Šta čitaju oni koji pišu: Sven Popović

Vaše najranije sećanje na knjigu i čitanje?

Uh, odvojena su sjećanja. Na knjigu bi vjerojatno bio Hobbit ili bilo što iz trilogije Gospodar prstenova jer su mi roditelji to znali prije spavanja čitati. Moje vlastito čitanje ili su stripovi ljeti ili je čitanje u nekadašnjoj, predivnoj knjižari Meandarmedia u Zagrebu na dolcu. Prekputa knjižare bila je birtija, Potepuh se zvala, sad je neki nakaradni pub za siromašne buržuje.

Uglavnom, otac bi s Brankom Čegecom znao sjesti u Potepuh i meni ili kupiti neke knjige ili ostaviti tamo. Svašta sam dobio, predivnu knjigu o nebu iznad nas imena Nebo iznad nas, zatim Knjigu u džungli (koju sad, sudbe li klete, i prevodim), Otok s blagom i Put oko svijeta u osamdeset dana. I dalje se jasno sjećam i knjižare, i Potepuha, i mojih dobrih roditelja, i njihovih prijatelja kako trpe jednog glasnog i blebetavog krelca. 

Koju knjigu biste nazvali knjigom vašeg odrastanja?

Opet s ovim teškim pitanjima. Ovisi u kojem dijelu odrastanja, zar ne? Mislim da sam u osnovnoj školi najviše puta pročitao Bijelog klauna Damira Miloša, Tolkienovog Hobbita i Otok s blagom Roberta Louisa Stevensona. Naravno, bio sam i generacija koja je odrastala s Harryjem Potterom. Tu su i knjige Vremenski stroj, njih deset. Gdje se čitatelj vraća u prošlost (u jednom dijelu putuje u daleku budućnost) i dobiva zadatak. Naći Atlantidu, naći potopljeno blago španjolske galije itd. Čitatelj svako toliko ima neki izbor pa, ovisno o izboru, skače na tu i tu stranicu. Ludilo.

Bijeli klaun me privukao zbog svoje poetičnosti i nježnosti, priče o mladiću koji ne vidi boje i upozna slijepog starca koji mu pomaže da ih vidi. Druge dvije su imale taj element pustolovine koji ne treba pretjerano objašnjavati.

U srednjoj školi tu je došao Sandman strip Neila Gaimana koji je tako dobro ilustriran i koji je tako hrabro kombinirao ne samo razne mitologije, nego beskrupulozno spajao razne fiktivne univerzume. Naučio sam dosta toga od njega. Nemoguća varijanta Stanislava Habjana je jedna od onih knjiga zbog koje sam postao piscem. Krivite njega i te briljantne priče. Što sam na faksu čitao ti odgovorim u sljedećem pitanju.

Kom piscu/spisateljici (ili knjizi) se redovno vraćate i zašto?

Školice Julia Cortázara i njegovi tekstovi općenito. Školice pročitah s 19 ili 20 godina i rasturile su me. Poetski nabijene, tople i zaigrane, taman dovoljno pretenciozne da ne napravite puni krug kad zakolutate očima. Knjigu, autor kaže, je moguće čitati na dva “glavna” načina, ali je čitatelj u mogućnosti graditi i vlastiti tekst, dodavati i oduzimati poglavlja, skakutati s jednog na drugo. Drugim riječima, čudo.

Knjiga koju nikako niste uspevali da pročitate do kraja?

Zona Mathiasa Énarda, ne jer mi je dosadna, nego jer je pisana u šusu, doslovce, sve je jedna jedina rečenica. Ludilo od knjige, čudesno napisana, ali eto, ne ide da, proklet da sam, ne ide.

Knjiga koju biste voleli da je nikada niste pročitali?

Školice, jer znam da nikad neću doseći tu razinu, grozno, čovječe.

U svetu kojeg književnog dela biste voleli da živite?

U svijetu svog romana u nastanku, Malog i Levijatana. Ma koliko bahato zvučalo, to je svijet prepun pustolovina, gusara, magije, anarhizma i borbe protiv kolonijalizma i imperijalizma. Ako ne to, onda univerzum Harry Pottera. Ili da plovim negdje s Cortom. 

U kojim situacijama zažalite što nemate knjigu pri ruci?

Kad me osa napada ili kad sjedim u kafiću i ugledam nekog smarača kako ide mojim smjerom. 

Da imate svoju izdavačku kuću, koju knjigu, ili kojeg pisca/spisateljicu biste prvo objavili?

Od “internacionalnih” bih objavio Carlosa Fonsecu i Eley Williams. Mladi su i slutim velika djela. Od “naših” (ovo mi je na razini onog, slušaš li domaće ili strano?) bih Lanu Bastašić, Darka Šeparovića, Klasju Habjan, Andriju Škaru, Alena Brleka, Mariju Dejanović i tako dalje. Aha, i svog starog. 

Koju knjigu biste voleli da ste vi napisali?

Odlično pitanje. Prije kojih osam godina rekao bih Autopilot Darka Šeparovića jer sam uvijek očajnički htio biti pjesnikom, a čovječe, stravično lošu poeziju pišem. Sad bih možda rekao O junacima i grobovima Ernesta Sabata. 

Opšteprihvaćeno remek-delo koje vam se nije svidelo? I zašto?

Bilo što od Tolstoja. Jer je smarač. Jednostavno. 

Za koje knjige (autora/ku) mislite da ste ih otkrili prekasno?

Ni za jednu autoricu i ni za jednog autora. Sve u svoje vrijeme. Možda sam neke čak prerano otkrio, ali svemu se mogu vratiti tako da nema prekasno.

Da možete da priredite večeru za pet pisaca/spisateljica, bez obzira na to odakle su i da li su vaši savremenici, ko bi se našao za stolom? 

Rabelais, sigurno. Taj ziher može popit. Sa Senkom Karuzom, jer s njim uvijek uživam, predivan je to čovjek, a zna i kuhati tako da ni to nije loše. Gaimanom jer lijepo priča o pričama i ima blagu narav, što mi svakako treba. S Lanom Bastašić jer je suviše rijetko vidim, a s njom sam u stanju satima razgovarati. S Bolañom. Jer imam toliko pitanja za njega. 

Kako obeležavate zanimljive delove u knjizi: beleške na marginama, “uši”, podvlačenje markerima ili…?

Zapišem ih u dnevnik, pobogu. 

Koju biste knjigu poneli na pusto ostrvo, a koju na odlužene doživotne zatvorske kazne?

Školice. Vrlo jednostavno. Ili, ako je u pitanju strip, Balada o slanom moru Hugoa Pratta. 

Šta trenutno čitate?

Uh, toliko toga. Putnik stoljeća Andrésa Neumana, Pirate Enlightement, or the Real Libertalia Davida Graebera, The Dragonfly Will Be the Messiah Masanobua Fukuoke, nanovo čitam O junacima i grobovima Ernesta Sabata i Our Band Could Be Your Life Michaela Azzerada. Stammetsov Mycelium Running, Necronomicon onog rasista Lovecrafta, The Spring of My Life Kobayashija Issae. Dosta?

Još priloga iz rubrike “Šta čitaju oni koji pišu” možete pročitati ovde.