Šta čitaju oni koji pišu: Maja Ručević Karanović

Vaše najranije sećanje na knjigu i čitanje?

Regali s knjigama kod kuće, u koje sam kao klinka neprestano zavirivala. Djelovali su mi kao neke mistične kutije pune čudotvornih relikvija pa sam iz polica izvlačila sve što bi mi došlo pod ruku; Hessea, Tolstoja, Krležu, Freuda, Fromma, listala knjige pretvarajući se da razumijem tekstove, u svescima Opće enciklopedije Jugoslavenskog leksikografskog zavoda „Miroslav Krleža“ tražila definicije o pojmovima. Beskrajna dječja znatiželja. No realno, od onoga što sam kao malo dijete doista mogla razumjeti izdvajam Bajke i priče Hansa Christiana Andersena. Jedna od prvih, omiljenih. Nije se moglo bez naslova iz Biblioteke Vjeverica. Poslije kreće i školska lektira, Brlić-Mažuranić, Lovrak, Kušan, Vitez…

Koju knjigu biste nazvali knjigom vašeg odrastanja?

Od malih nogu bila sam učlanjena u knjižnice grada Zagreba i odlasci u njih, naročito onu kvartovsku, činili su sastavni dio mog odrastanja. Čitala sam razne adolescentske romane. U tim ranim godinama puberteta, roman Sue Townsend Tajni život Adriana Molea predstavljao je za nas tinejdžere hit-knjigu. Šarmantno i burno odrastanje tog duhovitog junaka čitala sam, što se ono kaže – u dahu. Zatim slijedi ono gimnazijsko udubljivanje u Kafku, Camusa, Becketta i sl. – egzistencijalizam, apsurd i nepodnošljiva „težina“ postojanja koju ti lektira samo malo pokaže, a život te time kasnije u praksi zorno ošine.

Kom piscu/spisateljici (ili knjizi) se redovno vraćate i zašto?

Dubravki Ugrešić, Mirku Kovaču, Danijelu Dragojeviću, Emilu Cioranu, Arthuru Rimbaudu… Ranije sam se dosta vraćala i Andriću. Ponekad iznova čitam i Houellebecqa koji mi također pruža jednu zanimljivu literarnu dimenziju. Djela pisaca koje čitatelj uvijek iznova konzumira su poput malih osobnih vodilja. Svim se tim imenima divim na različite načine, zbog inventivnosti, pripovjedačke tehnike, nepretenciozne erudicije, inventivne umjetničke obrade, refleksivne dubine, nestvarnih poetskih slika itd. Zahvaljujući njihovoj književnosti osjećam širenje područja (vlastite) spoznaje.

Knjiga koju nikako niste uspevali da pročitate do kraja?

Postoje knjige koje jednostavno ne dovršim u datom trenutku. Ako knjigu ne uspijem pročitati u cijelosti zbog posla i obaveza, a zanima me, vratim joj se kasnije. Ako je ne uspijem pročitati u cijelosti jer mi se ne dopada, uzmem drugu i život ide dalje.

Knjiga koju biste voleli da je nikada niste pročitali?

Čitanje mi je intrinzična potreba, nešto što oduvijek volim i radim i što je, uostalom, dio moje struke. Knjiga mi može „ne sjesti“, mogu se nervirati zbog pročitanog teksta, ocijeniti ga nezanimljivim, neuspjelim, tendencioznim ili nešto drugo, ali iza svake knjige ili dijela pročitane knjige ostaje odjek, a iza njega, bar za mene, makar i minimalna poanta o tome što se sve piše.

U svetu kojeg književnog dela biste voleli da živite?

 Voljela bih živjeti u svijetu u kojem ima više istinskih književnih bisera, a ne onoga što se posredstvom marketinga, lajkova, trendova i raznih ovako ili onako rastućih hajpova nameće kao dobra književnost.

U kojim situacijama zažalite što nemate knjigu pri ruci?

Obično je imam pri ruci uvijek kad mislim da ću željeti/biti u prilici čitati. Naročito tijekom dužih putovanja autobusom. Neznanci s toksičnom potrebom za dijalogom česta su pojava.

Da imate svoju izdavačku kuću, koju knjigu, ili kojeg pisca/spisateljicu biste prvo objavili?

