Šta čitaju oni koji pišu: Antej Jelenić

 Šta čitaju oni koji pišu: Antej Jelenić

 “Na piscima danas je velika odgovornost, ali oni nikako da shvate da dizajn rečenice, naboj i boje, direktno kreiraju naš psihološki pejzaž”, kaže splitski pesnik Antej Jelenić

Vaše najranije sećanje na knjigu i čitanje?

Još dok nisam sasvim savladao slova listao sam Riznicu prirode i gledao zadivljujuće ilustracije. Pogotovo su me zanimale izumrle vrste, dinosauri koji lete, plivaju ili stupaju tako da se trese čitava zemlja. Također se sjećam čudesne knjige Španjolskih narodnih pripovijetki. Pročitao sam je sto puta i na koncu je, usljed ratne besparice, poklonio prijatelju s tenisa za rođendan. Smatrao sam je najvećim blagom koje imam, ali kada sam vidio da ju je s prezirom pogledao pa bacio negdje sa strane, došao sam do gorkog saznanja da nekim ljudima knjige ne znače ništa. Negdje na sredini rođendana, dok se moj, već u tom trenutku bivši prijatelj, koprcao u hrpi skupih poklona, maznuo sam knjigu koju sam mu poklonio i iskrao se u noć. 

Koju knjigu biste nazvali knjigom vašeg odrastanja?

Imao sam otprilike devetnaest godina kada je na vrata pozvonio poštar. Budući da nije bilo nikoga kod kuće preuzeo sam paket i otvorio ga, a unutra dvije knjige: Anarhija u Bavarskoj, Fassbinderove drame i Filozofija u budoaru, od de Sadea. Otac je očito bio naručio te knjige i ja sam se odmah halapljivo obrušio na njih. Uslijedio je šok sličan nekoj vrsti inicijacije. Naime, nikada nisam mogao pretpostaviti da se uopće smije pisati na način kako piše de Sade. Povezivati visokoparnu pornografiju s ozbiljnom filozofijom. Sve mjere u knjizi bile su u palčevima pa sam stalno morao preračunavati u centimetre obdarenost pojedinog vojvode. Bio sam oduševljen nasilnim stavovima i hrabrošću kojom je odisala knjiga. Prvi puta sam negdje pročitao, za razliku od primjerice Zločina i kazne, da zločin ne samo da može proći nekažnjeno već i da može biti izvor velike vitalnosti. To saznanje je trenutak kada čovjek prelazi u svijet odraslih. Društvo nas drži u nekom infantilnom plošnom moralu i od samoga sebe skriva svoj rep. Samo nas ekstravagantni zločinci mogu izvući iz kaljuže dobrote u kojoj živimo. Dobrota otupljuje čovjeka, a samo otupjeli čovjek može činiti zlo bez da ga je uopće svjestan. Dobrota nema onu osvajačku radoznalost već na perfidan način pokušava izbrisati sve lijepo, veliko, uzbudljivo, drevno. Čini se da sam možda odlutao, ali nisam, samo brzo mislim. De Sade-a sam spomenuo jer je apsolutno politički nekorektan, a naša epoha je vrijeme hipertrofirane političke korektnosti – dakle “dobrote” koja ne poznaje niti jedan drugi komunikacijski alat osim “srdačne anihilacije”. Da li bombama ili isključenjem iz društva sasvim je sporedno. Zapad je potpuno zaboravio Hӧlderlinove riječi da se “u opasnom krije spasonosno”.

Kom piscu/spisateljici (ili knjizi) se redovno vraćate i zašto?

Nietzscheu. Zato što je sve poremetio, a nitko mu i dalje ne može ništa. Kada vidim taj labavi treger, jalovi sukob između ljevice i desnice, vidim da se radi o istoj strani medalje. Nema ideje nekog višeg čovjeka. Obje strane se bave preživljavanjem, ekonomijom, obitelji. Iako trenutno više poezije ima na strani desnice. Oni barem vjeruju u čudesa i u iscjeljujuću snagu riječi. Ljevica mi je čitav život bila bliskija, ali sada vidim da je njezina imaginacija atrofirala i da na život gleda numerički, ali ne kao Pitagora koji u brojevima vidi glazbu ili planete. Nietzsche je pokazao koliko su pisanje i djelovanje jedna te ista stvar. Njegove knjige bez problema mogu opskrbljivati strujom čitave države, a mi se i dalje bavimo naftom i ugljenom. Na piscima danas je velika odgovornost, ali oni nikako da shvate da dizajn rečenice, naboj i boje, direktno kreiraju naš psihološki pejzaž. Teško podnosim zaslađeni svijet u kojem živimo, a koji je izravna posljedica morala kojim se vodimo.

Knjiga koju nikako niste uspevali da pročitate do kraja?

