Sonders na filmu: Gde je pobegla priča iz “Spajderheda” Prava je šteta što pri pravljenju "Spajderheda" u Holivudu nisu poslušali savet pisca, piše Boni Džonson u "Los Anđeles tajmsu".

Kadar iz filma "Spajderhed" foto: Youtube/Netflix

“Bekstvo iz Spajderheda” Džordža Sondersa košmarna je stvar, bar za mene: mučenje, kontrola uma, kajanje do kraja života. Objavljena u Njujorkeru 2010. i štampana u knjizi Deseti decembar 2013. godine, ta pripovetka podseća me na arthaus filmove depresivaca poput Gaspara Noea i Larsa fon Trira. Ali je Holivud pri davanju zelenog svetla za adaptaciju imao drugačije ideje.

Što je i razumljivo: mnoge Sondersove priče nose neiskorišćeni potencijal za filmove holivudskih studija. Sonders, bard smušenih belih muškaraca i prenosilac narodske mudrosti, izgradio je karijeru na moralnim pričama starog kova iza kojih stoji plava podloga s fotogeničnim fantastičnim izumima. Njegove priče pune su običnih ljudi koji postaju moralni heroji (ili, ništa ređe, moralni promašaji). Oni drže lekciju o tome kako se postupa ispravno, onakvi su kakve je Džon Gardner tražio u književnosti. “Bekstvo iz Spajderheda” odgovara tom kalupu, sa lukom iskupljenja kakav bi zgodno mogao da bude preslikan u neku dramsku komediju sa filmskim zvezdama.  Pa ipak, u Spajderhedu u režiji Džozefa Kosinskog (Top Gun: Maverick), čije prikazivanje počinje ove nedelje, Sondersovo delo je tek nešto malo više od pritke uz koju priča napreduje.

Foto: Promo

Scenaristi filma Pol Vernik i Ret Riz (Deadpool) su Sondersovu priču u osnovi pogrešno postavili. Tamo gde priča “Bekstvo iz Spajderheda” postavlja pronicljiva pitanja o (kolektivnom) prestupu i žrtvi, film Spajderhed ih zanemaruje u korist jeftinih pesničenja između crnih i belih šešira. Bekstvo se više ne odvija kroz duhovno prevazilaženje samog sebe; umesto toga, odvija se uz hidroavione i glisere.  

U Sondersovoj priči narator Džef služi kaznu u njujorškom državnom zatvoru nazvanom Spajderhed[1]. Spajderhed dopušta zatvorenicima da učestvuju u farmaceutskim testovima u zamenu za zasebne ćelije i izvesne olakšice tokom robije. Predviđeni psihoaktivni efekti tih medikamenata u rasponu su od trivijalnih do onih koji menjaju živote.

Istraživač Abnesti i njegov asistent podvrgavaju ih upotrebi uređaja nalik pumpici za insulin, posmatraju ih iz kontrolne sobe i beleže podatke za potrebe proizvođača, a to rade i njihove kolege na drugim mestima. Uprkos šaradi sa pristankom, učesnicima je jasno da će, ako odbiju da sarađuju, eksperimentatori mogu od Albenija da zatraže da ih drogiraju da bi bili pokorni. Džek bi u tom slučaju rizikovao i dragocene telefonske razgovore sa majkom. Jedina njegova druga aktivnost je odlazak na terapije.

Sondersov Abnesti je tata iz predgrađa i šraf sa ograničenim privilegijama u mašineriji, personifikacija banalnosti zla. U filmu je pretvoren kombinaciju doktora Strejndžlova i Elona Maska, pokretnog farmaceutskog preduzetnika. Taj Abnesti drogira se ličnim zalihama, izvodi predstave na licu mesta i krije štetne podatke: kalendare, vesti, rezultate testova, svoj plan. On je tu puki sadista i muči zatvorenike bez ikakvog očiglednog kliničkog razloga.

Kris Hemsvort je ubedljiv kao Abnesti, pomahnitali biohaker. Ali su u klišeu o usamljenom ludom naučniku scenaristi izostavili nešto ključno iz Sondersove poruke: te korumpirane institucije počivaju na saučesništvu mnoštva običnog sveta.

Sondersove priče često podstiču svesni otpor. “Bekstvo iz Spajderheda” nadograđuje motive koje je razvijao u drugim pričama, poput mešanja korporacija u snage reda (“Moj blistavi unuk”) i drogirane zatočenike koji su predmet istraživanja (“Džon”). Neki od njegovih protagonista moraju da odgovore na sistemsko nasilje tako što se u njega uključuju ili ga skupo plaćaju (“Gul”, “Eliot Spenser”). Personalizujući pretnju iz priče u Abnestiju, scenaristi su izostavili egzistencijalnu dilemu na kakvoj Sonders zasniva zaplet. 

Zatvorenik Džef (Majls Teler) mora da spase ženu; u priči je skoro pa uopšte ne poznaje i zove se Rejčel; u filmu je ona sveža krv u koju se zaljubljuje, Lizi (Džurni Smolet). U filmu su Džefovi i Rejčelini teški zločini ublaženi i svedeni na činjenje iz nehata, što ubedljivo briše svaku moralnu sivu zonu vezanu za to što su završili iza rešetaka. Dok se Sondersova priča kači na Džefov altruizam spram višestruke povratnice prema kojoj je indiferentan, film se zasniva na njegovoj privrženosti ljubavnoj partnerki. I povrh svega, tamo gde se na vrhuncu priče stavlja na probu Džefova sposobnost da saoseća, na vrhuncu filma se na probu stavlja to kako mlati.