 Ovo je pitanje za dublje i dugoročnije promišljanje, ali možda bih, između ostalog, željela koncipirati i objaviti svojevrsnu antologiju mlađe/srednje pjesničke produkcije iz Hrvatske i Srbije, autora rođenih od 1980 -1990 (koja godina plus minus). Riječ je o generacijama koje razumiju odjeke onoga što se na ovim prostorima događalo i koje su obilježile ne samo ratne, nego i popratne kulturološke, sociološke i identitetske posljedice tog vremena. Antologiju zamišljam kao most i svojevrsni skener okolnosti u kojima su s obje, po mnogočemu slične, ali i različite strane odrastale.

Koju knjigu biste voleli da ste vi napisali?

 Jako volim poetsko-esejistički, gust, referentan i refleksivan ton knjige Mediteranski brevijar Predraga Matvejevića, možda nju. No sve su knjige tuđe s razlogom, kako bismo u njima pronalazili sebe i otisak svijeta koji nas okružuje.

 Opšteprihvaćeno remek-delo koje vam se nije svidelo? I zašto?

 Volim vjerovati da odrednica remek-djelo postoji iz valjanih razloga. Koliko god mi se neki klasik svidio ili ne, mislim da sam uvijek u njemu pronašla nešto čime je opravdao taj naziv, barem ako govorimo o najpoznatijima kroz povijest. A još ih mnogo moram pročitati. Ako je pak riječ o suvremenoj književnosti, mogla bih spomenuti neke pisce koji su ili proglašavani kanonskim i utjecajnim, ili pak dobili razne „relevantne“ nagrade i priznanja zbog kojih se njihova književnost smatra vrhunskom. Ima ih nekoliko, ali ima i mnogo ukusa, pa eto, ako su, primjerice, Han Kang ili Knausgaard općeprihvaćeni, meni se njihovo pero naročito ne sviđa.

Za koje knjige (autora/ku) mislite da ste ih otkrili prekasno?

Sigurna sam da se sve što čovjek pročita događa točno onda kada treba, ni prerano ni prekasno. Važno je da se događa.

Da možete da priredite večeru za pet pisaca/spisateljica, bez obzira na to odakle su i da li su vaši savremenici, ko bi se našao za stolom?

 Predivno, izazovno. Kad već večeramo, možda bih okupila Kunderu, Ugrešić, Brodskog, Ciorana. Bilo bi tu „egzilantskog štofa“ koji mi je inače i u biografijama i u literaturi pisaca iznimno zanimljiv. I sama sam živjela u nekoliko držav(ic)a na ovim prostorima pa neka moja malenkost bude peta na toj večeri, naravno – u ulozi neusporedivo manjeg pisca, ali kakvog takvog domaćina. Mada, rado bih donijela i šestu stolicu za Leonarda Cohena, da nam muzikom i tekstom prenosi svoju poetiku duhovnog, unutarnjeg egzila/azila…

Kako obeležavate zanimljive delove u knjizi: beleške na marginama, “uši”, podvlačenje markerima ili…?

 Ne zapisujem ništa unutar stranica knjiga. Mislim da sam to posljednji put radila možda na fakultetu, ali samo u udžbenicima. U knjige iz privatne biblioteke obično umetnem papiriće pa pišem na njih ili prebacim bilješku u notes ili u kompjuter. Ponekad, priznajem, pravim i „uši“ i mrzim kad to radim. To je ružno. I danak lijenosti da se ustane iz ležećeg položaja i dohvati papirić.

Koju biste knjigu poneli na pusto ostrvo, a koju na odsluženje doživotne zatvorske kazne?

 Plašim se zamišljati razloge zbog kojih bih se mogla zateći u takvim životnim okolnostima. Ponijela bih Cioranov opus na kojem sam i diplomirala. Nesumnjivo, uklopio bi se u ponuđene lokacije.

 Šta trenutno čitate?

Već godinama svakodnevno čitam ono što prevodim jer radim kao književna prevoditeljica. No osim toga, privatno, često čitam nekoliko knjiga paralelno. Trenutno su u opticaju eseji o čitanju Pobuna čuvara; Čitati noću Marka Pogačara, zbirke pjesama Savremene promene u narodnom govoru i Psihoterapeut, bivši sveštenik, leči strah od Boga Tonyja Hoaglanda i nova sjajna zbirka priča Sve to nisu ljudi Zvonka Karanovića koja je u pripremi za objavu. Nedavno sam pročitala roman Rat i kiša Velibora Čolića koji ovom prilikom želim preporučiti kao izuzetan. 

Ostale priloge iz naše rubrike “Šta čitaju oni koji pišu” možete pročitati ovde.