Nikako da pročitam roman koji pišem jer ga ne uspijevam dovršiti jer mi se rodila kćer Rima. Ali, iskreno, malo knjiga dovršim. Savjest mi je umirilo saznanje da je Godard često čitao samo prvu i zadnju rečenicu neke knjige. Nisam uspio dogurati do kraja s Musilovim Čovjekom bez svojstava, koji je zapravo odličan, također s nekim romanima Thomasa Bernharda. Nema šanse da preguram iti jednu Handkeovu knjigu. Iako je odličan, vrlo brzo osjetim kako mi se, poput Vijetkongovca, prikrada šizofrenija. 

Knjiga koju biste voleli da je nikada niste pročitali?

Svaka knjiga za mene je informacija o drugom čovjeku koji je živ ili je nekada živio. Napisati knjigu velika je stvar. Jednom sam nekim feministicama rekao da znam kakav je osjećaj roditi jer sam rodio knjigu, pa sam saznao i kakav je osjećaj biti na kiši kamenja bez željeznog kišobrana.

U svetu kojeg književnog dela biste voleli da živite?

U poeziji Paula Elouarda, u Castanedinim romanima, ali i u stripovima Huga Pratta. Castaneda mi je blizak jer sam odrastao u rijetko naseljenim prostorima Hvara i Brača koji su donekle slični meksičkoj pustinji Sonora. I otac i majka slikali su vlastitim stilom psihoaktivne pejzaže tih predjela tako da smo i kasnije u gradu imali hranjive prizore obješene po zidovima. Očev prijatelj Milan Brkić, umjetnik-skakavac, mi je pričao o biljci koju je otac uzgojio iza kuće na Hvaru, zalijevajući je kapaljkom. Jednom prilikom su pomiješali nekoliko listića te biljke s duhanom te doživjeli iskustvo koje i dan danas prepričavaju. Milan je, zajedno sa stolicom, letio iznad Pelješca, a iskusni hašoman Đozo je imao probleme s nadirućim kometama.

Odrastao sam u prostorima gdje su sve koordinate pomaknute i gdje vrijeme ne teče naprijed već prema nebu koje je gusto posuto zlatnom prašinom, a svi mirisi u sebi imaju posebnu geometriju. Iz tog razloga mi je tako duboko odbojan linearni svijet u kojem smo se našli kao miševi. Međutim i kod Castanede je riječ o Tonalu i Nagualu, vrstama ljudi koje vide različit dio frekvencijskog spektra. Tonal vidi samo maslinu, a Nagual vidi kako se iz tišine cijedi ulje. Dakle borba je također bitan dio života. Koliko god bio glup suvremeni svijet on je odličan jer pred nas postavlja jedan problem. Ako duboko patite poistovijetite se s maslinom, a nemojte odmah posezati za tabletama.   

U kojim situacijama zažalite što nemate knjigu pri ruci?

Na književnim večerima. To je jedini trenutak kada požalim što nemam knjigu. Ali stvarnost je uvijek zanimljiva. Bez knjige se može. Bela Hamvas tvrdi da su ljudi počeli pisati tek oko šestog stoljeća prije Krista jer više nije bio moguć izravan prijenos znanja (Lao Tzu, Hermes Trismegistos, Zaratustra). Prije toga knjige nisu bile potrebne, svaki čovjek je bio od zlata, a iz usta mu je tekao nektar. Danas pišemo puno bolje nego što razgovaramo. Zato na književnim večerima treba raditi probleme kao i na svim drugim događanjima gdje je misao komunalno okovana. Čudno je koliko su nam instinkti otupjeli. Mi danas možemo sjediti satima i slušati besmislice. Tek kasnije otkrijemo da bolujemo od nečega, glavinjamo po zdravstvenim ustanovama, a samo je trebalo negdje nešto mirno reći. Ono što izgovaramo je puno važnije od onoga što pišemo.

Da imate svoju izdavačku kuću, koju knjigu, ili kojeg pisca/spisateljicu biste prvo objavili?

