija kojoj je usađen kod o gubitku: zajedničke zemlje (Jugoslavije), zajedničkog jezika (srpsko-hrvatskog), zajedničkog identiteta (zasnovanog na bratsvu i jedinstvu)… I naravno da je svaki pisac, prepušten samom sebi, postao ostrvo za sebe u takvom haotičnom okruženju. Pisaci izgubljene generacije se ne mogu sagledati kroz jedinstven poetički angažman, niti su svi postmodernisti niti su svi pisci krtog realizma. Ova generacija pisaca se ideološki kreće od militantnih desničarskih uverenja jasno iskazanih u književnim delima, do solipsističkih izbegavanja pisanja o stvarnim problemima koje podjednako muče i pisce i čitaoce. Nema dominantne književne struje. Nema neprikosnovenih književnih veličina. Nema jednog centra književne moći. Malobrojni su oni koji su uspeli da sagledaju duh vremena i malobrojne su knjige koje autentičnim jezikom govore o devedesetim, ratovima, tranzicionim mukama, gubitku vere u bilo kakve vrednosti… Među piscima rođenim šezdesetih već imate akademike, a među piscima rođenim sedamdesetih imate one koji su stekli izuzetnu međunarodnu slavu i ugled. Ipak, potrebno je uložiti veliki napor pa svesti na zajednički imenitelj pripadnike iste književne generacije koja je stasavala devedesetih i to ne zbog  nekakvih ideoloških obrazaca, već zbog okolnosti da su kao pisci o sličnim temama progovarali tako drastično različito kao da su im dela nastajala u različitim vremenima i na različitim mestima. Možda je to i kvalitet ove generacije pisaca, to što se ne može sagledati jednim pogledom i pregledom. A možda je to i najveća prepreka u davanju kakve-takve ocene o književnim odlikama ove generacije. U nekom širem i objektivnijem smislu, teorija književnosti i istorija književnosti treba time da se bave, a ne mi pisci.

Najavili ste obnavljanje rada na on-line magazinu „Plastelin“. Šta možemo na tom planu očekivati od Vas u budućnosti, takođe i od časopisa za književnost „Severni bunker“, ali i od Vašeg ličnog spisateljskog angažmana?

Pišem zbirku vrlo kratkih priča “Priče s Marsa”, priredio sam antologiju priča o čitanju novina “Četvrtasto mesto”, izlazi mi knjiga priča “Ispod crte” na makedonskom, uređujem rubriku posvećenu prevedenoj modernoj svetskoj kratkoj priči “Put oko sveta za tri minuta”…  Kao i dosad, radim, ne dangubim.

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: