Tri godine nakon što je postao drugi najmlađi laureat Nobelove nagrade, dodeljene mu za književnost koja “sa nepomućenom iskrenošću rasvetljava probleme čovečje savesti”, Alber Kami (7. novembar 1913 – 4. januar 1960) poginuo je u saobraćajnoj nesreći, sa neiskorišćenom kartom za voz do istog odredišta u džepu.
Dela koja je ostavio za sobom, o putu ka jačanju ličnosti, o kreativnosti kao obliku otpora, o protivteži apsurdnosti življenja, o sreći kao našoj moralnoj obavezi, traju kao živo svedočanstvo onog ubeđenja Meri Šeli da su “reči te kojima se nastavlja velika svetska borba, sada, u ovim civilizovanim vremenima”.
Kami je svoje stavove o pisanju najdirektnije izneo u eseju o romanu iz 1943. godine, uvrštenom u knjigu njegovih inače nezaobilaznih Lirskih i kritičkih eseja.
On razmišlja:
U duhu onoga što će Džejms Boldvin ponoviti u svojim savetima o pisanju, insistirajući na tome da “iza talenta čuče sve uobičajene reči: disciplina, ljubav, sreća, a pre svega izdržljivost”, Kami primećuje da svaki kreativni pokušaj zahteva od nas “izvesnu postojanost duše, ljudsku i književnu spoznaju žrtve”.
On piše:
Skoro vek nakon što je Čajkovski izjavio da “umetnik koji drži do sebe ne sme da skrsti ruke sa opravdanjem da nije raspoložen”, Kami dodaje:
Piše: Maria Popova
Izvor: The Marginalian
Prevod: M. Jovandić