Ima jedan mahnit tip na Facebooku koji se trenutno zove Boris Kidrič (prije toga Dimitry Bukharin). Upoznali smo se 2011. na prvom gay prideu u Splitu jer smo tada bili dio jedne anarhosindikalističke organizacije. Od tada je živio posvuda. Zagreb, Marseille, Donjeck, te smo se zapravo vidjeli svega dva ili tri puta, ali zadržavamo kontakt preko fb-a. Poanta je da je Boris, odnosno Dražen, išao za vrijeme najžešćih okršaja u Mariupolj (doduše tek nakon što su ga Rusi preuzeli), Donjeck i još po nekim mjestima u Donbasu, s vrlo oskudnim sredstvima, i pisao blog. Sve što je pisao i tamo i prije toga u Marseilleu, pripada nekom novom žanru političkog nomadizma s beatničkim elementima. Spavao je po vrlo suspektnim rupama, opisujući atmosferu, potkrijepljujući videima nasumično bombardiranje Donjecka od strane Ukrajinaca, nešto što je nemoguće vidjeti u zapadnim medijima. Njegovi izvještaji iz Ukrajine, kao i iz Francuske, tekstovi su čovjeka koji se otresao ljevičarskih iluzija kao pas nakon okrepljujućeg kupanja. On je jedini od svih pedeset ljudi iz organizacije kojoj smo pripadali ostao vjeran pojmu an arhe – kretanju od zastarjelog prema zaista novome. Ne nasjeda novim “zelenim” brendovima koji su samo imperijalizam upakiran u svježu ambalažu. Piše politički, ali to ne pripada novinskom izvješću ili pamfletu već, prije svega, umjetnosti.

Zanimljivo mi je pratiti njegov “filozofski” razvoj, jer na neki način dolazimo do istih saznanja i, da budem jezgrovit, više nas nećete vidjeti na prajdu. Previše je tu šarenih boja – podsjeća na supermarket. Mi zahtjevamo malo strožiji odnos prema svijetu u kojem živimo.

Koju knjigu biste voleli da ste vi napisali?

Zapravo, najveći žal mi je što nisam išao više u smjeru muzike. Sviram japansku, bolivijsku i indijsku frulu, također bubnjeve, usnu harmoniku, drombulje. Pjevam kada osjetim duhovnu opstipaciju. Među umjetničkim žanrovima ne vidim veliku razliku. Ako se dogovorimo da na taj način gledamo stvari onda bih volio da sam napisao knjigu Giant steps od Johna Coltranea. Ili eventualno Have you ever seen the rain od Creedence clearwater revivala. Volio bih da sam napisao knjigu koja pjeva. Postoji li takva knjiga?

Opšteprihvaćeno remek-delo koje vam se nije svidelo? I zašto?

Ustav republike Hrvatske, ali i ustav svake države koju poznajem. U svim ustavima piše da vlast proizlazi iz naroda, međutim nigdje nije objašnjeno kako treba izgledati ambijent u kojem se taj narod susreće. Način komunikacije. Ništa vezano uz poeziju, ljubavni život, arhitekturu, odijevanje, moderiranje. Ukratko, u ustavu nema jedne riječi o umjetnosti. A samo u pojedinim umjetničkim djelima kontrast živi u nekom neočekivanom skladu. Parlamentarna demokracija od nas zahtijeva potpuno poništavanje suprotnosti. Od nas zahtijeva da hinimo svemoć i veliko znanje. Dehumanizaciju drugoga u ime Dobra. U tom kontekstu, vrijedno je pročitati Demokratske vidike od Walta Whitmana. Djelovi te knjige trebali bi biti u ustavima svih zemalja. U toj knjizi on govori koliko velik utjecaj imaju književna djela na politički krajolik.

Za koje knjige (autora/ku) mislite da ste ih otkrili prekasno?

Svako otkriće za mene je prekrasno, nikada prekasno. Jer s vremenom shvatiš da nema baš toliko dobrih knjiga na našem plavom planetu. Nužan je poseban splet okolnosti i velika sreća da nastane dobra knjiga. Zbog toga se toliko hvatamo Biblije, starih Grka, Lao Tzua ili Marxa. Živimo s malim brojem knjiga. Tko uopće može napisati vrhunsku knjigu? Zato sam presretan kada shvatim da sam nešto propustio. Posljednjih dana čitam Corto Maltesea, radostan što ga prije nisam čitao. Živio Hugo Pratt!

Da možete da priredite večeru za pet pisaca/spisateljica, bez obzira na to odakle su i da li su vaši savremenici, ko bi se našao za stolom?

Tu bi se našli Maljevič, Paul Valery, Susan Sontag, Karl May i John Fogherty. Onda bi nepozvan upao Houellebecq s Patty Smith pod rukom. Tales bi radio koktele. Heraklit bi bio na garderobi i govorio ljudima da je nemoguće ući u isti kaput dvaput.

Kako obeležavate zanimljive delove u knjizi: beleške na marginama, “uši”, podvlačenje markerima ili…?

Zanimljive djelove otrgnem i pojedem.

Koju biste knjigu poneli na pusto ostrvo, a koju na odluženje doživotne zatvorske kazne?

Na ostrvo bih ponio Guinessovu knjigu rekorda, a u zatvor Nigdje kod kuće od Emme Goldman.

Šta trenutno čitate?

Ništa.

Ostale priloge iz naše rubrike “Šta čitaju oni koji pišu” pročitajte ovde.