Štedeći Džefa teških izbora, scenaristi moralnu transformaciju prebacuju na epizodnog lika. I na kraju, Abnestijeva završna scena je stilizovana, ali isprazna; on je, u suštini, supernegativac. Mnogo je lakše eliminisati samotnog zlog genija nego temeljno promeniti opasan sistem.

Scenaristi nisu morali da tako radikalno promene prirodu priče da bi od nje napravili akcioni film. Sondersov original sadrži značajne elemente zapleta zajedničke sa Ubicom iz budućnosti (Looper, 2012) Rajana Džonsona i ratnim filmom Braća (Brothers, 2004) Suzane Bir, koji je kasnije preradio Džim Šeridan. Oba filma su čvrsto i ubedljivo postavljena upravo zato što se suočavaju sa rebusima svojih protagonista.

Što se vizuelnih uzbuđenja tiče, Kosinski traći ogroman filmski potencijal obe droge važne za priču: ljubavnog napitka i darkenfloksa™. Ne doživljavamo ni oživljene maštarije niti užase izazvane darkenfloksom koje Sonders opisuje, nego umesto toga prosto gledamo reakcije. Možemo samo da sanjamo šta bi nadrealisti poput Dejvida Linča ili Džozefin Deker uradili u tim scenama.

Par novih, suplementskih droga deluju verodostojno u priči, a originalni delovi muzike su efikasni. Ali Kosinski se mnogo oslanja na pregršt glam, novotalasnih i softrok pesama da bi obeležio – šta tačno? Mali omaž doktoru Frenku N. Furteru, Abnestija kao ironičnog hipstera, stimulativno-progresivnu muziku? Nije to baš jasno, ali ni plejlista, a ni estetika spoja Poroka Majamija i Bauhaus dizajna ne mogu da budu zamena za pravu sadržinu.

Džordž Sonders foto: Youtube/Redglasspics

Sondersova priča čvrsto je ukorenjena u stvarnosti. Zatvorenici nekada mogu sami sebe fizički da ugroze u zamenu za olakšice. Požarni u zatvoru, na primer, mogu da budu kandidati za raniji otpust, pa i brisanje dela iz dosijea. Međutim, još 1970-ih su čuvari zatvorenicima ukinuli mogućnost da učestvuju u farmaceutskim testovima. Od tada su neki tužbom isterivali svoje pravo da učestvuju. Ova tema ponovo je dospela u fokus tokom testiranja vakcina protiv kovida, pošto su ljudi u zatvorima posebno izloženi pandemiji. Međutim, sa druge strane su zatvorsko-industrijski kompleksi stalni eksperiment na ljudima: Koliko mlade ljude možemo da zaključamo? Koliko dugo možemo da ih držimo u izolaciji? Koji su podesni načini pogubljenja? Često je način na koji naš pravosudni sistem odgovara na ova pitanja oštriji od logike potreba Sondersovog Abnestija i kompanije.

Pa ipak, umesto da ostane veran piščevom prozaičnom viđenju bliskom stvarnosti, u filmu se svaki verizam potkopava elegantnom vizijom zatvora. Kosinski je u saopštenju za medije naveo da to vidi kao verodostojnost svog filma danas. Posle gledanja, međutim, sumnjam da je nekadašnji arhitekta ikada kročio u neku kazneno-popravnu ustanovu. Sa jedne strane, zatvorenici u Spajderhedu nemaju ni ventilacione otvore. Sa druge, imaju otvoren pristup noževima (da ne spominjemo kaiševe, stakleno posuđe, brushaltere sa žicom i slično; taj Spajderhed preplavljen je švercerima).

Sondersova uspešna apsurdistička satira balansira prepoznatljive likove sa neočekivanim radnjama. Pisac je adaptirao sopstvenu priču “Morski hrast” 2017. za pilot epizodu serije sa Glen Klouz (na Amazonu, sandersovskom distopijskom entitetu, ako ga igde ima). Epizodu nije pratila serija, ali je ona naznačila kako bi Sonders sam preneo svoj rad na ekran: čak i u svetu u kom junakinja postaje telekinetički zombi, milje je svakodnevno tup i običan, a izvođenje bezlično.

“Bekstvo iz Spajderheda” jedna je od Sondersovih najužasnijih priča, ali mlevenje tog birokratskog mlina izaziva poistovećivanje kod čitalaca. Malo šta u filmu deluje obično. Preterane Abnestijevi osobine, njegovi kompleksi i treći čin u suprotnosti su sa Sondersovim beketovskim opisivanjem pakla nadohvat ruke.

Nekoliko meseci nakon što je objavio “Bekstvo iz Spajderheda”, Sonders je u govoru na proslavi diplomiranja svojim studentima poručio: “Radite one stvari koje vas usmeravaju ka velikim pitanjima, a izbegavajte one koje vas sputavaju i čine trivijalnim”. Prava je šteta što pri pravljenju Spajderheda njegov savet nije poslušan.

Piše: Boni Džonson
Izvor: LA Times
Prevod: Matija Jovandić

[1] engl: spider – pauk, head – glava; Paukova glava ili Paukoglava (prim. prev.)

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: